Šta sam sve shvatila zahvaljujući „Pravdi za Davida“?

Iako mnogi misle da je dobra čuka put do sreće i blaženstva, za mene je prije svega ono što nas oplemenjuje i osvješćuje. A ovaj, mogu slobodno da kažem, sada već pokret je uradio upravo to. Zahvaljujući svim ljudima koji ga nose na leđima i uz pomoć njihove želje za boljim i ljepšim, ja mogu reći da sam daleko bolja osoba danas nego juče.

Zašto ne mogu da pronađem opravdanje za novinare RTRS-a?

Svjedoci smo toga da postoje mnogi koji tvrde da im je žao Davida i njegove porodice, ali su na suprotnoj strani jer tako moraju, jer moraju da rade svoj posao. Pa se tako, recimo, novinari RTRS-a predstavljaju kao žrtve, kao ugnjeteni i obespravljeni radnici jedne nekada časne novinske kuće koja je uzurpirana i zaposjednuta od strane aktuelne vlasti, a oni, tobože, kidnapovani i zarobljeni u zgradi koja visi iz guzice zgrade vlade (oni koji ne znaju o čemu govorim neka pogledaju fotografiju zgrade RTRS-a).

Oni ne bi, ali eto moraju šta će. Moraju da rade za mašineriju koja neprestano proizvodi lažne vijesti i time truje ogroman broj ljudi i navodi na pogrešna uvjerenja. Iz pogrešnih uvjerenja se pokreću ratovi. Iz pogrešnih uvjerenja naši političari nisu obezbijedili da uvijek postoji dovoljna količina lijekova u svim bolnicama za ljude koji boluju od raka.  Da li su ljudi svjesni koliko pogrešna uvjerenja mogu ljude odvesti u nesreću? Da li su ovakve stvari vrijedne udobnosti koje nam nudi stalno zaposlenje ili lijeganje parica na račun?

Ali, nije ovo usamljen slučaj kidnapovanih ljudi koji su zarobljeni na svojim radnim mjestima. Svjedoci  smo toga da se nemilosrdno štancaju partijske knjižice umjesto radnih kao garant sigurnog i stabilnog zaposlenja ili da se trguje glasovima u zamjenu za radno mjesto. Da li je tvoje jedno radno mjesto vrijedno na hiljade ljudi koji će godinama visiti po birou ili se mučiti tražeći posao negdje u inostrantsvu jer će tvoj glas ili tvoje ćutanje na ono što nam se u društvu dešava održavati društvo grabljivaca i nepravde?

 Malo ko je spreman da žrtvuje puno zbog svojih uvjerenja i da se bori kao Davor

Nisu ovdje najveći manijaci oni što u haustoru izbodu nožem nekog nedužnog prolaznika, već oni koji se čvrsto drže svojih dobronamjernih uvjerenja. Takvi ljudi su ovdje obično prozivani zanesenjacima i ludacima. ,,Gdje da napustiš posao ako kaplje dobra para?“ A to što mnogi proklinju svoj život zbog istog tog posla to nije važno. Diše se i živi samo ako se ima para.

Davor Dragičević kao pokazatelj naše mračne strane

Vidimo ovih dana kako Davora mnogi nazivaju jednim nevjerovatnim čovjekom i puni radoznalosti pokušavaju da saznaju šta će naredno reći ili uraditi. Ali, zar bi stvarno trebalo biti toliko čudno to što jedan roditelj ide tako daleko i beskompromisno za svoje ubijeno dijete, kao i za drugu djecu? Koliko je takvih ljudi koji bi čak i iz ovako jednog strašnog razloga išli tako daleko? Nevjerovatno je reći da ih je izgleda jako malo.

Svi mi dobro znamo kakvim su ljudi, koji ovdje žive, pritiscima i nepravdama izloženi. Ko se još tako iskreno i neumorno borio za svoja uvjerenja? Živimo stihijski, ponizno, puzimo kao crvi kroz prljavu zemlju i zadovoljavamo se mrvicama koje u njoj nalazimo jer ne znamo da postoji nešto mnogo ljepše i veće od njih. Naša iskrena uvjerenja se vrte u našim glavama ili razgovorima uz pivu, ali ako nam ponude neke bijedne pare, radno mjesto ili neku drugu mogućnost kroz koju možemo zadovoljiti neku našu trenutnu želju ili potrebu vro lako ih nogama stabamo iz sve snage. I šta nam ostaje iza toga? Ostaje nam život pun ostvarenih malih želja, ali onih istinskih koje nam donose pravu dugoročnu sreću nema. I imamo živote pune stvari koje ne volimo, s kojima se ne osjećamo dobro jer se za one koje stvarno želimo nismo ni borili.

Sebični smo do krajnjih granica i ne shvatamo da svi zavisimo jedni od drugih

Najveći broj nas se ponaša kao da žvi u svom nekom izolovanom, začaurenom svijetu i da, prema tome, on ne utiče mnogo na druge ljude kao ni oni na nas. Zapravo, svako od nas se nalazi u mnogo zajednica u kojima cjelokupno stanje zavisi od združenog djelovanja svih članova. Tu su naše porodice, škole, sportski klubovi, gradovi, države, svijet. Prema tome, boreći se za sebe stvaramo mogućnost da više uradimo za duge, ali tako radeći za druge doprinosimo i sebi. To je jedan začarani krug. Zato je čovjek koji je usmjeren samo na sebe i svoju ličnu korist zapravo i svoj neprijatelj, ali i neprijatelj svih onih koji ga okružuju.

Koliko je ljudi koji su ovo shvatili? Na ovim prostorima izgleda malo. Nekim ljudima je važnije uživati u jednoj kafi nego raditi na stvaranju sredine u kojoj neće biti normalno nekažnjeno ubiti nekoga. Zato su ljudi okupljeni oko „Pravde za Davida“ jedno svjetlo koje nas bode u oči i poziva da ovo uvidimo i da se konačno promijenimo.

Daleko smo od istine, još dalje od pravde

Izbori su pokazali da nama nije dovoljno ni da nekog otmu, pretuku, ubiju i na kraju ostave u kanalizaciji da bismo shvatili kakav je on zapravo. Toliko smo slijepi da ni to ne vidimo. Opet smo izabrali iste. Živimo u iluziji neke udobnosti , a zapravo se valjamo u govnima. U jednu grupu spadaju oni koji vjeruju da su pametni, a zapravo su daleko od toga, a s druge oni koji nešto i shvataju, ali se boje da do kraja sebi priznaju da je situacija toliko grozna da bi vjerovatno samo dvije opcije bile ispravne. Jedna je beskompromisna borba za promjene, u vidu ozbiljnih protesta, blokada i sl. Druga je pakovanje prnja i bježanje glavom bez obzira.  Ljudi iz „Pravde za Davida“ su ljudi koji su konačno stisnuli pesnice i koji se pokušavaju suprotstaviti teškoj psihičkoj bolesti onih koji predstavljaju glavne poluge moći i kriminala.

Šta ćemo još u budućnosti shvatiti i koliko ćemo daleko doći zahvaljujući ovim ljudima – ostaje da se vidi!

 

Comments are closed here.