Zato uglavnom i ne pišem o politici, trendovima i sličnim stvarima. Ne pišem ni o sportu, ali to je zato što ne nudi neki poseban napredak, ono dok prosječan čitatelj knjiga ili gledatelj filmova svojom zanimacijom pospješuje svoje znanje, prosječan gledatelj sportova ništa ne postiže – danas jedan pobjednik sutra drugi, nikakve fajde od toga. Zato ja danas pišem o Talents programu. Pišem jer možda nekome budem inspiracija da bude bolji u narednim mjesecima, da se trudi u svom filmskom zanatu u narednim mjesecima pa se prijavi sljedeće godine u maju na 12. Talents Sarajevo program.
Ok, ali šta mi dođe ovaj Talents program? Eh, Talents je platforma koju je Berlinale film festival razvio 2003. godine s ciljem okupljanja mladih talentiranih filmskih profesionalaca. Otkud im ideja? Pa filmski festivali svakako manje više služe kao odlično mjesto susreta filmskih radnika, mjesto na kojem je moguće jako mnogo naučiti o filmu od kolega/ica profesionalaca, gdje je moguće prezentirati svoje projekte i tražiti za njih financije, gdje je moguće pogledati filmove prije ostalih tako da o njima možeš pisati prije nego se pojave u kinima, i tko zna što sve ne. Tadašnja direkcija Berlinalea došla je na ideju da ne čekaju profesionalce da sami dođu na njihov festival nego da ih pozovu k sebi, te da oni vode glavnu riječ kako će se ti profesionalci educirati tih sedam dana festivala te da pokrenu bazu svih sudionika kako bi danas-sutra lakše mogli komunicirati.
Trenutna Talents baza sadrži 7070 ljudi diljem svijeta, jer se godinama Berlinale Talents proširio na još sedam ogranaka (Tokio, Sarajevo, Buenos Aires, Beirut, Durban, Guadalajara i Rio) te su svi manje-više jedna velika sretna obitelj koja konstantno surađuje. Da pojasnim, Talents redatelj u Sarajevu osim edukacije imao je priliku da se upozna i druži s Talents glumcima koje će možda sutra pozvati da rade na filmu, Talents scenarista je možda prezentirao neki cool tekst Talents producentima/režiserima koji će se pretvoriti u film a Talents press je prvi koji će sutra dobiti te filmove od prijatelja Talents producenata kako bi mogli napisati kritike. Dakle, svi za jednog, jedan za sve! Sada kada sam objasnio, vrijeme je za brzinski pregled trećeg dana!
Dan 3 (14. 8.)
Jutro je počelo, gle čuda, doručkom, ipak ne tako mirnim. Kako smo prethodnog dana propustili Radio sesiju s Matt Micuccijem sa fred.fm festivalskog radija, mentor Matt je odlučio da nas obraduje, pridruži nam se na doručku i nadoknadi izgubljeno vrijeme od prethodne noći. Super! Ne zaista, nije sarkazam. Matt je totalni Rockstar tip koji hoda po muzičkim i filmskim festivalima, gleda filmove, sluša strašnu muziku te snima radio podcaste s velikim facama. Ne znam za druge ali mislim da bi ovo trebao biti san svake mlade osobe od 20 do 29 godina. Long story short, Matt nam je objasnio kako funkcionira njegov profesionalni snimač te nam objasnio da će svatko od nas dobiti po jednu veliku festivalsku facu za intervju. Kako mi se film “Grain” još uvijek motao mislima, pitao sam mogu li dobiti režisera Kaplanoğlua da ga ja priupitam malo o filmu. Matt je rekao da će vidjeti šta može uraditi po tom pitanju.
Nakon brzog Mattovog predavanja o korištenju opreme i formatu radija (koji je, gle čuda, u svijetu normalno slušati online), otišli smo ponovno u Networks (Yeey Networks!!!) kako bi imali jutarnju sesiju s Tue Steen Mullerom, strašnim tipom koji drži svoj blog o dokumentarnom filmu. Kako je Tue gospodin u godinama, ima onako dosta staračkih mudrosti, od kojih je meni lično najdraža bila “Previše sam star da pišem o sr***ma”. I zaista je tako; evo napunio sam svježe 25 i ono nemam ja vremena za gluposti ljudi dragi, nemam vremena za loše filmove, negativne ljude u svom životu, za pisanje o lažnom glamuru i sjaju koji nestaje preko noći. Želim pisati nešto što će ostati zapamćeno (ne baš ovaj tekst, ali ovim tekstom ću biti zadovoljan ako nekog inspirišem da aplicira na Talentse), želim živjeti punim plućima, biti istinit i iskren, kako prema sebi tako i prema drugima!!
Uh, jesam se raspisao, tko će ovo sve čitati. Da skratim, ostatak dana prošao je u filmovima “Menashe, Gabriel and the Mountain” (preporuka za sve one koji vole putovati) i “A Ghost Story” (o kojem ću vjerojatno uskoro napisati tekst negdje), te u premišljanju o kojem filmu želim pisati svoju prvu kritiku na engleskom jeziku. Nekako, u toku dana sam shvatio da o filmu “The Grain” mogu dosta toga da istražim a opet i da nitko drugi dosad nije pisao tekst, mislim pisao je samo jedan tip u svijetu. Dakle, ako ja budem tip broj dva opet ću biti užasno čitan samo da film krene malo hodati po festivalima i kinima. Toliko od mene i festivalskog dana broj tri.
Stvari se tek zakuhavaju, u narednom tekstu vas očekuje Arman u YOLO filozofiji a veoma uskoro slijedi i totalni krah! Stoga nakačite se na Karike, čitamo se uskoro!!