Dan 4 (15. 8.)
Desi se čovjeku da doživi ta čudna super jutra kad ga sve krene, a ono ako te krene ujutro znaj da će se zas*ati u toku dana… ili narednog dana. Još jedan doručak, još jedna radost. Dolazim sa sada već poprilično dobro prokuvljenim filmom “Grain”. Iako mi još nešto fali u filmu, sada ga bar toliko kontam da mogu napisati tekst. Danas ne želim gubiti vrijeme na nebitne stvari, danas samo radno, samo udarno!
Kako bi trebali pogledati selekciju kratkih filmova, odlučujem se na luđački potez – ući ću na projekciju, pogledati prvi kratki film, može biti najgori, može biti najbolji, može se desiti da ga nikako ne skontam, ali nakon tog prvog filma izlazim i idem u press centar da pišem. Zašto ovakva odluka? Veoma jednostavno, nikad se ne zna šta sutra donosi, za koga ću i kako raditi, tko zna možda me sutra poslodavac zovne i kaže: hey ideš gledati “Random ime filma” o kojem ništa ne znam (čak ni redatelja), a nakon toga imam 2 sata da napišem tekst. Ekstremna situacija, za koju se svakako moguće pripremiti… Osim što moja ekstremna situacija biva popraćena srećom.
Poslije doručka dovršavam prvu verziju recenzije filma “Grain”, šaljem je mentoricama, odlazim u Espresso Lab na kafu, ovaj put s ekipom portala Ziher.hr (malo odmora od Talentsa nije loša stvar). Veoma je teško opisati tu povezanost koju osjećam prema ljudima koji su u mojim dopisništvima, bilo da su u pitanju Karike ili Ziher. Zaista, jednom kad kreneš čitati redovno tekstove svojih kolega i kolegica s portala, tu ti je kraj. Tu postaješ jedno s tim ljudima. Sad da se ispred mene postavi lista od 1000 filmova i pitanje tko bi iz dopisništva šta želio recenzirati od ovoga, tačno bi znao tko bi šta uzeo da piše i znao bi na šta će se fokusirati. Stoga, i prvi susret s kolegicom Dunjom doimao se kao hiljaditi, nakon svih njenih tekstova koje sam pročitao. Adnana poznajem i prije nego je krenuo pisati, a u društvu nam se pojavio i jedan i jedini nevjerojatni festivalski dopisnik portala Buka, Nikola Lero. Dva sata kafe proletiše brzinski, na kraju sam još morao da trčim kako bih stigao na vrijeme u Narodno pozorište na projekcije kratkih filmova.
Elem, uđem ja na projekciju, svjetla se ugase, bijelo platno obasja svjetlost i prvo što vidim je logo HAVC-a. UPALA KAŠIKA U MED! Hrvatski film, to mora da je dobro. I da, bilo je jako dobro, bilo je odlično. Kratki film koji je otvorio selekciju bio je film Antonete Kusijanović “U plavetnilo”. 22 minute čistog užitka u prepoznatljivom radu “filmskog vala hrvatske svakodnevnice”. Arman se spakuje i ode u press centar pisati! Prvu verziju teksta pošaljem u roku, veoma zadovoljan napisanim i kontam krenulo me je, dodajem usput i redateljicu Antonetu na Facebook u prijatelje, kontam uradit ću intervju s njom za Ziher.hr.
Ipak, sustiže me lagano umor i nesanica od prethodnih dana. Leći u 1 sat a probuditi se u 5 ujutro nije nikako pametno ako to radiš skoro čitave sedmice. Ali, dan se bliži kraju, još samo “City of Sun” – dokumentarac koji svi živi hvale na festivalu i ode Arman odmarati. Brzinski u Cinema City na projekciju, kad tamo Rati Oneli redatelj filma. Ušao si na film, s ovog ti nema izlaska, i još ćeš morati pažljivo gledati film Armane, ipak ne želiš uvrijediti redatelja. I zaista, film je super; da me umor nije nadvladao vjerojatno bi mi ovo bio omiljeni film Festivala, ali s nesanicom, čudnim grčevima u stomaku i željom da dan završi, ovo je za mene bilo melankolično iskustvo dokumentarnog pakla. Chiatura je mali gradić u Georgiji skriven od svijeta. Ono što je specifično za ovo mjesto je to da se 50 % svjetske rude mangana iskopava u ovom malom mjestu. Generacije vlasti koje su se smjenjivale u Chiaturi uvijek su manipulirale narod ne dajući im stvarnu sliku vrijednosti mangana, tako da ovo malo mjesto umjesto da godinama napreduje i postane najveći i najpoznatiji industrijski grad svijeta, ono stagnira, zarobljeno u nekom izgubljenom socijalističkom stilu 70ih. Super film fakat, morat ću ga opet pogledati!
Završi i ovo nevjerojatno izmiješano iskustvo filma Rati Onelija i kontam napokon ide Arman domaaaaaaaa (ako ste nekad gledali hrvatski sinkronizaciju E.T.-a razumijete ovu šalu). Ali ne, stvari tek počinju. Matt Micucci se pojavljuje nakon filma i odlučuje nas odvesti u hotel Europu na snimanje recenzija ovog filma.
K vragu, šta čovjek mora uraditi kako bi došao do malo sna u Sarajevu! Prepušteni okrutnoj sudbini, ja i ostalih pet sudionica talents press-a pješačimo prema Europi, a Matt radosno priča o svom poslu. Eto ga, još jedna vještina koju moram naučiti – kako nenaspavan biti sretan onim što radiš. Sve u svemu nije loše, Matt priča kako se u Dublinu znalo desiti da gradski prijevoz ne radi po čitav mjesec jer štrajkuju ili da im nestane vode po sedam dana bez ikakve najave. Hajde, kad čujem ovo, onda kontam i nisu loše ove naše redukcije i vožnja u smrad expressu. Dolazimo u Europu i Matt nas vodi u podrum, u zamračenu sobicu, cijedi iz nas posljednje atome snage, usmenu predaju o filmu Rati Onelija a potom ovaj E.T. može da ide doooooomaaaa! Do narednog teksta barem, gdje festivalska avantura dostiže svoj vrhunac!
