Random

blog

Metastaza propadanja

Blog Azre Kerić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Sazrijevala sam uz osjećaj da je Bosna i Hercegovina, bilo koji njen dio, moja jedina dugotrajna životna destinacija. Ni danas ne mislim da je to bio osjećaj izazvan okolnim površnim i naivnim ispoljavanjem patriotizma u vidu velikih riječi i simbola. Bio je to iskreni doživljaj pripadnosti jednom području kojeg sam jedino mogla zvati kućom. Završetak srednje škole, studiji i iskustvo koje je s istim došlo učinilo me je osjetljivijom na okolnosti života u Bosni i Hercegovini. Njihova toksičnost se približila meni. Nisu više pripadale drugim ljudima koje nisam ni poznavala lično. Život u porodici pristojnog životnog standarda skrivao me je od socijalno-ekonomskih problema društva (nezaposlenost, siromaštvo, nemogućnost školovanja), a u tim godinama sam mislila da je to jedini „pravi“ razlog ogorčenosti životom u Bosni i Hercegovini. Poslije osamnaeste značenje pojma „problem“ se znatno širi, a to biva ispraćeno svakodnevnim frustracijama. Svjesna sam da država ne postoji bez ljudske zajednice – društva.

Vidiš da smiješ

Skidamo maske: Pandemija kao saputnik mog života

Pandemija je za mene predstavila jednu veliku prekretnicu mojih razmišljanja, stavova, životnih pogleda i, jednostavno, svega što me činilo ovime što jesam. Na početku, gledala sam na nju kao na neko kratkotrajno stanje koje će da bude i da prođe, međutim, shvatila sam da ona nije nešto prolazno i beznačajno nego upravo suprotno. Pandemija, uprkos njezinom ograničenom djelovanju, ostavila je ogromne posljedice koje će, ko zna kada, završiti, a možda neće nikada. Promijenila je naše živote, da kažem, iz korijena. Promijenila je mene nabolje.

Iza duge

Sve bi mi oduzeli, pa i život, samo zato što sam peder

Živim sam, ali želio bih da jednom živim s čovjekom kojeg zavolim i koji će zavoljeti mene i da ne moramo da se plašimo da će nas neko ubiti ako se uzmemo za ruke u javnosti. Da imamo pravo na brak kao što i heteroseksualni parovi imaju. Da možemo da usvojimo dijete, dječaka ili djevojčicu, koje ćemo odgajati zajedno, s ljubavlju, kojem ćemo pružiti sve što je nama pruženo, ali i ono što nije, sloboda i hrabrost da uvijek budu ono što jesu. Živim pola života, a želio bih proživjeti život u cijelosti. Moj put k otvaranju je bio mučan. Tek sam u zrelim godinama stekao dovoljno hrabrosti i povjerenja da jednoj heteroseksualnoj osobi otkrijem ko sam zaista. Otada se oko mene skupio dovoljan broj bliskih ljudi i ljudi od povjerenja, koji znaju da sam gej i koji me kao takvog prihvataju. Reklo bi se da lijepo živim u svom mjehuru. Ali to je ipak mjehur, u kojem sam zatvoren.

Ne karikiramo

Ante Jurić-Marijanović: Supkultura vs. kultura – para na paru, uš na fukaru

Pitate se sigurno kakve to veze ima s nama. Ovdje su totalno drugi problemi i totalno druga kultura/supkultura. Kako ovdje djelovati supkulturno kada sve kontrolira vlast? „Jebo vas Vukovar“ je tekst kojeg je Boris Dežulović objavio za N1 prije malo više od dvije godine. Naravno da 90 % ljudi nije pročitalo tekst, nego se razbjesnilo. Toliko razbjesnilo da je autor dobio skoro 900 potpisanih prijetnji smrću – protiv toliko ljudi je podnesena krivična prijava – to su samo oni koji su se na svoje prijetnje jasno potpisali. Tekst naravno niti jednom riječi ne omalovažava stradanja i strahote u Vukovaru već obrnuto – kritizira politiku/medije/udruge koje parazitiraju na tom stradanju i bolu te ju čine sve bolesnijom iz godine u godinu.

Sve ovo ja

Nije život knjiga da je naučiš a.k.a. Da li je Life Coaching prevara?

Ma kakvi Lajf Koučevi i motivacioni govornici. Nije život knjiga, bolan, pa da je možeš naučit‘ i onda podučavat.

Sve ovo ja

Ne želimo da se dijelimo, odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze

Mladi ne žele da se pojave novi Mahir i Alma, novi Boško i Admira... Mi ne želimo da se dijelimo, ne želimo da odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze. Njima želimo podariti svijetlu budućnost, s političarima koji se brinu i kojima je stalo do domovine, budućnost punu prilika i mjesta za ostvarenje, punu ljubavi i podrške. Mi nismo oni, mi ne zanemarujemo domovinu, narod i glas. Mi smo nova generacija koja će da stvara revolucije i koja će se svim silama truditi da zaustavi propagandu koja se širi. Mi ćemo širiti ljubav koja može sve pobijediti, jer mi to oruđe znamo iskoristiti. Mi ćemo staviti ljubav ispred zastava.

Iza duge

Kako si znala da si lezbejka?

Čini mi se da ne postoji priča o autovanju koju nisam ispričala, ali ova je skrovitija, intimnija. Kao da se opirem pisati je. Povremeno sam je spominjala u medijima, rana spoznaja privlačnosti prema istom spolu, no ovaj put ću joj dodati i kontekst. Pratimo djevojčicu kojoj mama kroji odjeću i oblači je u najšarenije i najraznolikije haljinice. Svako jutro počinje posjetom maminom frizerskom salonu gdje sam najčešće birala da mi kosu oblikuje u punđe. Željela sam biti Sailor Moon, pa sam puštala kosu da raste. S televizora se uvijek čula muzika. Tri tek domalo mlađe sestre su također bile naručene to jutro. Izvana, sve je izgledalo obično. Iznutra se nazirala razlika, dok sam sporadično pakovala knjige za školu.

Iza duge

To su moji prijatelji i prijateljice

Ovaj tekst pišem bez zastajkivanja, bez pauze da razmislim o smislenosti rečenica, jer sam o ovoj temi već dovoljno razmišljala i riječi su već u mojoj glavi posložene, samo mi trebaju prsti da ih otkucaju. I konačno, misli su mi prenesene na papir, a moj um oslobođen tereta ovih riječi jer ih u mom najbližem okruženju malo ko razumije, ali želim da znate, drage prijateljice i prijatelji, da vas ja kao i brojni drugi ljudi razumijem, podržavam i volim zbog toga što jeste. Možda to ne možemo uvijek javno pokazati, ali imate mnogo veću podršku nego što se nekada čini.

Sve ovo ja

Hej Bosanci, zar još uvijek?

Čovjek i njegova osjećanja, ima li im kraja? Običavao je Meša Selimović da kaže da mrzimo jer se plašimo, jer nas ono „drugo i drugačije“ ugrožava, čini nespokojnim, te zato i djelujemo. Čovjek je biće ambisa, a njegovi osjećaji čine zidine istog, a zidovi se grade, ili pak ruše. U visini netaknutih tvrđava mržnje se u konačnici krije obični ljudski strah, a strah je poput kuge – uspješno postaje dio mrtvaje jednog društva. Žalim, odista žalim što je i Bosna i Hercegovina dio te iste mrtvaje, mrtvaje ispunjene mržnjom koja stoluje glavama pojedinaca, a ipak određuje sudbinu cijelog društva.

Ne karikiramo

Tradicija destrukcije

Blog Željane Maglov pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“

Ne karikiramo

Ko će pobijediti čovjeka?

Zanemarivo je htjenje, tebe čitaoče. Besmislena je želja da živiš gdje, kada, kako hoćeš. Jer ništa se promijenilo nije. Čovjek je uvijek isti, vozi kamion, ubija, raduje se ozdravljenju djeteta, voli, pije uz more, piše misli, nosi ruže, rađa djecu koja otkinutih nogu vise. Pa ko će pobijediti čovjeka? Ti nastavljaš za poslom, misleći o pročitanom, pognut pod bolom nepravde i posvećen radu. Svijet se promijenio nije, a bol neshvatljiva palestinska raste.

Iza duge

Mjesta praznine: Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu ili otporu, buntu, borbi, neposustajanju

To se i meni desilo, nasilje je sveprisutno od Balkana, tog siromašnog predgrađa Evrope, pa sve do Kraljevstva. Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu, sakrivanju, medikamentizaciji bola, lizanju rane. Ili, osuđena je na ulaganje velikog napora u činu otpora, bunta, borbe, neposustajanja? Možda. Divim se onima spremnima na unutrašnji egzil, ali i onima koji ga odbijaju. Ali, ono s čim sam ja ostao nakon „Heartstoppera“ su dva prazna mjesta. Jedno koje svjedoči o zauvijek izgubljenom odrastanju u „nježnim“ godinama puberteta i adolescencije kada nije postojala mogućnost ljubavi. Da se voli Onaj drugi, da se dodirne, da mu se osmjehne, dok Oni mogu da vole One: spontano, slobodno, strasno, nagonski ili nježno.