Selma Selman je mlada umjetnica i aktivistica čiji je rad obišao neka od značajnih umjetničkih mjesta od BiH do Amerike. Za vrijeme intervjuisanja i izrade fotopriče, Selma je boravila na Ružici u Bihaću, mjestu iz kojeg je i krenula osvajati svijet svojim odvažnim načinom kreiranja, posmatranja i življenja. Djeca iz ulice kažu da je Selma Tito!
Opiši nam se u tri riječi.
Agresivna, uporna, samouvjerena.
Šta ima Ružica, a šta nema New York?
Ružica, moja romska mahala, ima dušu i iskrenost. New York to nema. On ima onaj fejk osjećaj mjesta u kojem ti možeš sve da uradiš. Šta god poželiš. Na Ružici to ne postoji. Ovdje radiš ono što moraš.
Koliko je važno da mladi pružaju otpor patrijarhatu, tradiciji, nepotizmu, diskriminaciji i svakom drugom nametnutom obliku djelovanja, identitetu i etiketiranju, svemu onome što ih sputava sa staze slobodnog i ličnog izbora i djelovanja?
Naša borba je jako važna. Upornost, pogotovo u borbi žena protiv patrijarhata. Mislim da je to meni jedan od ciljeva – uništiti patrijarhat koji ne dozvoljava, ne samo meni, nego svima nama, da postignemo ono što želimo. Trebalo bi da mladi, danas pogotovo, samouvjereno i kroz želju za obrazovanjem, istupaju protiv. Da budemo solidarniji i da se ne kritikujemo previše, ali da se protivimo lošoj politici i reagiramo na današnju situaciju. Negativnost prema uspješnim ljudima je uveliko prisutna kod nas, ali nije društvo krivo zbog toga. Sistem je takav. Nikada nisi dovoljno dobar, bez obzira koliko možeš i znaš. Mi smo jako kritični jedni prema drugima. U Americi je to malo drugačije. Ti moraš sam sebe da hvališ jer neće drugi. Ovdje kada hvališ sebe, onda si egomanijak.
Svojim projektom „Marš u školu“ stipendiraš romske djevojčice kako bi lakše završile osnovnu školu. Gdje se može donirati novac? Kako se danas razvija ta inicijativa? Šta svi zajedno možemo učiniti da pomognemo školovanje romske djece u našoj državi?
Sva romska djeca su išla u školu. Problem je što mnogo njih nije bilo u mogućnosti da istu i završi. Do prije dvadeset godina, samo 15 % Roma u Bosni završava osnovno obrazovanje. I sad je slična situacija. S ovim projektom, ono što sam uz podršku Dragice Biuković i BHeart fondacije iz Washingtona uspjela da napravim jeste da podignem taj postotak na 90 %. Romska djeca iz mahale Ružica uglavnom idu u školu i završavaju je. Trenutno jedna djevojčica upisuje fakultet, druga pohađa umjetničku školu. Ovo je i prvi put da imamo tri djevojčice koje upisuju osmi razred, to se nije desilo zadnjih dvadeset godina. I, naravno, još mnogo djevojčica i dječaka u petom i šestom razredu. Do sada je stipendirano samo dvanaestero djece, a ostalih 41 dobiva lunch pakete u školi. Svaka podrška mi je bitna. Nekako sam sama u ovome uz podršku drugih donatora. Jako mi je bitno da se širi informacija o tome. Može se donirati direktno putem GoFundMe stranice „get-the-heck-to-school“ ili „mars-u-skolu“, ili da me direktno kontaktiraju putem Instagrama ili Fejsbuka.
Nedavno si predstavila projekat „Njena roza soba“ u kojem još jednom ispituješ vrijednost snova i njihovih ostvarenja. Koliko je važno baviti se snovima općenito, ali i snovima drugih, onih nama važnih?
Taj san je multidiscipliran. On je direktno san moje majke ali, isto tako, prošlost jedne djevojčice koja nije uspjela da ostvari svoje snove, željene ciljeve. Taj rad u stvari ne preispituje, on dozvoljava jednoj ženi, mojoj mami, da dobije sobu gdje će ona imati pravo da radi šta god želi. Taj koncept je baziran na tematici, knjizi Virdžinije Vulf „A Room of One’s Own“, gdje ona piše kako je bitno za svaku ženu da ima svoj prostor. Ono što sam ja htjela jeste da moja mama dobije sobu u kojoj će ona biti slobodna. Ta soba daje slobodu ženi kojoj su sva prava oduzeta.
Ovo s projektom „Njena roza soba“ nije prvi put da majku stavljaš u fokus dešavanja. Sjećam se i projekta „SALT WATER AFTER 47“, u kojem si nam prikazala prvi kontakt svoje majke s morem. Šta znači nasloniti mogućnosti ostvarenja i umjetnost na grudi svoje majke, i za tebe i za nju?
„Salt Water After 47“ je rad kojeg sam radila dvije godine. Uopšte nisam ni razmišljala da to jednom može postati umjetnost. Tada sam tek krenula da radim angažiranu umjetnost i shvatila kako možemo mnogo toga s umjetnošću da uradimo jer je umjetnost moć, a moć je znanje, a umjetnost i jeste znanje.
Majka je došla ovdje, udali su je jako mladu i živjela je bez ikakvih dokumenata u Bihaću. Raspadom Jugoslavije, ostala je u Bosni i tako živjela 47 godina. Tokom mog djetinjstva, dok su sve žene oko nas išle na more, ona je uvijek maštala o tome i pitala da li je voda stvarno slana. Uvijek je tražila da joj svi mi donesemo po flašu morske vode za vene. Imala je i želju da otputuje kako bi osjetila napuštanje svog mjesta, prelazak granice, kako bi došla do odgovora o onome tamo, dešavanju, bivanju u nekoj drugoj zemlji. Onda sam došla na ideju da vidim šta mogu da uradim. Bio je to veliki proces za dobivanjem bosanskog državljanstva. Dok su svi ostali težili da dobiju njemačko državljanstvo, ona je težila da dobije naše, bosansko. U policiji su nam rekli da državljanstvo može dobiti ako je ovdje živjela za vrijeme rata. Naravno, uz dokaz i nekoliko svjedoka. Nismo mogli da pismeno dokažemo da je ona živjela tu, iako su svi to znali. Jednom mi je spomenula kako je primala humanitarnu pomoć za vrijeme rata kod komšije u mjesnoj zajednici. Bili smo kod komšije i, sasvim slučajno, taj čovjek je kod sebe imao sve dokumente o podjeli humanitarne pomoći. Tako smo i došli do dokumenta s kojim smo je uz svjedoke i upisali u knjigu rođenih. Onda sam rekla hajmo mama na more i otišli smo u Zadar. Kada je prvi put ulazila u more, rekla sam sebi kako bi trebalo da to zabilježim i pokažem sestrama. Tad je i nastao taj rad. On se ne vodi samo željom moje majke, on ima univerzalnu priču o migraciji, izbjeglicama, težnji k boljem životu.
Postoji jedna divna teoretičarka, Marina Gržinić, koja ljude koji stalno idu u traganje za boljim životom naziva „deading“. Tijelo koje je stalno u umiranju jer stalno je u sukobu, procesu umiranja. U ovom radu smatram da su izbjeglice tijela u „livingu“ – življenju. Oni teže k boljem životu. To je težnja, osjećaj za boljim životom. Moja mama nije težila k umiranju, već ka življenju. Boljim životom.
Šta radiš kada ti nedostaje porodica?
Drago mi je što sam tu s porodicom. Puno toga radimo zajedno. Ali tu sam već četiri mjeseca i jedva čekam da živim u nekom soliteru sama, jer mi treba malo prostora da razmišljam sama. No, ja volim proces nedostajanja. Uživam u tom nekom osjećaju da jedva čekaš vidjeti nekoga. Naprimjer, sad mi nedostaje moj dečko, ali ne patim već iskorištavam to nedostajanje za inspiraciju.
Šta predstavlja Mercedes u tvojoj umjetničkoj interpretaciji?
Za mene je Mercedes sredstvo koje mi služi da dekonstruišem i konstruišem svoj identitet kao i pogled prema kapitalizmu i ekonomiji. Prošle godine sam radila performans zajedno s ekipom iz mahale. Rastavili smo Mercedes u Hamburgu kao dio programa za Krass Festival, kao što bi ga rastavili u mahali. Kada se Mercedes uništi kod nas, on ima vrijednost preživljavanje recikliranjem dijelova u otpade. Kada se uništi u galeriji, onda dobiva mnogo veću vrijednost nego što ima ovdje, čitav proces je umjetnost. Ali, oni su isti. Jedno auto s dvije vrijednosti. A kada voziš Mercedes, onda ovdje možeš da dokažeš da si uspio. (hehe)
Drugarica mi je nedavno u razgovoru o porodičnim životima na Balkanu rekla kako misli da su oni, porodični životi na Balkanu, ono što ti stavljaš u opis svojih fotografija. Da li je pisanje novi alat u tvojim borbama, objašnjenjima i želji da pošalješ poruku o životu izbliza i na taj način možda nekome i pomogneš?
Počela sam da nešto pišem. Jako sam inspirisana Radmilom Petrović. Ovo što sad pišem je samo dnevnik mojih osjećaja. Ako se mnogo ljudi može pronaći u mojim radovima, to znači da je moja umjetnost univerzalna. Mnogo pišem. Obožavam da pišem. Lijepo mi je da pišem. Trenutno pišem o ljubavi na Balkanu. Možeš li zamisliti kakva je to ljubav? Ponekad imam osjećaj da ljudi ovdje uopće ne vjeruju u ljubav.
Da li svaki tvoj rad krije tebe ili su neki nastali pronalaskom nečega u svijetu oko nas?
Moji radovi nastaju na jedan jako čudan način. Ponekad me samo jedno slovo, riječ, pogled mogu inspirisati. Zapravo, inspirisana sam svime oko sebe. Svim i svačim. Svaki dan imam mnoštvo ideja. Uvijek moram nešto da uradim. Za to sam jako vezana. I bitno mi je da moja umjetnost bude vidljiva. Za neke umjetnike to možda i nije važno. Možda su skromni i u sebi i u svom odnosu prema procesu rada. Kod mene je drugačije. Živim umjetnost i ne bih mogla preživjeti da nemam barem jednu ideju na dan s kojom ću da se bavim. To je moja normalnost.
Šta Bihaću, okruženju i svijetu predstavlja studio Selme Selman koji će zvanično biti otvoren uskoro?
Studio će biti gotov kroz par dana. Tu ću da radim, slikam, editujem, radim na svojim radovima. Bit će mala biblioteka za mahalu gdje će djeca i mladi moći da podignu knjige. Bit će i mala multimedijalna biblioteka gdje će ona djeca koja nemaju laptop moći da uzmu isti. Bit će i prostor za izložbe, događaje, art talks, sastanke. Želim da ovo mjesto bude mjesto dešavanja umjetnosti, kulture, učenja, traženja. Radit ćemo i projekcije. Bit će revolucija kulture u mojoj mahali.
Šta možeš i imaš da poručiš mladima u BiH?
Jako je bitno da slušamo sebe i svoje stavove. Da se izborimo za svoje pravo. Da budemo „unique“. Svako je od nas unikatan. I pokazujte tu unikatnost. Ne prepuštajte se kapitalizmu, normalnim standarima života. Rizikujte, učite. Znanje je moć, ne samo ono iz knjiga. Težite k novim i velikim mogućnostima i postavite sebi velike ciljeve. Ponekad možda i nećemo znati kako da dođemo do velikog cilja, ali će nam on dozvoljavati da stignemo uraditi mnogo toga. Život je kratak da ga provedemo zbog nečijih standarda. Imaš svoje tijelo, dobio si ga i možeš da radiš s njim što god želiš. I započnimo svi zajedno revoluciju!