Živjela sam dugi niz godina ubijeđena da ne trebam imati crvenu kosu. Dugo sam bila uvjerena da ne trebam izlaziti subotom navečer, oblačiti se onako kako želim ili, pak, družiti se s djevojčicom koja sama sjedi na klupici tokom velikog odmora. Dugo sam vjerovala da ono što ja mislim nije bitno, zbog toga što društvo tako kaže.
Čini mi se da ne postoji priča o autovanju koju nisam ispričala, ali ova je skrovitija, intimnija. Kao da se opirem pisati je. Povremeno sam je spominjala u medijima, rana spoznaja privlačnosti prema istom spolu, no ovaj put ću joj dodati i kontekst. Pratimo djevojčicu kojoj mama kroji odjeću i oblači je u najšarenije i najraznolikije haljinice. Svako jutro počinje posjetom maminom frizerskom salonu gdje sam najčešće birala da mi kosu oblikuje u punđe. Željela sam biti Sailor Moon, pa sam puštala kosu da raste. S televizora se uvijek čula muzika. Tri tek domalo mlađe sestre su također bile naručene to jutro. Izvana, sve je izgledalo obično. Iznutra se nazirala razlika, dok sam sporadično pakovala knjige za školu.
Zanemarivo je htjenje, tebe čitaoče. Besmislena je želja da živiš gdje, kada, kako hoćeš. Jer ništa se promijenilo nije. Čovjek je uvijek isti, vozi kamion, ubija, raduje se ozdravljenju djeteta, voli, pije uz more, piše misli, nosi ruže, rađa djecu koja otkinutih nogu vise. Pa ko će pobijediti čovjeka? Ti nastavljaš za poslom, misleći o pročitanom, pognut pod bolom nepravde i posvećen radu. Svijet se promijenio nije, a bol neshvatljiva palestinska raste.
Blog Azre Kerić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Sazrijevala sam uz osjećaj da je Bosna i Hercegovina, bilo koji njen dio, moja jedina dugotrajna životna destinacija. Ni danas ne mislim da je to bio osjećaj izazvan okolnim površnim i naivnim ispoljavanjem patriotizma u vidu velikih riječi i simbola. Bio je to iskreni doživljaj pripadnosti jednom području kojeg sam jedino mogla zvati kućom. Završetak srednje škole, studiji i iskustvo koje je s istim došlo učinilo me je osjetljivijom na okolnosti života u Bosni i Hercegovini. Njihova toksičnost se približila meni. Nisu više pripadale drugim ljudima koje nisam ni poznavala lično. Život u porodici pristojnog životnog standarda skrivao me je od socijalno-ekonomskih problema društva (nezaposlenost, siromaštvo, nemogućnost školovanja), a u tim godinama sam mislila da je to jedini „pravi“ razlog ogorčenosti životom u Bosni i Hercegovini. Poslije osamnaeste značenje pojma „problem“ se znatno širi, a to biva ispraćeno svakodnevnim frustracijama. Svjesna sam da država ne postoji bez ljudske zajednice – društva.
To se i meni desilo, nasilje je sveprisutno od Balkana, tog siromašnog predgrađa Evrope, pa sve do Kraljevstva. Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu, sakrivanju, medikamentizaciji bola, lizanju rane. Ili, osuđena je na ulaganje velikog napora u činu otpora, bunta, borbe, neposustajanja? Možda. Divim se onima spremnima na unutrašnji egzil, ali i onima koji ga odbijaju. Ali, ono s čim sam ja ostao nakon „Heartstoppera“ su dva prazna mjesta. Jedno koje svjedoči o zauvijek izgubljenom odrastanju u „nježnim“ godinama puberteta i adolescencije kada nije postojala mogućnost ljubavi. Da se voli Onaj drugi, da se dodirne, da mu se osmjehne, dok Oni mogu da vole One: spontano, slobodno, strasno, nagonski ili nježno.
Moja žena i ja prošle smo razne dogodovštine. Sve ono što jedan dug i posvećen odnos sa sobom neizbježno nosi, imale smo duboke i teške razgovore, iskusile velike emocije, ljubavne i one neke druge, planirale svakodnevni život i prevazilazile životne izazove. Kao i svi drugi parovi. Ipak, postoji taj jedan dio iskustva koji je svojstven samo nama i našoj kvir zajednici, nešto što zasigurno ne olakšava život u paru. Situacije čije prevazilaženje zahtijeva odličnu povezanost sa sopstvenim emocijama i spremnost da se o njima komunicira s partnerom otvoreno i ranjivo.
Blog Bakira Bećovića pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Vidim vlastitu udaljenost od svog okruženja, udaljenost koja je moj štit, moja krajnja barijera što osigurava dobrobit u tijelu, umu i duši. Nikada nisam razumio, ili sam ipak isuviše razumio, s toliko razumijevanja da je uzrokovalo apsurd, čovječiji ponos na mjesto. Čovjek ne bira svoje mjesto pod zvijezdama, niti je okovan za iste; to nije ništa dalje od neobične svemirske lutrije. Ne pronalazim u sebi, niti razumijem kako iko može, ponos na izmišljene crte na karti koje nas ograničavaju, dijele. Poštovat ću i participirati u predstavi koncepta „države“, jer druga opcija podrazumijeva bijeg u šumu. Tuđe granice neću nazvati inferiornijim, superiornijim, već isključivo jednakim ili, kroz šapat, nepostojećim. Svoju percepciju na svijet čuvam neuprljanom i ona ne uvjetuje postojanje država, granica – mojih, ili tuđih, ili ničijih. Vidim isključivo vlastitu udaljenost od svog okruženja i nosim neuništivu nadu u sebi koja teži k globalnom jedinstvu u različitosti.
Legla plata. Ustali troškovi. Dobili noge i eno ih kolo vode. Sitan kusur, krupna u džepu rupa. Kad će novi prvi da opet iznova forvardujemo naše plate. Nema čega nema. Od luksuza smo davno i odustali. Ali nije život Instagram pa ni mi nećemo objaviti namazanu šnitu hljeba. A možda bismo trebali? Jer nije ljubav kad dijelimo iza jedinice nule, ljubav je kad nema ništa, a ima nas. Ali može li to tako? Ikako?
Nadam se da će sva ova sjećanja prenijeta na ovaj papir vremenom skroz nestati iz moje glave, mog života. Bit će ih jako teško prenijeti na papir, a čitaoci će vjerovatno shvatiti koliko je teško sve to i PREŽIVJETI! Zovem se Adna, imam 24 godine i djevojka sam s kombinovanom cerebralnom paralizom. Otkako sam počela da saznajem o životu, vrlo dobro sam se upoznala s užasnim pojmom: nasilje u porodici! Kamo sreće da sam ga samo čula.
Ne, nisam gay, ja sam straight, ali to nema veze s mojim nastojanjem da doprinesem ravnopravnom društvu u Bosni i Hercegovini. Sve dok moj gay prijatelj ne može proći gradom za ruku sa svojim partnerom, bez da ga neko verbalno ili čak fizički napadne, sve dotad moj angažman ne prestaje. I tu i leži smisao. U tome da prepoznate da su sve bitke zajedničke i da će se sutra možda već neko boriti za vaša prava. A zašto se vi već danas ne biste borili za nečija?
Mladi ne žele da se pojave novi Mahir i Alma, novi Boško i Admira... Mi ne želimo da se dijelimo, ne želimo da odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze. Njima želimo podariti svijetlu budućnost, s političarima koji se brinu i kojima je stalo do domovine, budućnost punu prilika i mjesta za ostvarenje, punu ljubavi i podrške. Mi nismo oni, mi ne zanemarujemo domovinu, narod i glas. Mi smo nova generacija koja će da stvara revolucije i koja će se svim silama truditi da zaustavi propagandu koja se širi. Mi ćemo širiti ljubav koja može sve pobijediti, jer mi to oruđe znamo iskoristiti. Mi ćemo staviti ljubav ispred zastava.
O Srebrenici sam prije avgusta prošle godine znao samo ono što se našlo u medijima i sijasetu dokumentarnih filmova od kojih se većina reprizirala na televiziji godinama pa ih je bilo nemoguće ne zapamtiti.