Otac s dužom bradom i kratkim nogavicama, majka potpuno pokrivena, pet sestara, tri brata, skoro nimalo tehnologije – do svoje trinaeste godine sam bio ubijeđen da je takav način života najispravniji. Treće sam dijete po redu, baš nakon jednog brata i jedne sestre. Broj djece bi ostao isti da nije očevog takmičarskog duha među njegovim prijateljima, jer onda kada je nas djece bilo troje, svi njegovi prijatelji su imali više djece od njega. I ne bi ničega lošeg bilo u tome da je on bio zaposlen. Osim takmičarskog duha, ohrabrivala ga je priča da će se poslanik Muhammed na onom svijetu najviše ponositi onim njegovim sljedbenikom koji bude imao najviše djece. Majka nije imala pravo odlučivati o tome jer ju je vjera osudila na bezuslovnu poslušnost mužu, čemu se ona, kao relativno neobrazovana djevojka, potpuno prepustila. Vjerujem da su ju ubijedili da je to odlična odluka sve do momenta kada je djece bilo previše da bi odustala od sličnog životnog stila, bila to odlična odluka ili ne. Rođenje novog djeteta u porodici nam jeste bio praznik, ali to početno uzbuđenje neće othraniti dijete niti će ga odgojiti i opremiti vještinama neophodnim za život.
Projektom „Iza duge“ želimo doprinijeti smanjenju homofobije, bifobije i transfobije među mladima u BiH kroz raznovrstan medijski sadržaj našeg magazina koji će tematizirati LGBTQI+ ljudsko iskustvo. Ovim putem pozivamo LGBTQI+ mlade iz cijele BiH da ispričaju svoje lične priče koje se mogu ticati bilo kojeg segmenta njihovog života: obrazovanja, zaposlenja, zdravstva, porodičnih i prijateljskih odnosa, partnerskih odnosa, sličnosti i razlika s drugim mladima u BiH danas, vrijednosti, stavova, položaja, prava, kulture, razmišljanja, doživljaja. Vjerujemo da je moguće uticati na smanjenje homofobije, bifobije i transfobije kada pripadnike LGBTIQ+ zajednice upoznamo i doživimo prvenstveno kao ljudska bića. Zbog toga vas ohrabrujemo, motiviramo i pozivamo da s našom publikom podijelite svoje lične priče i da (pro)govorite o svome iskustvu i životu.
Odrastati u malom mjestu je teško iz milion razloga. Zanemariću sada razloge koji se tiču zdravstvenog stanja u kojem se nalazim i komplikacija svaki put kada bih tu, u nekoj šumi usred ničega, zatrebao liječničku pomoć. A često sam je trebao. No, ovoga puta želim da govorim o drugim poteškoćama i problemima koje izaziva mala, seoska sredina u glavi jednog djeteta koje tek treba da uči i upoznaje svijet – ona kulturološka, životna, pa u neku ruku i pedagoška.
Kao dijete sa sela, bio sam okružen ljudima koji nisu imali pretjerano mnogo razumijevanja, blago rečeno, za onog drugog i drugačijeg. Na svojoj koži sam to osjetio već na samom početku života, zbog nešto drugačije fizionomije od one na koju su navikli, ali ova druga, opasnija, preuzimala me a da to nisam ni shvatao – homofobija.
Nadam se da će sva ova sjećanja prenijeta na ovaj papir vremenom skroz nestati iz moje glave, mog života. Bit će ih jako teško prenijeti na papir, a čitaoci će vjerovatno shvatiti koliko je teško sve to i PREŽIVJETI! Zovem se Adna, imam 24 godine i djevojka sam s kombinovanom cerebralnom paralizom. Otkako sam počela da saznajem o životu, vrlo dobro sam se upoznala s užasnim pojmom: nasilje u porodici! Kamo sreće da sam ga samo čula.
- Gospodine, molim Vas, ne može u apelaciji Ustavnom sudu da stoji „Kurčeva BiH“! – bio je izričit advokat, iako je otac insistirao na takvoj formulaciji.
- Kako ne može? Da li u mom rješenju o penzionisanju stoji Bivša BiH? I to Bivša s velikim B?
- Da.
- Da li je to službeni naziv?
- Nije, bivša je Jugoslavija, možda bi moglo da stoji bivša Socijalistička Republika BiH ili bivša Republika BiH…
- Ali, stoji Bivša BiH, je li tako?
- Da.
Omladinska novinska asocijacija u BiH i Omladinski magazin Karike, uz podršku USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), realiziraju projekat Na mojoj koži, čiji je glavni cilj doprinijeti većoj i boljoj informiranosti, educiranosti i nivou kritičkog mišljenja kod mladih o temi ljudskih prava. Ovim putem Te detaljnije informiramo o projektu i srdačno pozivamo da uzmeš aktivno učešće u istom.
Boris Tankić ima 28 godina, dolazi iz Brčkog i radi kao menadžer. U nastavku pročitajte njegov rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.
Nuredin Kurtović je rođen 1997. godine u Travniku, gdje trenutno živi i radi kao grafički dizajner. U slobodno vrijeme piše poeziju i svira gitaru. U nastavku pročitajte njegov rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.
Na konkurs Karika pristigao je i video Ermila Horozovića, mladića iz Zavidovića. Ovim radom iskazuje svoj stav i mišljenje o situacijama u BiH tokom pandemije COVID-19, kao i odgovore na druga postavljena pitanja u konkursu za mlade blogere, aktiviste i kritičare.
Rekoše nam: „Opasno po život – stavite maske i rukavice da se zaštitite.“ Posmatrajući dešavanja u našoj zemlji u zadnjih dvadeset godina, a pogotovo u vrijeme pandemije, pitam se stavljamo li maske da ne vidimo kriminal i glupost naših vladajućih struktura. Ova divna država ima cirkusko uređenje. Toliko potencijala i talenta je prikriveno, zaboravljeno, jer nas vode ljudi bez potencijala i talenta, ili su možda talentirani za kriminal; ako to možemo smatrati talentom, onda im nema ravnih.
Šta je korona? Razmišljam o ovom pitanju već danima. Danima koji se pretvaraju u duge mjesece. Pitam se u kojoj igri smo sad pijuni? U konkursu piše da treba da odgovorimo na neka pitanja u sklopu ovog teksta, ali evo gledam i mislim da ih je malo. Malo za opisati stanje oko nas. Na kraju, kad odgovorimo na ista, biće kao bez odgovora. Bez eha naših riječi. I dalje će se javljati nova i nova pitanja, a mi se vrtiti u krug, bez odgovora, jer to je naša država – začarani krug.
Pandemija je za mene predstavila jednu veliku prekretnicu mojih razmišljanja, stavova, životnih pogleda i, jednostavno, svega što me činilo ovime što jesam. Na početku, gledala sam na nju kao na neko kratkotrajno stanje koje će da bude i da prođe, međutim, shvatila sam da ona nije nešto prolazno i beznačajno nego upravo suprotno. Pandemija, uprkos njezinom ograničenom djelovanju, ostavila je ogromne posljedice koje će, ko zna kada, završiti, a možda neće nikada. Promijenila je naše živote, da kažem, iz korijena. Promijenila je mene nabolje.