Nuredin Kurtović je rođen 1997. godine u Travniku, gdje trenutno živi i radi kao grafički dizajner. U slobodno vrijeme piše poeziju i svira gitaru. U nastavku pročitajte njegov rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.
Kada sam se prije mjesec dana pojavio u ulici Gosposvetska 83 na ulazu u Studentski dom broj četiri, bio sam neka druga osoba.
Boris Tankić ima 28 godina, dolazi iz Brčkog i radi kao menadžer. U nastavku pročitajte njegov rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.
Živi! U skladu sa godinama, ili bez ikakvog sklada! Rizikujući ili pokušavajući pronaći put koji je utaban, ali živi život mlade osobe, jer ono što ćeš shvatiti kad napuniš 25.je to da je proletjelo. Vrijeme, kao u klišeima. Srednja škola, fakultet, ta prva ljubav, ta matura, diplomsko. To najbolje, najbezbrižnije vrijeme. Nikada se neće vratiti!
Legla plata. Ustali troškovi. Dobili noge i eno ih kolo vode. Sitan kusur, krupna u džepu rupa. Kad će novi prvi da opet iznova forvardujemo naše plate. Nema čega nema. Od luksuza smo davno i odustali. Ali nije život Instagram pa ni mi nećemo objaviti namazanu šnitu hljeba. A možda bismo trebali? Jer nije ljubav kad dijelimo iza jedinice nule, ljubav je kad nema ništa, a ima nas. Ali može li to tako? Ikako?
#Blogdan poručuje čitateljkama i čitateljima Karika:
„Ne morate ni protiv koga da se borite. Ne morate ni protiv koga da vodite ikakve bitke. Ne morate da budete čak ni u pravu, ne morate ni s kim da delite svoju viziju sveta. Samo ne treba u dubini sebe da od nje odustajete. I sve će biti fenomenalno.“
„Ova prostorija“, nastavio sam, „je moja kreacija. Sve je gluma, zar ne? Onda je moja istina jednaka svačijoj – jednako tačna, jednako pogrešna.“ Glas je šutio, ali osjetio sam toplinu osmijeha kako proždire zidove. „Samo jedna stvar je užasnija od izmišljenog pravila: pridržavati se izmišljenog pravila. Priroda je nepogrešiva; dakle, ja sam nepogrešiv.“
Čini mi se da ne postoji priča o autovanju koju nisam ispričala, ali ova je skrovitija, intimnija. Kao da se opirem pisati je. Povremeno sam je spominjala u medijima, rana spoznaja privlačnosti prema istom spolu, no ovaj put ću joj dodati i kontekst. Pratimo djevojčicu kojoj mama kroji odjeću i oblači je u najšarenije i najraznolikije haljinice. Svako jutro počinje posjetom maminom frizerskom salonu gdje sam najčešće birala da mi kosu oblikuje u punđe. Željela sam biti Sailor Moon, pa sam puštala kosu da raste. S televizora se uvijek čula muzika. Tri tek domalo mlađe sestre su također bile naručene to jutro. Izvana, sve je izgledalo obično. Iznutra se nazirala razlika, dok sam sporadično pakovala knjige za školu.
Moja žena i ja prošle smo razne dogodovštine. Sve ono što jedan dug i posvećen odnos sa sobom neizbježno nosi, imale smo duboke i teške razgovore, iskusile velike emocije, ljubavne i one neke druge, planirale svakodnevni život i prevazilazile životne izazove. Kao i svi drugi parovi. Ipak, postoji taj jedan dio iskustva koji je svojstven samo nama i našoj kvir zajednici, nešto što zasigurno ne olakšava život u paru. Situacije čije prevazilaženje zahtijeva odličnu povezanost sa sopstvenim emocijama i spremnost da se o njima komunicira s partnerom otvoreno i ranjivo.
Pandemija je za mene predstavila jednu veliku prekretnicu mojih razmišljanja, stavova, životnih pogleda i, jednostavno, svega što me činilo ovime što jesam. Na početku, gledala sam na nju kao na neko kratkotrajno stanje koje će da bude i da prođe, međutim, shvatila sam da ona nije nešto prolazno i beznačajno nego upravo suprotno. Pandemija, uprkos njezinom ograničenom djelovanju, ostavila je ogromne posljedice koje će, ko zna kada, završiti, a možda neće nikada. Promijenila je naše živote, da kažem, iz korijena. Promijenila je mene nabolje.
Blog Azre Kerić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Sazrijevala sam uz osjećaj da je Bosna i Hercegovina, bilo koji njen dio, moja jedina dugotrajna životna destinacija. Ni danas ne mislim da je to bio osjećaj izazvan okolnim površnim i naivnim ispoljavanjem patriotizma u vidu velikih riječi i simbola. Bio je to iskreni doživljaj pripadnosti jednom području kojeg sam jedino mogla zvati kućom. Završetak srednje škole, studiji i iskustvo koje je s istim došlo učinilo me je osjetljivijom na okolnosti života u Bosni i Hercegovini. Njihova toksičnost se približila meni. Nisu više pripadale drugim ljudima koje nisam ni poznavala lično. Život u porodici pristojnog životnog standarda skrivao me je od socijalno-ekonomskih problema društva (nezaposlenost, siromaštvo, nemogućnost školovanja), a u tim godinama sam mislila da je to jedini „pravi“ razlog ogorčenosti životom u Bosni i Hercegovini. Poslije osamnaeste značenje pojma „problem“ se znatno širi, a to biva ispraćeno svakodnevnim frustracijama. Svjesna sam da država ne postoji bez ljudske zajednice – društva.
U ovom dekadentnom sistemu vrijednosti bez privida smisla vlada nedosljednost u rješavanju problema i sve što se desi svodi se na nekoliko dana medijske pažnje pa pada u ambis zaborava. Iznova gubimo povjerenje u institucije jer one ne nude jednak tretman za sve. U jednoj od afera naučili smo da jedan glas na izborima može biti presudan pri izboru pojedinca koji ide na javni položaj. Presudni glas možeš biti ti.