Odrastati u malom mjestu je teško iz milion razloga. Zanemariću sada razloge koji se tiču zdravstvenog stanja u kojem se nalazim i komplikacija svaki put kada bih tu, u nekoj šumi usred ničega, zatrebao liječničku pomoć. A često sam je trebao. No, ovoga puta želim da govorim o drugim poteškoćama i problemima koje izaziva mala, seoska sredina u glavi jednog djeteta koje tek treba da uči i upoznaje svijet – ona kulturološka, životna, pa u neku ruku i pedagoška.
Kao dijete sa sela, bio sam okružen ljudima koji nisu imali pretjerano mnogo razumijevanja, blago rečeno, za onog drugog i drugačijeg. Na svojoj koži sam to osjetio već na samom početku života, zbog nešto drugačije fizionomije od one na koju su navikli, ali ova druga, opasnija, preuzimala me a da to nisam ni shvatao – homofobija.
Čovjek i njegova osjećanja, ima li im kraja? Običavao je Meša Selimović da kaže da mrzimo jer se plašimo, jer nas ono „drugo i drugačije“ ugrožava, čini nespokojnim, te zato i djelujemo. Čovjek je biće ambisa, a njegovi osjećaji čine zidine istog, a zidovi se grade, ili pak ruše. U visini netaknutih tvrđava mržnje se u konačnici krije obični ljudski strah, a strah je poput kuge – uspješno postaje dio mrtvaje jednog društva. Žalim, odista žalim što je i Bosna i Hercegovina dio te iste mrtvaje, mrtvaje ispunjene mržnjom koja stoluje glavama pojedinaca, a ipak određuje sudbinu cijelog društva.
Ne, nisam gay, ja sam straight, ali to nema veze s mojim nastojanjem da doprinesem ravnopravnom društvu u Bosni i Hercegovini. Sve dok moj gay prijatelj ne može proći gradom za ruku sa svojim partnerom, bez da ga neko verbalno ili čak fizički napadne, sve dotad moj angažman ne prestaje. I tu i leži smisao. U tome da prepoznate da su sve bitke zajedničke i da će se sutra možda već neko boriti za vaša prava. A zašto se vi već danas ne biste borili za nečija?
O Srebrenici sam prije avgusta prošle godine znao samo ono što se našlo u medijima i sijasetu dokumentarnih filmova od kojih se većina reprizirala na televiziji godinama pa ih je bilo nemoguće ne zapamtiti.
Šta je korona? Razmišljam o ovom pitanju već danima. Danima koji se pretvaraju u duge mjesece. Pitam se u kojoj igri smo sad pijuni? U konkursu piše da treba da odgovorimo na neka pitanja u sklopu ovog teksta, ali evo gledam i mislim da ih je malo. Malo za opisati stanje oko nas. Na kraju, kad odgovorimo na ista, biće kao bez odgovora. Bez eha naših riječi. I dalje će se javljati nova i nova pitanja, a mi se vrtiti u krug, bez odgovora, jer to je naša država – začarani krug.
Lejla Frljak je učenica drugog razreda gimnazije u Brezi, te članica ONAuBiH-a i ASuBiH-a. Vjeruje da svi zajedno možemo promijeniti stvari nabolje. Ovim radom iskazuje svoj stav i mišljenje o situacijama u BiH tokom pandemije COVID-19, kao i odgovore na druga postavljena pitanja u konkursu Karika za mlade blogere, aktiviste i kritičare.
Nadam se da će sva ova sjećanja prenijeta na ovaj papir vremenom skroz nestati iz moje glave, mog života. Bit će ih jako teško prenijeti na papir, a čitaoci će vjerovatno shvatiti koliko je teško sve to i PREŽIVJETI! Zovem se Adna, imam 24 godine i djevojka sam s kombinovanom cerebralnom paralizom. Otkako sam počela da saznajem o životu, vrlo dobro sam se upoznala s užasnim pojmom: nasilje u porodici! Kamo sreće da sam ga samo čula.
Blog Jovane Misikić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Bosna i Hercegovina ima već trideset svojih nezavisnih i suvereno preživljenih godina. Kad prije?! Al' šta se ja čudim! Pa ja je poznajem dvadeset i tri godine. Pripadamo jedna drugoj dvadeset i tri godine na neki čudan način, u jednoj neobičnoj simbiozi. Iskrena da budem, kako živi, dugo i živi ova moja domovina, a šta je sve prošla, ma nema ona ni mnogo godina. Toliko razorena, preorana, opljačkana, al' diše, uporna. Ne da se ona. Ma dala bi se ona, al' ne damo se mi! Ne da se narod, pa tako ne da ni njoj da se preda. To sam baš nedavno shvatila.
Živi! U skladu sa godinama, ili bez ikakvog sklada! Rizikujući ili pokušavajući pronaći put koji je utaban, ali živi život mlade osobe, jer ono što ćeš shvatiti kad napuniš 25.je to da je proletjelo. Vrijeme, kao u klišeima. Srednja škola, fakultet, ta prva ljubav, ta matura, diplomsko. To najbolje, najbezbrižnije vrijeme. Nikada se neće vratiti!
Na konkurs Karika pristigao je i video Ermila Horozovića, mladića iz Zavidovića. Ovim radom iskazuje svoj stav i mišljenje o situacijama u BiH tokom pandemije COVID-19, kao i odgovore na druga postavljena pitanja u konkursu za mlade blogere, aktiviste i kritičare.
Legla plata. Ustali troškovi. Dobili noge i eno ih kolo vode. Sitan kusur, krupna u džepu rupa. Kad će novi prvi da opet iznova forvardujemo naše plate. Nema čega nema. Od luksuza smo davno i odustali. Ali nije život Instagram pa ni mi nećemo objaviti namazanu šnitu hljeba. A možda bismo trebali? Jer nije ljubav kad dijelimo iza jedinice nule, ljubav je kad nema ništa, a ima nas. Ali može li to tako? Ikako?
Obično u narodu stoji to neko pravilo da jedino ako potrošiš bruku para na krpicu, bolje i expensive izgledaš. Međutim, da razbijemo sve tabue oko toga – TO JE POTPUNA LAŽ. Sve je u tvom stilu.