O Srebrenici sam prije avgusta prošle godine znao samo ono što se našlo u medijima i sijasetu dokumentarnih filmova od kojih se većina reprizirala na televiziji godinama pa ih je bilo nemoguće ne zapamtiti.
On brzo se nacrtao ispred mene ne skidajući osmijeh. Već pripremljenu novčanicu na stolu nije uzeo jer nije imao sitnih para da mi vrati kusur. Pitao me je da li ću navraćati sutra, a nakon mog potvrdnog odgovora spustio je ruku na moje rame, potapšao me i nestao.
Tada sam otkrio vezivno tkivo koje povezuje jednu čitavu garnituru ljudi. Onu koja se teškoćama suprotstavlja pjesmom, a društveno dobro stavlja ispred vlastitog, kao partizan iz pjesme „Bella ciao“...
Ma kakvi Lajf Koučevi i motivacioni govornici. Nije život knjiga, bolan, pa da je možeš naučit‘ i onda podučavat.
Iza nas je ljeto, što znači da ostaju pohranjene i slike stranaca sa velikim backpackovima (ili ogromnim rancima)… Pored toga,...
Sjećate li se 2012. godine i svjetskog hita Gangam stajl? Je li vam u sjećanju ostalo i ludilo zvano Harlem...
Kada sam se prije mjesec dana pojavio u ulici Gosposvetska 83 na ulazu u Studentski dom broj četiri, bio sam neka druga osoba.
Među takvima je i mnogo mojih poznanika, pripadnika moje generacije, koji misle da kada bi se ponovilo ono što je svršeno u devedesetima, da bi hotimice uzeli puške u ruke i pošli preko livada i šuma u boj za, kako oni to kažu, svoj narod.
Slijedi završnica, prof. Veličković pita studente koji su podigli ruku da li znaju na stranu čije ideologije su upravo stali. Studenti šute, ja još jednom provjeravam ime u bilježnici a zatim izgovaram „na stranu Vojislava Šešelja“, na što nastaje apsolutni muk u kabinetu. Kako su se bošnjački studenti našli na strani ideologije jedne od njima najmržih ličnosti?
#Blogdan poručuje čitateljkama i čitateljima Karika:
„Ne morate ni protiv koga da se borite. Ne morate ni protiv koga da vodite ikakve bitke. Ne morate da budete čak ni u pravu, ne morate ni s kim da delite svoju viziju sveta. Samo ne treba u dubini sebe da od nje odustajete. I sve će biti fenomenalno.“
Živi! U skladu sa godinama, ili bez ikakvog sklada! Rizikujući ili pokušavajući pronaći put koji je utaban, ali živi život mlade osobe, jer ono što ćeš shvatiti kad napuniš 25.je to da je proletjelo. Vrijeme, kao u klišeima. Srednja škola, fakultet, ta prva ljubav, ta matura, diplomsko. To najbolje, najbezbrižnije vrijeme. Nikada se neće vratiti!
Živjela sam dugi niz godina ubijeđena da ne trebam imati crvenu kosu. Dugo sam bila uvjerena da ne trebam izlaziti subotom navečer, oblačiti se onako kako želim ili, pak, družiti se s djevojčicom koja sama sjedi na klupici tokom velikog odmora. Dugo sam vjerovala da ono što ja mislim nije bitno, zbog toga što društvo tako kaže.
