Kada bi naglas govorili o prirodnim ljepotama Bosne i Hercegovine, bili bi mnogo bogatiji, te manje bi razmišljali da odemo...
Nismo mi baš tako loši kao što kažu, a ni toliko zamračeni čime god nam govorili da jesmo. Evo nekih primjera o tome ko smo to mi i zašto kažu da smo toliko različiti.
Naravno, mi se fizički ne mijenjamo kao stanovnici Mordora, ali naši svjetonazori se drastično razlikuju od onih prije deset ili petnaest, a kamoli od onih od prije trideset godina.
Vjerujem da stvari mogu i moraju ići nabolje. Upravo zato trebamo izraziti socijalni, društveni, a prije svega moralni bunt protiv ljudi koji nama vladaju već dvadeset i kusur godina. Ovo nije vlast kakvu zaslužujemo.
I ko god mi čestita Dan nezavisnosti 1. marta, reći ću mu isto: „Vrati se tamo odakle si došao, a jasno je odakle je to”.
Svjetski putnik i putopisac iz Zenice u serijalu članaka za KAR!KE piše o svom backpackingu po Južnoj Americi.
Dugo mi je trebalo da se odlučim napisati tekst o postizbornim mišljenjima, reakcijama i rezultatima. Opet smo izabrali ISTE. Opet ćemo bježati iz države. Napuštati porodice, kuću, posao. Opet ćemo pričati sve i svašta na vlast.
A gdje su u svoj toj priči tvoji stanovnici, građani, tvoja srž? Oni se utapaju u virovima svog vlastitog paradoksa i zatucanosti. Te iste ljude u crnim odijelima i kravatama, na svojim ramenima, donijeli su oni, isti ljudi, koji svake noći jedva zaspu razmišljajući kako izvući kraj s krajem sa sve manjom platom, a sve skupljim životom, oni isti kojima su djeca, rodbina, prijatelji, hiljade kilometara daleko od njih, oni isti koji si ne mogu priuštiti lijekove, namirnice, školovanje, ono osnovno u životu.
„Baš neki dan, šetajući s momkom, primijetila sam djevojku koja radi u kladionici. Stajala je ispred i pušila cigaretu. Onda sam shvatila da nikada nisam vidjela nekog muškarca da radi u kladionici. Pokrenula sam s momkom tu temu i, u suštini, nismo našli neki zajednički zaključak i razlog zašto u svim kladionicama rade samo žene.“
„U Njemačkoj se može mnogo toga postići ako želiš učiti jezik i potruditi se na poslu. Nema kafenisanja, kad se radi, radi se, pauze imaju, uvijek možeš na toalet, ali naš narod je navikao da ne radi i da kuka.“
„Još uvijek sam svjež u Njemačkoj i ne poznajem prilike tako dobro, ali iskustvo koje imam je vrlo korektno i profesionalno. Dodao bih da smo na početku imali program od pet dana adaptacije, tokom koje su nas upoznali s gradom i Univerzitetom, dali nam sve materijale u kojima su bili važni brojevi telefona, informacije, mape, brošure sa savjetima. Rekli su nam: 'Mi smo tu da biste vi uspjeli!'.“
Nije baš da je meni kvalitet života nešto mnogo bolji zbog toga što imam metro liniju od tri milijarde eura, niti sam posebno sretan s rijekama turista od kojih više ne mogu proći gradom, a platio sam doprinos kroz porez i za metro, a i za institucionaliziranje turizma, a i za policiju koja nadgleda coffeeshopove i Red Light District. Meni recimo mnogo više znači što mogu prošetati Dobrinjom po sat vremena svaki dan, dok ovdje moram da se guram sa stotinama hiljada drugih sugrađana jer je grad mali, a stanovnika mnogo.
