„Svom gradu sam otvorila oči i želim da budan ostane“

Sebe ne smatra nekim revnosnim spisateljem, ni što se tiče kontinuiranog rada, ni što se tiče cjelovitosti samih priča ili pjesama. Ti nedostaci, ili nedovršenosti, postaju dobar okidač za neku njenu viziju scenske izvedbe teksta. Ovako svoju priču za Karike počinje Jovana Ostojić iz Rudog, student Srpske književnosti i jezika Univerziteta u Beogradu.

Povod za razgovor s Jovanom bila je predstava „Kad su se djeca igrala rata“, njeno autorsko djelo za koje potpisuje tekst i režiju. Predstava je premijerno izvedena pred domaćom publikom što je ujedno bio i cilj, da se posle dugo vremena oživi kulturna scena u ovom gradu.

– Priča „Kad su se djeca igrala rata“ nastala je nekako slučajno još prije pet godina, neposredno nakon mog odlaska na studije, pa mislim da je nezavisno od njene fabule bar samo moje odvajanje i odlazak iz jedne zemlje u drugu bila dobra emotivna podloga za priču, ističe Jovana.

Radnja predstave obuhvata period neposredno prije rata u Sarajevu, da bi se naglo prekinula izbjegličkom kolonom i jednom većom vremenskom elipsom prebacila u period petooktobarskih demonstracija u Beogradu. Priču povezuju likovi dječaka Stefana i njegove drugarice Amre, kojima se djetinjstvo naglo prekida ratom, „igrom Indijanaca i Kaubojaca“, koju su stariji ukrali od djece.

– Osim glavnih junaka predstave, nalazimo i čitave tabore djece grupisane u “Kauboje ili Indijance”, vojnike, ratne profitere itd.  Predstava nosi antiratnu poruku i usmjerena je starijoj publici, ne samo zbog prisjećanja već i zbog ukazivanja na apsurdnost čitave situacije i tokom rata i nakon njega, govori Jovana i dodaje da nisu djeca slučajno glavni protagonisti priče jer oni karikiraju taj sukob, svodeći ga na pretvaranje, maskiranje, igranje.

Zajedno sa svojim prijateljem Bojanom Bjelićem, profesorom francuskog jezika u Rudom, radila je na još dvije predstave, „Pismo majci“ i „Strašne priče o maloj Mileni“ koje su Ruđani s oduševljenjem prihvatili. Prošle godine, na audiciji je izabrano 35 članova koji su zajedno s njima bili akteri predstava. Kao i svaki početak, nije bilo lako. U saradnji s Domom kulture u Rudom uspjeli su obezbijediti prostor u kome su se održavale predstave, a za većinu potrebština, kako i sami kažu, snalazili su na različite načine.

– Rudo, kao u Andrićevoj priči „Ruđanski begovi“, proživljava tu sudbinu granične kasabe, samo što ono više nema tu nekadašnju bitnost u nekom strateškom smislu. Ono što je sada sudbina jedne granične kasabe je da ostane osamljena, otuđena, ističe Jovana.

Ona smatra da je pored brojnih problema s kojima se mladi susreću, potrebno obezbijediti mjesto na kojem se oni mogu izraziti, uključiti ih u kulturni i društveni razvoj zajednice, ali ne kao političke komesare, već kao projektante svojih ideja. Smatra da je to jedna od stvari koja sigurno u velikoj mjeri može doprinijeti oživljavanju malih mjesta.

– Najviše zbog moje vezanosti za grad u kome sam se rodila i odrasla, i svijesti i empatije prema svemu što njega čini, imam potrebe da uradim nešto za njega i u njemu, iako je uvijek bolnije kad se susretneš s neodobravanjem ili izostajanjem bilo kakve reakcije, nego što bi to bilo u nekom drugom mjestu i među drugim ljudima, smatra Jovana.

Za kraj je poručila da se nada se da će ova dramska sekcija, uspjeti da utiče, ako ništa više, onda na taj dio omladine koji je uključen u nju. U svakom slučaju, bar u vremenskom periodu u kom se održavaju probe, djeca, a i stariji članovi, bivaju udaljeni od masmedijskog kolovrata.

– Ovdje je nekad pedesetih godina prošlog vijeka postojalo amatersko pozorište. Većina njegovih članova danas nije među nama, a i oni koji su živi u poznim su godinama života. Planirali smo da u narednom periodu, u njihovu čast, organizujemo memorijalno veče na kome će biti prikazane fotografije s njihovih predstava i kako je to nekada izgledalo, ističe Jovana.

Najčitaniji tekstovi

Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – arapsko-izraelska normalizacija odnosa i eskalacija palestinsko-izraelskog sukoba jačanjem postojećih i formiranjem novih frakcija otpora
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
Bošnjak i Srpkinja, Hrvatica i Rom... Kako izgledaju mješovite veze u BiH?
More Stories
Aleksandar Gluvić – Odlazak iz BiH je evakuacija, a ne emigracija