Svjetski putnik i putopisac iz Zenice u serijalu članaka za KAR!KE piše o svom backpackingu po Južnoj Americi.
Kada bi naglas govorili o prirodnim ljepotama Bosne i Hercegovine, bili bi mnogo bogatiji, te manje bi razmišljali da odemo...
Fascinantne građevine dokaz su bogate prošlosti Bosne i Hercegovine.
Naravno, mi se fizički ne mijenjamo kao stanovnici Mordora, ali naši svjetonazori se drastično razlikuju od onih prije deset ili petnaest, a kamoli od onih od prije trideset godina.
I ko god mi čestita Dan nezavisnosti 1. marta, reći ću mu isto: „Vrati se tamo odakle si došao, a jasno je odakle je to”.
Nismo mi baš tako loši kao što kažu, a ni toliko zamračeni čime god nam govorili da jesmo. Evo nekih primjera o tome ko smo to mi i zašto kažu da smo toliko različiti.
„Baš neki dan, šetajući s momkom, primijetila sam djevojku koja radi u kladionici. Stajala je ispred i pušila cigaretu. Onda sam shvatila da nikada nisam vidjela nekog muškarca da radi u kladionici. Pokrenula sam s momkom tu temu i, u suštini, nismo našli neki zajednički zaključak i razlog zašto u svim kladionicama rade samo žene.“
Vjerujem da stvari mogu i moraju ići nabolje. Upravo zato trebamo izraziti socijalni, društveni, a prije svega moralni bunt protiv ljudi koji nama vladaju već dvadeset i kusur godina. Ovo nije vlast kakvu zaslužujemo.
Dugo mi je trebalo da se odlučim napisati tekst o postizbornim mišljenjima, reakcijama i rezultatima. Opet smo izabrali ISTE. Opet ćemo bježati iz države. Napuštati porodice, kuću, posao. Opet ćemo pričati sve i svašta na vlast.
A gdje su u svoj toj priči tvoji stanovnici, građani, tvoja srž? Oni se utapaju u virovima svog vlastitog paradoksa i zatucanosti. Te iste ljude u crnim odijelima i kravatama, na svojim ramenima, donijeli su oni, isti ljudi, koji svake noći jedva zaspu razmišljajući kako izvući kraj s krajem sa sve manjom platom, a sve skupljim životom, oni isti kojima su djeca, rodbina, prijatelji, hiljade kilometara daleko od njih, oni isti koji si ne mogu priuštiti lijekove, namirnice, školovanje, ono osnovno u životu.
„U Njemačkoj se može mnogo toga postići ako želiš učiti jezik i potruditi se na poslu. Nema kafenisanja, kad se radi, radi se, pauze imaju, uvijek možeš na toalet, ali naš narod je navikao da ne radi i da kuka.“
„Još uvijek sam svjež u Njemačkoj i ne poznajem prilike tako dobro, ali iskustvo koje imam je vrlo korektno i profesionalno. Dodao bih da smo na početku imali program od pet dana adaptacije, tokom koje su nas upoznali s gradom i Univerzitetom, dali nam sve materijale u kojima su bili važni brojevi telefona, informacije, mape, brošure sa savjetima. Rekli su nam: 'Mi smo tu da biste vi uspjeli!'.“
