SFF Teen Action: Zahid Lagumdžić i Nora Osmić

Za vrijeme 23. Sarajevo Film Festivala Karike vam donose niz tekstova o bh. režiserima i režiserkama, sudionicima programa Teen Action i studentskim bh. filmovima. Cilj nam je, naravno, da promovišemo mlade nade naše kinematografije. U ovom tekstu razgovaramo sa mladim animatorom Zahidom Lagumdžićem te nevjerojatno talentiranom Norom Osmić, koji nam dolaze iz Sarajeva. Filmove ovih mladih nada možete pogledati i podržati 17. augusta u 19:00 u Pozorištu mladih Sarajevo.

Ove godine na SFF-u biti će prezentiran prvi dugometražni animirani BH film “Ptice kao mi”,  redatelja Faruka Šabanovića. Osim ovog rada najpoznatije ime BH animacije Ivan Ramadan (Tolerancija, Kijamet) predstavlja svoj najnoviji kratki rad “Aždaja”. Da zanimanje za animirani film u BiH očito ima najbolje nam pokazuje i to da ove godine na programu Teen Action po četvrti put sudjeluje Zahid Lagumdžić, talentirani samouki animator.

Zahid Lagumdžić, Foto by- Tesnim Photography

S koliko godina si uradio svoju prvu animaciju?

Pokušao sam s devet godina da animiram, ali su programi bili veoma skupi i nisam imao YouTube kao sada da je svaki tutorial online, napravio sam pauzu, prije nekoliko godina pokušao sam ponovno u novom programu i došao do nečega što je relativno dobro bilo.

Da li je danas jednostavno baviti s animiranjem, odnosno da li svatko može da počne animirati sam?

Smatram da je danas lakše naučiti animirati nego prije 10 godina. Sve što trebate vam je dostupno na Internetu bilo da je to snimanje filma, animiranje ili nešto drugo, i ako se posvetite vrlo lako ćete naučiti željeno. Mnogi govore da taj način nije dobar ali meni lično odgovara, ja sebi zacrtam šta trebam uraditi i radim dok to ne naučim. Nekim stvarima treba par sati, nekim par dana.

Neki najdraži animator? Ili možda studio?

Ja više volim studio nego animatore individualno, recimo jako mi je drag japanski studio Ghibli. Od animatora posebno mi je drag Monty Oum, on je bio takav radnik, on je radio dan i noć. Radio je preko 30 sati u komadu. Sva dugmad koja nije koristio na tastaturi, pokušao bi za animaciju. Totalna inspiracija kao radnik, šteta što je umro u 33. godini. Radio je najbolje akcione pokrete u animaciji bez motion capture-a.

Kako ti idu druge umjetničke forme?

Crtam nekih 5-6 godina, od toga “profesionalno” zadnje 3-4 godine. Animiram s vremena na vrijeme, snimim nekad i film, ponekad čak nešto i napišem. Čak sam svirao klavir i violinu na dvije godine. Auu, sve sam to prošao. (smijeh)

Kako si saznao za Teen Action SFF program? Neki film kojem se posebno raduješ?

Prije nekoliko godina, profesor me uputio u ovaj program, u tom momentu sam imao nekoliko animacija i poslao sam najnoviju. Ove godine učestvujem već četvrti put. Jako mi se dopao pristup predavača na Teen Action-u, jer nas nisu doživljavali kao djecu nego kao sebi ravne filmaše. Ove godine se posebno radujem prvoj dugometražnoj BH animaciji “Birds like us”, mada neću lagati jedva čekam da pogledam i film “Baby Driver”.

O čemu je tvoj rad?

Iskreno ni ja ne znam o čemu je moja animacija. Radio sam dan i noć na njoj dok nisam završio.  Dođite na Teen Action, pogledajte, pa sami zaključite.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Ok, da li bi barem mogao otkriti na šta stavljaš fokus u svom radu, na animaciju ili na priču, kako nastaje jedan tvoj rad?

Kod animacije krenem od jedne ideje, ono u fazonu bit će cool da ovo uradim. Inspiracija nekako kreće iz muzike, od neke pjesme koju slušam, tako da često animiram slušajući neku pjesmu koja me inspiriše. Ali glavni fokus je uglavnom na priči, imam priču a zatim radim animaciju.

Kako radiš i na video igrama, tvoje neke misli o VR? Da li si čitao “Ready Player One” da li se raduješ filmu naredne godine?

VR, trenutni neće baš proći dobro, ali nekad u budućnosti VR će granicu između igrica i filma u potpunosti ukloniti. Još uvijek nisam pročitao knjigu, mada planiram definitivno pročitati prije izlaska Spielbergovog filma!

Budući radovi?

Zadnju godinu radim na igrici s timom od 5 ljudi. To je neki veliki projekt. Prije nekoliko dana izašao je i video spot za novu pjesmu Dine Merlina u čijoj kreaciji sam sudjelovao.

Savjet za druge mlade koji se žele baviti filmom?

Za savjet, iskreno najbolji savjet koji sam ja čuo je “samo radi”. Prvih 5, 10, 20 godina možda ništa ne bude. Možda nećeš imati novca za svjež hljeb. Možda nećeš imati podršku od bližnjih. Ali opet zbog toga će biti vrjednije kad uspiješ. Šta god da ti se desi možeš stvoriti nešto kul. Čak i u najgoroj situaciji. Samo ako  ne prestaneš. Ako voliš ono što radiš nema razloga ni dvaput da pomisliš o tome. Također, što se tiče umjetničke forme, veoma je važna empatija. Empatija za ljude oko sebe. Ako radiš duboku priču, možeš samo toliko puta napisati “reprezentativnog sebe” dok  ti ne nestane materijala. Zato se trebaju razumjeti i voljeti ljudi. Hahaha, ne znam je li ovo previše dramatično, ali tako se barem ja osjećam što se tiče ove teme. Ako dotaknem bar 20 ljudi u svom životu i ostavim svijet kapljicu čistim, ja ću biti okej.

Nora Osmić je mlada redateljka s čijim radom sam upoznat od samih početaka. Već pri gledanju njenog prvog filma “Delirijum” bilo mi je jasno da je Nora osoba koja ima jako mnogo toga da kaže, te da joj je za uspijeh potrebno samo uporan nastavak rada na filmskom setu i naravno beskonačno mnoštvo pogledanih filmova. Od “Delirijuma” su prošle skoro tri godine, a Nora je očito napredovala u svom radu jer je ove godine učesnica SFF Teen Action programa.

Kada si krenula snimati filmove?

Prvi film ikada snimila sam sa svojih smiješnih 15. Na ljetnom raspustu između prvog i drugog razreda srednje škole. Jednostavno, osjetila sam potrebu da par stranica svoga dnevnika podijelim s drugima – tada se javio film kao ideja. S tom idejom, nastao je film “Delirijum”. Odatle sve počinje.

Nora Osmić, Foto by Arman Fatić

Od kud ljubav ka filmu? Zašto želiš snimati filmove?

Mislim da me je otac filmu naučio. Dijete sam dva velika filmofila i prečesto smo gledali filmove, čak i onda kada su se filmovi mogli isključivo gledati u kinu ili posuđivati iz videoteke. Djetinjstvo vezujem za videoteku i filmske kasete. Međutim, prava ljubav prema filmu rodila se na prvom filmskom setu.

Film je strašan medij. Uzbudljivo je. Film ima moć dirati naša srca, igrati se našim osjećanjima, razmišljanjima i pogledima na život. Onaj ko se bavi filmom ima priliku: da nasmije, da rastuži, da zastraši, da opomene, da razonodi, da obrazuje, itd.

 

Kako ti idu druge umjetničke forme?

Ne mogu sama za sebe govoriti kako mi idu, to neka drugi procijene, ali književnost je nešto što mi basta. S druge strane, posebnu ljubav gajim prema teatru i jednako ga volim posjećivati i pratiti predstave koje se nude na našoj teatarskoj sceni, kao i sudjelovati u samom procesu postavljanja jedne teatarske predstave na scenu. Dva suprotna procesa u kojima podjednako uživam, s tim da mi se više biva iza kulisa. U proteklom periodu imala sam priliku biti učesnik Intercity teatar projekta koji je 18 srednjoškolaca/ki iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine okupio, među njima bila sam i ja. Godinu dana bavili smo se teatrom pod mentorstvom glumice Emine Muftić koja je ovom prilikom bila rediteljica komada “To je raj lutko moja” Zlatka Krilića, a ja sam godinu dana bivala asistentica režije. Predstava je doživjela 11 prikazivanja u 9 različitih gradova, 2 igranja su bila u Sarajevu. To je projekt na koji sam do sada najviše ponosna!

Da li je bilo izazova pri snimanju?

S obzirom na to da je to sve amaterski i vrlo diletantski odrađeno, greškom nas neiskusnih, bilo je mnogo izazova. Nama su do posljednjeg trenutka falili glumci, rekvizita i tako dalje. Ali, zahvaljujući našim iskusnim i iskusnijim od nas kolegama, koje ovom prilikom hvalim i pozdravljam, ipak se sve uspjelo odraditi i to je na kraju ispao jedan vrlo ozbiljan projekt. Veliko hvala Fatimi Kazazić, našoj predivnoj, mladoj, perspektivnoj glumici, Amaru Čustoviću, mladom glumcu koji već gradi zavidnu glumačku karijeru na daskama koje život znače i Valentinu Čoliću, talentovanom biću za kamerom. Oni su mi highlight ovog projekta.

Da li se raduješ SFF-u? Šta je za tebe Teen Action program?

Da! Neponovljivo iskustvo svijeta filma, imala sam iskusiti još prošle godine s I <3 film programom, a ove godine evo prilike vidjeti stvari kroz drugo okno. Nadam se da će nam svima donijeti sreću, mnogo zabave, lijepih poznanstava i dobrih druženja i zabava.

Teen Action program za mene predstavlja odličnu platformu za mlade kreativce i kreativke, koji su spremni i odvažni svoju priču i proces drugih i drugačijih podijeliti preko velikog platna s publikom. Mnogo mu se radujem.

Da li ima nade za BH film, šta je potrebno da ljudi više gledaju kod nas filmove?

Hmm. Po pitanju ovoga, često mijenjam mišljenje. Ali ovoga puta, ostat ću pozitivna i reći da ima. Tu tvrdnju svakako opravdavaju naša eminentna bosanskohercegovačka filmska imena, ali i mnoge mlade osobe koje se bave filmom u Bosni i Hercegovini, bili mi poznati ili ne, primali mi nagrade ili ne – neko se tu filmom bavi. I zbog toga film kao cijenjena umjetnost na ovim prostorima raste i opstaje. Tu su mnogi festivali koji pospješuju napredak i promociju mladih umjetnika i pružaju podršku njihovim djelima.

Tvoje mišljenje o Omladinskom Film Festivalu?

Pretprošle godine bila sam takmičarka, prošle sam bila pratnja iz publike. Jednako sjajno iskustvo. Ti mladi ljudi koji su pokrenuli tu priču veoma ozbiljno shvaćaju film i trude se da ugode takmičarima i da im pruže što bolji doživljaj filma. Mislim da taj filmski festival tek dobiva svoj oblik i da su na dobrom putu da jednoga dana brend kao što je to danas Sarajevo Film Festival. Voditeljima festivala i direktoru, želim mnogo sreće u daljem radu.

Poruka za druge mlade koji se žele baviti filmom?

Poruka je da oni filmom daju svoju poruku. Budite unikatni i svoji. Ne dozvolite da vas drugi uvjere da ne možete, da se ovdje ništa ne može, ne dozvolite priču da se ovdje samo i jedino može sa štelom i s parama. Gajite umjetnost i u sebi i s drugima, a neka film bude vaš potpis. Svi ste vrijedni aplauza ako marljivo radite!

 

arman.fatic

arman.fatic

Sarajevski bloger/kolumnista, zagrebački filmski kritičar, mariborski student filozofije. Emigrant koji živi svoj sevdah i svakog dana bježi od sebe kako bi svake noći bio malo bolja osoba.

Comments are closed here.