Latest

blog

Ko će pobijediti čovjeka?

Zanemarivo je htjenje, tebe čitaoče. Besmislena je želja da živiš gdje, kada, kako hoćeš. Jer ništa se promijenilo nije. Čovjek je uvijek isti, vozi kamion, ubija, raduje se ozdravljenju djeteta, voli, pije uz more, piše misli, nosi ruže, rađa djecu koja otkinutih nogu vise. Pa ko će pobijediti čovjeka? Ti nastavljaš za poslom, misleći o pročitanom, pognut pod bolom nepravde i posvećen radu. Svijet se promijenio nije, a bol neshvatljiva palestinska raste.

Ne karikiramo

Ante Jurić-Marijanović: Supkultura vs. kultura – para na paru, uš na fukaru

Pitate se sigurno kakve to veze ima s nama. Ovdje su totalno drugi problemi i totalno druga kultura/supkultura. Kako ovdje djelovati supkulturno kada sve kontrolira vlast? „Jebo vas Vukovar“ je tekst kojeg je Boris Dežulović objavio za N1 prije malo više od dvije godine. Naravno da 90 % ljudi nije pročitalo tekst, nego se razbjesnilo. Toliko razbjesnilo da je autor dobio skoro 900 potpisanih prijetnji smrću – protiv toliko ljudi je podnesena krivična prijava – to su samo oni koji su se na svoje prijetnje jasno potpisali. Tekst naravno niti jednom riječi ne omalovažava stradanja i strahote u Vukovaru već obrnuto – kritizira politiku/medije/udruge koje parazitiraju na tom stradanju i bolu te ju čine sve bolesnijom iz godine u godinu.

Ne karikiramo

Ante Jurić-Marijanović: Zapad i seljaci s Balkana

Najzanimljiviji dio mi je zapravo s uvjerenjima i vrijednostima. Dok su šezdesetih crnci po Americi imali oznake po ulici kao danas psi – gdje smiju ući, gdje ne smiju, sjedili u posebnim dijelovima busa, dok se po Australiji gazilo Aboridžine kao pse lutalice, tada smo mi ovdje primali i crne i žute i smeđe da dolaze s Kube, iz Egipta, Alžira, Kine na studije i doktorate, sklapali gospodarska partnerstva i slali naše eksperte naftne industrije u Libiju gdje su učili lokalno stanovništvo kakve sve preparate mogu napraviti od njima dragog voća (ono što im je njihov Bog zabranjivao, a svi znamo kakvo je zabranjeno voće).

Sve ovo ja

Ona

Rodila sam se u oktobru 1990. godine. U svijetu je tog oktobra došlo do građanskog rata u Ruandi, internet je bio nepoznanica jos uvijek za većinu svijeta, koristio se pejdžer, kultna serija „Beverly Hills“ je upravo napravila svoj debi, grupa „Queen“ je još uvijek bila na okupu, SSSR je bio pred raspadom, a u BiH se rodila jedna ženska osoba više – ja. Dok sam bila mnogo mlađa nego što sam sad, obožavala sam tu činjenicu da sam žena i život u svojoj „nježnoj“ ženskoj koži. Voljela sam sve što sam bila i što sam postajala, što sam učila i otkrivala o sebi, zahvaljujući svojim roditeljima, koji me nisu sputavali na putu samorealizacije moje ličnosti, i što me nisu odgajali kao žensko dijete, nego kao svoje dijete. Kako vrijeme prolazi, kako sazrijevam, ne gledam više život kroz ružičaste naočale, bar ne u tolikoj mjeri kao prije; ne mogu reći nikako, ali nerijetko se dese neke flash situacije, gdje ne uživam toliko u činjenici da sam žena u BiH. Koliko god biološki bilo prelijepo biti „ona“, sociološki i nije baš.

Iza duge

Moja žena i ja

Moja žena i ja prošle smo razne dogodovštine. Sve ono što jedan dug i posvećen odnos sa sobom neizbježno nosi, imale smo duboke i teške razgovore, iskusile velike emocije, ljubavne i one neke druge, planirale svakodnevni život i prevazilazile životne izazove. Kao i svi drugi parovi. Ipak, postoji taj jedan dio iskustva koji je svojstven samo nama i našoj kvir zajednici, nešto što zasigurno ne olakšava život u paru. Situacije čije prevazilaženje zahtijeva odličnu povezanost sa sopstvenim emocijama i spremnost da se o njima komunicira s partnerom otvoreno i ranjivo.

Iza duge

Mjesta praznine: Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu ili otporu, buntu, borbi, neposustajanju

To se i meni desilo, nasilje je sveprisutno od Balkana, tog siromašnog predgrađa Evrope, pa sve do Kraljevstva. Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu, sakrivanju, medikamentizaciji bola, lizanju rane. Ili, osuđena je na ulaganje velikog napora u činu otpora, bunta, borbe, neposustajanja? Možda. Divim se onima spremnima na unutrašnji egzil, ali i onima koji ga odbijaju. Ali, ono s čim sam ja ostao nakon „Heartstoppera“ su dva prazna mjesta. Jedno koje svjedoči o zauvijek izgubljenom odrastanju u „nježnim“ godinama puberteta i adolescencije kada nije postojala mogućnost ljubavi. Da se voli Onaj drugi, da se dodirne, da mu se osmjehne, dok Oni mogu da vole One: spontano, slobodno, strasno, nagonski ili nježno.

Sve ovo ja

Sklad raznolikosti

Žalosno je što nerazriješeni problemi među pojedincima u prošlosti imaju utjecaj na generacije koje dolaze. Ipak, ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje, pa tako i ova naša zemlja. Želim vjerovati da će odlaskom trenutnih političara i starih generacija BiH postati ljepše i bolje mjesto za život. Ljudi iz nje ne odlaze jer im je trenutno loše, već jer se ne nadaju boljem. Ne nadati se boljem u zemlji u kojoj si rođen, odgajan, u kojoj si odrastao, upoznao prve prijatelje i imao prve ljubavi mi je istovremeno nepojmljivo i tužno. Ako se nitko ne bude nadao boljem, kako će onda do poboljšanja i doći? Ako se nitko ne bori za ljepše, kako ostvariti ljepotu o kojoj svi toliko maštamo? Nekolicina ljudi koji su ostali valjda vjeruju u bolje sutra. Nadaju se, iščekuju i bore. Bore se za svoju djecu, svoju braću, svoje roditelje.

Sve ovo ja

Hej Bosanci, zar još uvijek?

Čovjek i njegova osjećanja, ima li im kraja? Običavao je Meša Selimović da kaže da mrzimo jer se plašimo, jer nas ono „drugo i drugačije“ ugrožava, čini nespokojnim, te zato i djelujemo. Čovjek je biće ambisa, a njegovi osjećaji čine zidine istog, a zidovi se grade, ili pak ruše. U visini netaknutih tvrđava mržnje se u konačnici krije obični ljudski strah, a strah je poput kuge – uspješno postaje dio mrtvaje jednog društva. Žalim, odista žalim što je i Bosna i Hercegovina dio te iste mrtvaje, mrtvaje ispunjene mržnjom koja stoluje glavama pojedinaca, a ipak određuje sudbinu cijelog društva.

Sve ovo ja

Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir

Višedecenijsko držanje u konstantnom strahu paralizuje isto koliko i mine na koje su neki naši sugrađani stali prije 30 godina. Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir. Ne onaj koji je nacrtan na papiru, ne onaj koji će za njih biti toliko poguban da masovno bježe preko granice, državne ili granice uma, nego onaj mir u kojem ćemo bez straha poželjeti da odgajamo djecu, pokrećemo nove poslove i živimo svoje živote bez straha. Onaj mir u kojem nam neće svaki plan počinjati i završavati rečenicom: „Ako se ne zarati.“ Mir koji, osim na papiru, postoji i u našim dušama i umovima.

Vidiš da smiješ

Metastaza propadanja

Blog Azre Kerić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Sazrijevala sam uz osjećaj da je Bosna i Hercegovina, bilo koji njen dio, moja jedina dugotrajna životna destinacija. Ni danas ne mislim da je to bio osjećaj izazvan okolnim površnim i naivnim ispoljavanjem patriotizma u vidu velikih riječi i simbola. Bio je to iskreni doživljaj pripadnosti jednom području kojeg sam jedino mogla zvati kućom. Završetak srednje škole, studiji i iskustvo koje je s istim došlo učinilo me je osjetljivijom na okolnosti života u Bosni i Hercegovini. Njihova toksičnost se približila meni. Nisu više pripadale drugim ljudima koje nisam ni poznavala lično. Život u porodici pristojnog životnog standarda skrivao me je od socijalno-ekonomskih problema društva (nezaposlenost, siromaštvo, nemogućnost školovanja), a u tim godinama sam mislila da je to jedini „pravi“ razlog ogorčenosti životom u Bosni i Hercegovini. Poslije osamnaeste značenje pojma „problem“ se znatno širi, a to biva ispraćeno svakodnevnim frustracijama. Svjesna sam da država ne postoji bez ljudske zajednice – društva.

Sve ovo ja

Ne želimo da se dijelimo, odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze

Mladi ne žele da se pojave novi Mahir i Alma, novi Boško i Admira... Mi ne želimo da se dijelimo, ne želimo da odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze. Njima želimo podariti svijetlu budućnost, s političarima koji se brinu i kojima je stalo do domovine, budućnost punu prilika i mjesta za ostvarenje, punu ljubavi i podrške. Mi nismo oni, mi ne zanemarujemo domovinu, narod i glas. Mi smo nova generacija koja će da stvara revolucije i koja će se svim silama truditi da zaustavi propagandu koja se širi. Mi ćemo širiti ljubav koja može sve pobijediti, jer mi to oruđe znamo iskoristiti. Mi ćemo staviti ljubav ispred zastava.

Sve ovo ja

U Bosni je moj jastuk i moja majka

Blog Jovane Misikić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Bosna i Hercegovina ima već trideset svojih nezavisnih i suvereno preživljenih godina. Kad prije?! Al' šta se ja čudim! Pa ja je poznajem dvadeset i tri godine. Pripadamo jedna drugoj dvadeset i tri godine na neki čudan način, u jednoj neobičnoj simbiozi. Iskrena da budem, kako živi, dugo i živi ova moja domovina, a šta je sve prošla, ma nema ona ni mnogo godina. Toliko razorena, preorana, opljačkana, al' diše, uporna. Ne da se ona. Ma dala bi se ona, al' ne damo se mi! Ne da se narod, pa tako ne da ni njoj da se preda. To sam baš nedavno shvatila.