Svijet gori, i to je jasno svakoj osobi u čijim je zjenicama barem jednom buktio plamen.
Piše: Nadija Salčin
Sve je počelo od jedne obične planete koja svakodnevno kruži svojom orbitom, noseći sa sobom žar duboko u svojoj nutrini. Živimo na užarenoj kugli u centru svemira, a ne znamo da najjače vatre gore upravo tu – pod kožom. Ni ne slutimo da se možemo opeći o tuđu dušu, ali i o vlastitu.
Možda mi to nećemo izgovoriti naglas, ali zaista je jasno – svijet odavno plamti u blještavilu, a svakoga dana i mi zajedno s njim. Dopuštamo sitnicama da nas povrijede, raznim situacijama da nas slome i na taj način tiho izgaramo sa svijetom. Na svojim plećima nosimo teško breme koje nikada nije pripadalo nama. I čini mi se da sa svakim stepenikom koji pređemo ka vrhu uvijek sami sebe vratimo na dno. Balansiramo između očekivanja i realnosti, ali stalno gubimo ravnotežu.
Naša svijest neprestano vodi bitku, pa shvatimo da se nalazimo u zatvorenom krugu „fight or flight“. Ali da li smo zaista svi samo stvoreni na gorućoj kugli sa stalnim prijetnjama, ili smo zapravo ratnici vlastite duše?
Koliko je samo poriva poteklo iz čežnje jednog srca, a zbog nemogućnosti da se izborimo s problemima dopustimo cijelom svijetu da gori? Kada bi samo čovjek zastao i pogledao vlastitu refleksiju, shvatio bi da najveće bitke ipak vodi sam sa sobom.
Vjerovatno ni ne obraćamo pažnju na one sitne trenutke u kojima dajemo sebe – pomalo, gotovo neprimjetno – a oni se samo nižu jedan za drugim. Malo po malo iščezava svaki trag onoga što smo nekada nazivali svojim. I u tom vrtlogu izgubimo sebe, kao da je cijeli svijet izgubio smisao.
Iz dana u dan zaboravljamo šta je sreća i koliko je zapravo važno zadržati ono što nas čini sretnima. Svjesna sam pritiska kojim se pokušavaju slomiti mlada srca, ali naši su snovi krhkiji od svake želje i očekivanja spoljašnjeg svijeta. Ko smo, ako ne tragači za snovima i lovci na mir?
Mnoge su promjene započele upravo jednom željom koja je čučala u kutku nečije duše, iščekujući svoje prvo svjetlo. I ništa od toga ne bi imalo smisla da su ljudi odlučili vječno čekati neviđena čuda i magična rješenja, umjesto da se suoče s problemima.
Svijet gori, a ja danas biram da ne izgorim s njim. Koračam čvrsto po gorućoj planeti, ali moje srce više ne obavija gorčina. Mogu sve što zamislim – i više od toga. Biram da ostanem svoja, ipak mila i mlaka, pod toplinom svijeta i hladnoćom ljudi. Ponekad posustanem, spotaknem se o sljedeći stepenik i vratim se tri koraka unazad. U nekom drugom trenu pogledam ispred sebe, svjesna da postoje još mnogi stepenici koje moram preći kako bih dospjela do vrha.
Vjerujem da svaka promjena potiče upravo od nas samih. Bez obzira na okolnosti, jedini izlaz koji čovjek može pronaći jeste onaj koji sam sebi stvori. Možda nam se čini da su izvori problema uvijek u tuđim rukama, ali rješenja nikada neće ležati kod drugih – njih mora otkriti svako od nas ponaosob.
Spomenula sam da je svijet vreo, ali ljudi nekako ipak uspijevaju ostati hladni. Ponekad me ta ljudska hladnoća navede na razmišljanje i preispitivanje vlastitih vrijednosti. Bez obzira na sličnosti, svako biće slijedi svoj put, posebno skrojen samo za njega. Nekada se naši putevi ukrste, ali to je često tek usputna stanica, daleko od našeg konačnog odredišta.
Svemir često funkcioniše na misteriozne načine, i vjerujem da je svako od nas to čuo bezbroj puta. Ipak, čovjek ne prestaje tragati za smislom u tom velikom haosu koji zovemo život – tako jednostavnom, a istovremeno složenom pojmu. Na svijet dolazimo kao djeca, mladi i neiskvareni, a zatim kroz godine svjedočimo raznim grozotama koje je počinio ljudski rod.
Svako od nas ima pravo izbora – da odluči kojoj grupi ljudi želi pripadati. Na nama je da izaberemo hoćemo li slijediti hladne duše i neispunjena srca obuzeta gorčinom ili ćemo biti među onima čije i samo prisustvo uspijeva ugrijati tuđu dušu.
Nikada me neće privući nečija hladnoća ako moje srce pamti poznatu toplinu. U svijetu koji gori i ono plamti tihim željama i nadanjima, spremnim da izazovu revoluciju misli. Možda ne možemo ugasiti svijet, ali možemo izvući sebe iz plamena. Uvijek će postojati onaj mali žar među prsima i važno je da tu iskru nikada ne izgubimo iz vida. Jer ona je ogledalo duše – a duša je smirena onda kada uspijemo obuzdati plamen u sebi, a ne onaj oko nas.
