Svi naši ejdžizmi – Seksualnost

U našoj kulturi starost je ovjekovječena kao nešto što bi svi najradije izbjegli (jer bolje biti pijan nego star), dok se mladost doživljava kao izgovor za neozbiljnost, izbjegavanje odgovornosti i nemogućnost sučeljavanja sa stvarnošću (mladost-ludost).

Piše: Mihaela Šumić

Ejdžizam (ageism, agism) je termin koji opisuje diskriminaciju na dobnoj osnovi i najčešće se koristi u kontekstu diskriminacije starijeg stanovništva. Ejdžizam kao termin nastao je 1968. godine, a u modernu literaturu uveo ga je američki liječnik, gerentolog i psihijatar Robert Butler.

Prema Butlerovoj definiciji, ejdžizam je proces sustavne stereotipizacije i diskriminacije ljudi samo zbog toga što su stari, kao što rasizam i seksizam to rade sa bojom kože i rodom; ejdžizam dozvoljava mlađim generacijama da na starije ljude gledaju kao na ‘različite od sebe’, što rezultira nemogućnošću da ih se doživi i tretira kao živa bića.

Sustavni ejdžizam kroz njegove potkategorije (zdravstvena njega, stambeno pitanje, kreditni sektor i sl.) je tema za nešto duže formate, te će se ovaj tekst više fokusirati na stereotipe koje naše, ali i globalno društvo generacijski vuku za sobom poput teških, zarđalih lanaca na koje smo možda samo previše navikli da bismo ih uopće primijetili.

Tko je sve žrtva ejdžizma?

Ukoliko se udaljimo od sustavne diskriminacije i teorija koje se ejdžizmom bave kao društveno-uvjetovanom pojavom koja pogađa starije ljude i vratimo se na najjednostavniju definiciju ejdžizma, a to je da on predstavlja svaku diskriminaciju uvjetovanu predodžbama o nečijoj dobi, postaje vrlo jasno da ejdžizam itekako utječe i na mlađe stanovništvo, kao i na osobe srednje životne dobi. Ova vrsta diskriminacije očituje se u svim sferama života, od poslovnog sektora u kojem starije ljude smatramo neprilagođenima i njihove sposobnosti dovodimo u pitanje, a mlade ljude smatramo nepodobnima, neozbiljnima i neorganiziranima, do obiteljskog života, seksualnosti i fizičkog izgleda.

U ovom tekstu bavit ćemo se temom ejdžizma u kontekstu seksualnosti.

Seksualnost

U društvu koje kroz prizmu društvenih mreža gradi jedan mikrosvijet koji nalikuje na sobu prepunu ogledala u kojoj smo svi zajedno zatočeni, neprestano se uspoređujući jedni s drugima, ali i sa samima sobom, fizički izgled postaje opsesija, a starenje biva zabranjeno.

Poput epidemije, strah od starenja i glorifikacija mladosti su se proširili u globalnom društvu.

Ova pojava najviše utječe na žene srednje i starije dobi, čiji se fizički izgled često doživljava kao „neprivlačan“, te se sve više žena srednje i starije dobi odlučuje na estetske korekcije ili operacije kako bi izgledale „mlađe“, a estetska kirurgija i privatne klinike vrlo rado koriste žensku nesigurnost, predrasude o ženskoj seksualnosti i strah od starenja zarad profita.

Seksualni život žena srednje i starije dobi doživljavamo kao „nepostojan“ i taboo temu koju bismo najradije zaobišli, a i onda kada se o tome govori, reakcija društva je obično prepuna zgroženosti, ismijavanja i negiranja. S druge strane, seksualno aktivne muškarce srednje i starije dobi karakteriziramo kao agilne, sposobne, snažne i vrijedne divljenja.

Iz ovog se vrlo jasno mogu vidjeti standardi patrijarhalnog društva u kontekstu doživljaja seksualnosti: žene da bi bile seksualno aktivne moraju biti „mlade“, „lijepe“ i „privlačne“, što je opet uvjetovano muškom percepcijom ženskog tijela i izgleda, ali i doživljajem ženske uloge u odnosu kao pasivne, dok muškarci da bi bili seksualno aktivni moraju biti „sposobni“, „izdržljivi“ i „snažni“ jer se njihova uloga u odnosu doživljava kao aktivna.

Na ovaj način se ženska seksualnost percipira kao bezvrijedna ukoliko ne zadovoljava društvene standarde ljepote i privlačnosti, jer žena je tu da bude objekt promatranja, da u promatraču „izazove“ reakciju, a ukoliko njena uloga prelazi iz pasivnog stanja u aktivno, u našem jeziku postoji čitav niz vrlo uvredljivih epiteta koji opisuju „takve žene“.

Kroz povijest muškarci su bili ti koji su se obrazovali, radili i bili uključeni u društveno-politički život, dok su žene bile udavače, kućanice i majke, a budući da povijesne okolnosti kroje sadašnjost i budućnost, utjecaj ovih stereotipa je i danas prisutan te muškarce starije dobi doživljavamo kao stare i mudre (mudraci, čarobnjaci), dok žene starije dobi doživljavamo kao stare i ružne (vještice).

S druge strane, o adolescentskoj seksualnosti se uvijek priča s određenom dozom zadrške iz straha da će razgovor o istoj biti interpretiran kao poticaj i odobrenje. Svaki pokušaj razgovora o seksualnom odgoju u školama na našim prostorima izazvao je lavinu komentara i neodobravanja.

U našem društvu seks je sam po sebi taboo tema koje se klonimo kad se o njoj treba ozbiljno razgovarati, kako u javnom, tako i u privatnom životu, te smo u nekoj davnoj povijesti svoj eros odlučili otvoreno ispoljavati kroz raznorazne neslane šale, viceve i (krajnje) neumjesne komentare, time ga banalizirajući i ismijavajući umjesto da ga percipiramo kao sastavni dio života i partnerskih odnosa o kojem je potrebno pričati na vrijeme.

Razgovori o seksualnosti s adolescentima, kao i s mladim punoljetnicima se u našem društvu najčešće vode onda kada je većina već stupila u seksualne odnose, a školska predavanja se najčešće svedu na vrlo morbidne i slikovite prezentacije o spolno-prenosivim bolestima i infekcijama, te su jedine percepcije seksa koje mladi ljudi dobivaju direktno od društva banalizacija seksa i doživljaj samog akta kao nečeg komičnog i sramnog (šale, vicevi), i zastrašivanje (spolno-prenosive bolesti).

Iako su zaštita i prevencija osnove svakog seksualnog akta o kojima je iznimno važno razgovarati, nakon razgovora o njima društvo će prekrstiti ruke i temu seksa označiti „zatvorenom“.

Odgovore na pitanja o samom odnosu, o tome što on podrazumijeva, što se i kako treba desiti, kako nešto treba izgledati, adolescenti će kriomice tražiti na pornografskim sajtovima (a svi znamo koliko je njihov sadržaj vjerodostojan i koliko realistično prikazuje sam seks i ljudsko tijelo), što kasnije samo nastavlja začarani krug interpretacije seksa kao nečeg sramnog, prljavog i nedozvoljenog.

I dok adolescente tretiramo kao djecu koja nisu spremna za razgovor o seksu, a kamoli za sam odnos, oni svakako, poput svih nas, žive u društvu u kojem je, ironično, seksualizacija svega (a posebice ženskog tijela) prisutna u reklamama, na bilbordima, u televizijskim emisijama, muzičkim spotovima i slično.

U prosjeku, seksualno uznemiravanje djevojčica/djevojaka počinje još u osnovnoj školi, to jest onog trenutka kada im tijelo počne nalikovati tijelu žene. Društvo ih tada u fizičkom, a samim tim i seksualnom smislu počinje doživljavati i tretirati kao žene, dok ih sustavno, emotivno i psihološki doživljava i tretira kao djevojčice. Samim tim, žene svoju tjelesnu autonomiju gube još sredinom osnovne škole, puno prije nego same mogu konstruirati doživljaj vlastite seksualnosti. Iz ovog još jednom možemo vidjeti korelaciju između dobne i rodne diskriminacije i doživljaja žene u seksualnom odnosu: ona je pasivni objekt promatranja jer je „mlada“, „lijepa“ i „privlačna“, ona ne odlučuje o tome tko, kako i kad ulazi u prostor njenog tijela.

Naše društvo je naučilo da žene promatra isključivo iz seksualnog ili iz intelektualnog konteksta, te u doživljaju žene kao seksualnog bića isključujemo njen intelekt, a u doživljaju žene kao intelektualnog bića isključujemo njenu seksualnost. Budući da se ovo odvajanje događa još početkom adolescencije, infantilizacija žena je učestala pojava u našem društvu, te od odraslih mladih djevojaka očekujemo da se ponašaju kao „djeca“ (naivno, neozbiljno, nesvjesno, pasivno, „histerično“).

Ejdžizam u ovom smislu podrazumijeva nespremnost društva da prihvati mlade žene kao odrasla bića svjesna svoje seksualnosti, te usprkos tome što ih od malih nogu uvjetujemo idealima ljepote, fizičkog izgleda i privlačnosti, doživljavamo ih kao intelektualno i emotivno nepodobna bića čija se svijest o vlastitim željama, tijelu i seksualnosti u potpunosti banalizira i etiketira kao nešto „suvišno“ ili „nevažno“.

Ono što ejdžizam, ali i sve druge kategorije diskriminacije rade jeste generalizacija određene skupine ljudi samo na osnovi društveno-uvjetovanih stereotipa. U našoj kulturi starost je ovjekovječena kao nešto što bi svi najradije izbjegli (jer bolje biti pijan nego star), dok se mladost doživljava kao izgovor za neozbiljnost, izbjegavanje odgovornosti i nemogućnost sučeljavanja sa stvarnošću (mladost-ludost). Interpretacijom ovih životnih dobi kroz već naučene i ponavljajuće mantre isključujemo pojedinca i pojedinačna iskustva, samim tim gubeći sposobnost da druge, ali i same sebe promatramo izvan stereotipa i prethodno uspostavljenih očekivanja.

Naslovna fotografija: Mihaela Šumić, autorica Tajana Dedić Starović

Najčitaniji tekstovi

Intervju s Dušicom Žižić, medicinskom sestrom: „Naše ranjivosti i razvojne krize su i naša šansa za samospoznaju i učenje“
Buč Kesidi za KARIKE: Ona prava ne postoji, zato je i izmišljamo
Zlatna Karika Ammar Grabić: Mladi nisu svjesni svojih potencijala
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Vikend sa ćaletom: Ljubav kao najveća potreba
Call centri: ZA ili PROTIV?
Nasilje u porodici – moja životna priča
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!
Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja: „Kada je nasilje prisutno, tu pate svi“
Tanja Šljivar: Život u Banjaluci bi bio lakši, ali manje uzbudljiv
More Stories
Oduzimam vam moć da podržavate ili ne podržavate moju egzistenciju