Već generacijama se kod nas pogrešno priča o porodu. Generacijama su žene ušutkivane da ne budu „peke“ i ne pričaju o tom iskustvu kao traumatičnom.
Sve priče naših nana, majki, tetki i strina praćene su krilaticom: „Sve se to odmah zaboravi.“ Majke će se složiti da onog trenutka kad ugledate svoju bebu sve postane lakše, ali da se iskustva zaborave – to baš i nije tako. Mnoge žene sa sobom nose traume i teško se odlučuju na novu trudnoću. Danas o tome slobodnije govorimo.
Često pri predstavljanju sopstvenog identiteta – svoga imena, prezimena, godina i mjesta rođenja – zaboravimo reći ono osnovno; da smo mi nečije dijete. Ja sam Edna i već 18 godina dijete sam koje je odgajano s ljubavlju, brigom i pažnjom od strane svojih roditelja. Moja majka žena je srednjih godina, u četrdesetima. Teškog i temperamentnog karaktera koji joj nikada nije oduzeo titulu najbolje majke.
Da li je moguće biti sve što želiš? Da li su majčinstvo i studiranje još uvijek tabu tema kao i devedesetih?