„Ova prostorija“, nastavio sam, „je moja kreacija. Sve je gluma, zar ne? Onda je moja istina jednaka svačijoj – jednako tačna, jednako pogrešna.“ Glas je šutio, ali osjetio sam toplinu osmijeha kako proždire zidove. „Samo jedna stvar je užasnija od izmišljenog pravila: pridržavati se izmišljenog pravila. Priroda je nepogrešiva; dakle, ja sam nepogrešiv.“
Živi! U skladu sa godinama, ili bez ikakvog sklada! Rizikujući ili pokušavajući pronaći put koji je utaban, ali živi život mlade osobe, jer ono što ćeš shvatiti kad napuniš 25.je to da je proletjelo. Vrijeme, kao u klišeima. Srednja škola, fakultet, ta prva ljubav, ta matura, diplomsko. To najbolje, najbezbrižnije vrijeme. Nikada se neće vratiti!
Pitate se sigurno kakve to veze ima s nama. Ovdje su totalno drugi problemi i totalno druga kultura/supkultura. Kako ovdje djelovati supkulturno kada sve kontrolira vlast? „Jebo vas Vukovar“ je tekst kojeg je Boris Dežulović objavio za N1 prije malo više od dvije godine. Naravno da 90 % ljudi nije pročitalo tekst, nego se razbjesnilo. Toliko razbjesnilo da je autor dobio skoro 900 potpisanih prijetnji smrću – protiv toliko ljudi je podnesena krivična prijava – to su samo oni koji su se na svoje prijetnje jasno potpisali. Tekst naravno niti jednom riječi ne omalovažava stradanja i strahote u Vukovaru već obrnuto – kritizira politiku/medije/udruge koje parazitiraju na tom stradanju i bolu te ju čine sve bolesnijom iz godine u godinu.
Najzanimljiviji dio mi je zapravo s uvjerenjima i vrijednostima. Dok su šezdesetih crnci po Americi imali oznake po ulici kao danas psi – gdje smiju ući, gdje ne smiju, sjedili u posebnim dijelovima busa, dok se po Australiji gazilo Aboridžine kao pse lutalice, tada smo mi ovdje primali i crne i žute i smeđe da dolaze s Kube, iz Egipta, Alžira, Kine na studije i doktorate, sklapali gospodarska partnerstva i slali naše eksperte naftne industrije u Libiju gdje su učili lokalno stanovništvo kakve sve preparate mogu napraviti od njima dragog voća (ono što im je njihov Bog zabranjivao, a svi znamo kakvo je zabranjeno voće).
Najčešće lične izbore bilo koje vrste doživljavam kao nešto što se podrazumijeva, te mi je zbog toga neobično pisati o vlastitom LGBT aktivizmu. Vjerujem da se rađamo s osjećajem za pravdu, jer kako bismo drugačije objasnili izostanak tog osjećaja kod nekih ljudi. Moj osjećaj za pravdu odveo me je, između ostalog, među ljude koji se još uvijek bore za elementarna prava. Iako sam uvijek podržavala LGBT osobe i kao novinarka izvještavala o skromnim aktivnostima vezanim za promociju prava LGBT osoba, ključni događaj u ličnoj aktivističkoj prošlosti poklopio se s ključnim događajem u kolektivnom bosanskohercegovačkom aktivističkom iskustvu, s prvim Sarajevo Queer Festivalom.
#Blogdan poručuje čitateljkama i čitateljima Karika:
„Ne morate ni protiv koga da se borite. Ne morate ni protiv koga da vodite ikakve bitke. Ne morate da budete čak ni u pravu, ne morate ni s kim da delite svoju viziju sveta. Samo ne treba u dubini sebe da od nje odustajete. I sve će biti fenomenalno.“
Razlozi odsustva subverzivnosti na bh. pozorišnoj sceni su brojni. Jedan je zasigurno i dominacija zabavnog aspekta u pozorištima, koji je uslovljen finansijama. Trenutno postoje pozorišta u Bosni i Hercegovini koja ulaznice za neke predstave naplaćuju i do 100 KM. U tim predstavama se ne mari puno za pozorišne discipline, nego publika najčešće dolazi da vidi regionalne glumačke zvijezde, koje dolaze iz svijeta popularnih i lakih komedija. Prva predstava koja mi pada na pamet je „Šećer je sitan osim kada je kocka“, koja je u banjalučkom Narodnom pozorištu dosegnula baš tu cijenu. Predstave koje zahtijevaju istraživanje, eksperimentisanje i različite prostorne i tehničke resurse su luksuz koji većina pozorišnih kuća uglavnom ne može priuštiti. Šta ćeš, kapitalizam.
Kada sam se prije mjesec dana pojavio u ulici Gosposvetska 83 na ulazu u Studentski dom broj četiri, bio sam neka druga osoba.
Društvo gurača pod tepih naše je društvo. Guramo svaku traumu, nijemi da progovorimo, uplašeni da otkrijemo ožiljke. Naši tepisi su dugi koliko i podovi, da negdje ne proviri go parket. Jer goli smo samo u tami naših soba. Kada neke žene liježu s nasilnicima, jer je sramota otići. Kada neka djeca plaču, jer je mama htjela da budu najbolji. A oni su samo htjeli da budu djeca.
Koliko puta smo puzali najbolje govore naše modrice na koljenima. „Tepih se samo malo zgužvao“, reći će domaćini. Nekada ćemo to biti i mi sami. Dok nasmiješeni dočekujemo goste željni novih pohvala. A onda dok budemo zatvarali vrata na ispraćaju cijenjenih nam gostiju, skliznut će suze iz naših očiju. Ipak, oni to neće vidjeti, jer smo učinili sve da večera bude u savršenom redu.
Čovjek i njegova osjećanja, ima li im kraja? Običavao je Meša Selimović da kaže da mrzimo jer se plašimo, jer nas ono „drugo i drugačije“ ugrožava, čini nespokojnim, te zato i djelujemo. Čovjek je biće ambisa, a njegovi osjećaji čine zidine istog, a zidovi se grade, ili pak ruše. U visini netaknutih tvrđava mržnje se u konačnici krije obični ljudski strah, a strah je poput kuge – uspješno postaje dio mrtvaje jednog društva. Žalim, odista žalim što je i Bosna i Hercegovina dio te iste mrtvaje, mrtvaje ispunjene mržnjom koja stoluje glavama pojedinaca, a ipak određuje sudbinu cijelog društva.
Projektom „Iza duge“ želimo doprinijeti smanjenju homofobije, bifobije i transfobije među mladima u BiH kroz raznovrstan medijski sadržaj našeg magazina koji će tematizirati LGBTQI+ ljudsko iskustvo. Ovim putem pozivamo LGBTQI+ mlade iz cijele BiH da ispričaju svoje lične priče koje se mogu ticati bilo kojeg segmenta njihovog života: obrazovanja, zaposlenja, zdravstva, porodičnih i prijateljskih odnosa, partnerskih odnosa, sličnosti i razlika s drugim mladima u BiH danas, vrijednosti, stavova, položaja, prava, kulture, razmišljanja, doživljaja. Vjerujemo da je moguće uticati na smanjenje homofobije, bifobije i transfobije kada pripadnike LGBTIQ+ zajednice upoznamo i doživimo prvenstveno kao ljudska bića. Zbog toga vas ohrabrujemo, motiviramo i pozivamo da s našom publikom podijelite svoje lične priče i da (pro)govorite o svome iskustvu i životu.
Iza nas je ljeto, što znači da ostaju pohranjene i slike stranaca sa velikim backpackovima (ili ogromnim rancima)… Pored toga,...