Razlozi odsustva subverzivnosti na bh. pozorišnoj sceni su brojni. Jedan je zasigurno i dominacija zabavnog aspekta u pozorištima, koji je uslovljen finansijama. Trenutno postoje pozorišta u Bosni i Hercegovini koja ulaznice za neke predstave naplaćuju i do 100 KM. U tim predstavama se ne mari puno za pozorišne discipline, nego publika najčešće dolazi da vidi regionalne glumačke zvijezde, koje dolaze iz svijeta popularnih i lakih komedija. Prva predstava koja mi pada na pamet je „Šećer je sitan osim kada je kocka“, koja je u banjalučkom Narodnom pozorištu dosegnula baš tu cijenu. Predstave koje zahtijevaju istraživanje, eksperimentisanje i različite prostorne i tehničke resurse su luksuz koji većina pozorišnih kuća uglavnom ne može priuštiti. Šta ćeš, kapitalizam.
Nadam se da će jednom i u ovoj zemlji profunkcionisati zakoni koji štite druge i drugačije.Ili ćemo se vratiti nazad i početi ubijati one koji su rođeni ili iz nekog razloga postali drugačiji. U tom scenariju ću i ja biti obilježena time što mi je kći lezbejka. Šta reći za majku koja je doživjela da joj jedno dijete umre na rukama, jer je bolesno, a mijenjala bi svoj život za njegov? Moje dijete širi ljubav, a ne mržnju. I zdrava je, i sretna, i magistrica, a biće i doktorica nauka i ja sam ponosna na nju, mada ne nosi lakirane cipelice.
Legla plata. Ustali troškovi. Dobili noge i eno ih kolo vode. Sitan kusur, krupna u džepu rupa. Kad će novi prvi da opet iznova forvardujemo naše plate. Nema čega nema. Od luksuza smo davno i odustali. Ali nije život Instagram pa ni mi nećemo objaviti namazanu šnitu hljeba. A možda bismo trebali? Jer nije ljubav kad dijelimo iza jedinice nule, ljubav je kad nema ništa, a ima nas. Ali može li to tako? Ikako?
Čini mi se da ne postoji priča o autovanju koju nisam ispričala, ali ova je skrovitija, intimnija. Kao da se opirem pisati je. Povremeno sam je spominjala u medijima, rana spoznaja privlačnosti prema istom spolu, no ovaj put ću joj dodati i kontekst. Pratimo djevojčicu kojoj mama kroji odjeću i oblači je u najšarenije i najraznolikije haljinice. Svako jutro počinje posjetom maminom frizerskom salonu gdje sam najčešće birala da mi kosu oblikuje u punđe. Željela sam biti Sailor Moon, pa sam puštala kosu da raste. S televizora se uvijek čula muzika. Tri tek domalo mlađe sestre su također bile naručene to jutro. Izvana, sve je izgledalo obično. Iznutra se nazirala razlika, dok sam sporadično pakovala knjige za školu.
Najčešće lične izbore bilo koje vrste doživljavam kao nešto što se podrazumijeva, te mi je zbog toga neobično pisati o vlastitom LGBT aktivizmu. Vjerujem da se rađamo s osjećajem za pravdu, jer kako bismo drugačije objasnili izostanak tog osjećaja kod nekih ljudi. Moj osjećaj za pravdu odveo me je, između ostalog, među ljude koji se još uvijek bore za elementarna prava. Iako sam uvijek podržavala LGBT osobe i kao novinarka izvještavala o skromnim aktivnostima vezanim za promociju prava LGBT osoba, ključni događaj u ličnoj aktivističkoj prošlosti poklopio se s ključnim događajem u kolektivnom bosanskohercegovačkom aktivističkom iskustvu, s prvim Sarajevo Queer Festivalom.
„Ova prostorija“, nastavio sam, „je moja kreacija. Sve je gluma, zar ne? Onda je moja istina jednaka svačijoj – jednako tačna, jednako pogrešna.“ Glas je šutio, ali osjetio sam toplinu osmijeha kako proždire zidove. „Samo jedna stvar je užasnija od izmišljenog pravila: pridržavati se izmišljenog pravila. Priroda je nepogrešiva; dakle, ja sam nepogrešiv.“
Društvo gurača pod tepih naše je društvo. Guramo svaku traumu, nijemi da progovorimo, uplašeni da otkrijemo ožiljke. Naši tepisi su dugi koliko i podovi, da negdje ne proviri go parket. Jer goli smo samo u tami naših soba. Kada neke žene liježu s nasilnicima, jer je sramota otići. Kada neka djeca plaču, jer je mama htjela da budu najbolji. A oni su samo htjeli da budu djeca.
Koliko puta smo puzali najbolje govore naše modrice na koljenima. „Tepih se samo malo zgužvao“, reći će domaćini. Nekada ćemo to biti i mi sami. Dok nasmiješeni dočekujemo goste željni novih pohvala. A onda dok budemo zatvarali vrata na ispraćaju cijenjenih nam gostiju, skliznut će suze iz naših očiju. Ipak, oni to neće vidjeti, jer smo učinili sve da večera bude u savršenom redu.
Ne, nisam gay, ja sam straight, ali to nema veze s mojim nastojanjem da doprinesem ravnopravnom društvu u Bosni i Hercegovini. Sve dok moj gay prijatelj ne može proći gradom za ruku sa svojim partnerom, bez da ga neko verbalno ili čak fizički napadne, sve dotad moj angažman ne prestaje. I tu i leži smisao. U tome da prepoznate da su sve bitke zajedničke i da će se sutra možda već neko boriti za vaša prava. A zašto se vi već danas ne biste borili za nečija?
Ovaj tekst pišem bez zastajkivanja, bez pauze da razmislim o smislenosti rečenica, jer sam o ovoj temi već dovoljno razmišljala i riječi su već u mojoj glavi posložene, samo mi trebaju prsti da ih otkucaju. I konačno, misli su mi prenesene na papir, a moj um oslobođen tereta ovih riječi jer ih u mom najbližem okruženju malo ko razumije, ali želim da znate, drage prijateljice i prijatelji, da vas ja kao i brojni drugi ljudi razumijem, podržavam i volim zbog toga što jeste. Možda to ne možemo uvijek javno pokazati, ali imate mnogo veću podršku nego što se nekada čini.
Otac s dužom bradom i kratkim nogavicama, majka potpuno pokrivena, pet sestara, tri brata, skoro nimalo tehnologije – do svoje trinaeste godine sam bio ubijeđen da je takav način života najispravniji. Treće sam dijete po redu, baš nakon jednog brata i jedne sestre. Broj djece bi ostao isti da nije očevog takmičarskog duha među njegovim prijateljima, jer onda kada je nas djece bilo troje, svi njegovi prijatelji su imali više djece od njega. I ne bi ničega lošeg bilo u tome da je on bio zaposlen. Osim takmičarskog duha, ohrabrivala ga je priča da će se poslanik Muhammed na onom svijetu najviše ponositi onim njegovim sljedbenikom koji bude imao najviše djece. Majka nije imala pravo odlučivati o tome jer ju je vjera osudila na bezuslovnu poslušnost mužu, čemu se ona, kao relativno neobrazovana djevojka, potpuno prepustila. Vjerujem da su ju ubijedili da je to odlična odluka sve do momenta kada je djece bilo previše da bi odustala od sličnog životnog stila, bila to odlična odluka ili ne. Rođenje novog djeteta u porodici nam jeste bio praznik, ali to početno uzbuđenje neće othraniti dijete niti će ga odgojiti i opremiti vještinama neophodnim za život.
Projektom „Iza duge“ želimo doprinijeti smanjenju homofobije, bifobije i transfobije među mladima u BiH kroz raznovrstan medijski sadržaj našeg magazina koji će tematizirati LGBTQI+ ljudsko iskustvo. Ovim putem pozivamo LGBTQI+ mlade iz cijele BiH da ispričaju svoje lične priče koje se mogu ticati bilo kojeg segmenta njihovog života: obrazovanja, zaposlenja, zdravstva, porodičnih i prijateljskih odnosa, partnerskih odnosa, sličnosti i razlika s drugim mladima u BiH danas, vrijednosti, stavova, položaja, prava, kulture, razmišljanja, doživljaja. Vjerujemo da je moguće uticati na smanjenje homofobije, bifobije i transfobije kada pripadnike LGBTIQ+ zajednice upoznamo i doživimo prvenstveno kao ljudska bića. Zbog toga vas ohrabrujemo, motiviramo i pozivamo da s našom publikom podijelite svoje lične priče i da (pro)govorite o svome iskustvu i životu.
Odrastati u malom mjestu je teško iz milion razloga. Zanemariću sada razloge koji se tiču zdravstvenog stanja u kojem se nalazim i komplikacija svaki put kada bih tu, u nekoj šumi usred ničega, zatrebao liječničku pomoć. A često sam je trebao. No, ovoga puta želim da govorim o drugim poteškoćama i problemima koje izaziva mala, seoska sredina u glavi jednog djeteta koje tek treba da uči i upoznaje svijet – ona kulturološka, životna, pa u neku ruku i pedagoška.
Kao dijete sa sela, bio sam okružen ljudima koji nisu imali pretjerano mnogo razumijevanja, blago rečeno, za onog drugog i drugačijeg. Na svojoj koži sam to osjetio već na samom početku života, zbog nešto drugačije fizionomije od one na koju su navikli, ali ova druga, opasnija, preuzimala me a da to nisam ni shvatao – homofobija.