U ovom dekadentnom sistemu vrijednosti bez privida smisla vlada nedosljednost u rješavanju problema i sve što se desi svodi se na nekoliko dana medijske pažnje pa pada u ambis zaborava. Iznova gubimo povjerenje u institucije jer one ne nude jednak tretman za sve. U jednoj od afera naučili smo da jedan glas na izborima može biti presudan pri izboru pojedinca koji ide na javni položaj. Presudni glas možeš biti ti.
Lejla Frljak je učenica drugog razreda gimnazije u Brezi, te članica ONAuBiH-a i ASuBiH-a. Vjeruje da svi zajedno možemo promijeniti stvari nabolje. Ovim radom iskazuje svoj stav i mišljenje o situacijama u BiH tokom pandemije COVID-19, kao i odgovore na druga postavljena pitanja u konkursu Karika za mlade blogere, aktiviste i kritičare.
Dobri moj brate... Ne znam hoćeš li uspjeti između pauze na poslu pročitati ovih nekoliko mojih rečenica, ali vjerujući da hoćeš, odlučio sam ti pisati. Vjerujući i da si zdravo, na sigurnom, nadam se da si mi dobro, dobri moj brate. Da ti duša nije nažuljana koliko ruke i da te ne brinu previše stvari kojima si prije par godina rekao zbogom.
Dragi mladi i svi koji se tako osjećaju, transparente u ruke i izađimo na ulice; neće nas korona ubiti, ubit će nas depresija od ovakvog sistema, ubit će nas glad i nemogućnost napredovanja, ubit će nas svi oni koji pokušavaju da nam skrešu krila. Ostat ćemo gladni života, jer ovdje nismo nikada ni živjeli. Natpise u ruke, svi na ulice, protestujmo, budimo glasniji od njih, pokažimo im da postojimo i da ne idemo nigdje bez borbe, zatvorimo ulice, ograničimo saobraćaj, pobunimo se! Viva la Resistance!
Kako se aktuelna vlast u BiH odnosila prema građanima/mladima tokom pandemije COVID-19? Šta Ti je tu najviše zasmetalo, šta Te povrijedilo ili razočaralo? Šta možemo kao mladi da uradimo? Možemo li ljutnju i bijes usmjeriti i na šta iole konstruktivno? Pošalji nam svoj blog koji će biti odgovor na ova pitanja i osvoji vrijednu novčanu nagradu.
Obično u narodu stoji to neko pravilo da jedino ako potrošiš bruku para na krpicu, bolje i expensive izgledaš. Međutim, da razbijemo sve tabue oko toga – TO JE POTPUNA LAŽ. Sve je u tvom stilu.
Živjela sam dugi niz godina ubijeđena da ne trebam imati crvenu kosu. Dugo sam bila uvjerena da ne trebam izlaziti subotom navečer, oblačiti se onako kako želim ili, pak, družiti se s djevojčicom koja sama sjedi na klupici tokom velikog odmora. Dugo sam vjerovala da ono što ja mislim nije bitno, zbog toga što društvo tako kaže.
Živi! U skladu sa godinama, ili bez ikakvog sklada! Rizikujući ili pokušavajući pronaći put koji je utaban, ali živi život mlade osobe, jer ono što ćeš shvatiti kad napuniš 25.je to da je proletjelo. Vrijeme, kao u klišeima. Srednja škola, fakultet, ta prva ljubav, ta matura, diplomsko. To najbolje, najbezbrižnije vrijeme. Nikada se neće vratiti!
#Blogdan poručuje čitateljkama i čitateljima Karika:
„Ne morate ni protiv koga da se borite. Ne morate ni protiv koga da vodite ikakve bitke. Ne morate da budete čak ni u pravu, ne morate ni s kim da delite svoju viziju sveta. Samo ne treba u dubini sebe da od nje odustajete. I sve će biti fenomenalno.“
Slijedi završnica, prof. Veličković pita studente koji su podigli ruku da li znaju na stranu čije ideologije su upravo stali. Studenti šute, ja još jednom provjeravam ime u bilježnici a zatim izgovaram „na stranu Vojislava Šešelja“, na što nastaje apsolutni muk u kabinetu. Kako su se bošnjački studenti našli na strani ideologije jedne od njima najmržih ličnosti?
Među takvima je i mnogo mojih poznanika, pripadnika moje generacije, koji misle da kada bi se ponovilo ono što je svršeno u devedesetima, da bi hotimice uzeli puške u ruke i pošli preko livada i šuma u boj za, kako oni to kažu, svoj narod.
Kada sam se prije mjesec dana pojavio u ulici Gosposvetska 83 na ulazu u Studentski dom broj četiri, bio sam neka druga osoba.