Pišu: Lejla Pleh i Ivana Vučetić
Sedmodnevno putovanje u Japan kroz program MIRAI bilo je prilika da mladi sa područja Zapadnog Balkana iz prve ruke upoznaju Japan, njegovu kulturu, institucije i pristup izgradnji mira. Kroz susrete sa predstavnicima institucija, studentima i organizacijama, ali i kroz posjetu Hirošimi, učestvovale smo u programu koji je pokazao da peacebuilding nije samo politički koncept, nego proces koji se gradi kroz obrazovanje, kulturu sjećanja i svakodnevnu odgovornost.
Sedmica provedena u Japanu kroz program MIRAI za nas nisu predstavljali samo međunarodnu razmjenu, nego i iskustvo učenja o društvu koje na poseban način povezuje kulturu, disciplinu, dijalog i mir. Kao grupa mladih koja dolazi iz post-konfliktnog područja Zapadnog Balkana, imale smo priliku da kroz niz aktivnosti upoznamo kako Japan promišlja svakodnevni život, saradnju i suočavanje s prošlošću.
Postoje mjesta na kojima se ljepota ne pokazuje, nego živi. Suptilna, nenametljiva ljepota Japana otkriva se u svakodnevnim materijalima, u drvetu, papiru, ali i na krovovima, ulicama, u tišini, i zajednici. Vrlo brzo smo shvatile da je u Japanu estetika slična etici, a da je posvećenost prirodi osnovna ljudska dužnost.
Upravo je ta pažnja bila jedna od prvih lekcija našeg putovanja. Sa grupom smo posjetile institucije, razgovarale sa studentima i predstavnicima organizacija, pokušavajući razumjeti ne samo Japan kao državu nego i kao društvo koje njeguje disciplinu, poštovanje i prostor za drugoga. Učenje o japanskoj kulturi nije se dešavalo samo u salama za sastanke i kroz predavanja, nego i u sitnicama: u načinu na koji se čuva tišina, u poštovanju zajedničkog prostora, u osjećaju da i ono što je obično može biti ispunjeno smislom.
Tokom programa upriličen je i susret učesnika/ca sa parlamentarnom zamjenicom ministra vanjskih poslova Japana Eri Arfiyom, koji je bio fokusiran na razgovore o regionalnom pomirenju, razmjeni među ljudima i budućim vezama sa Japanom. Organiziran je i susret s predstavnicima i predstavnicama Japanske međunarodne razvojne agencije (JICA), gdje smo razmijenili iskustva o projektima ove agencije koji se implementiraju na Zapadnom Balkanu.
U okviru programa učestvovale smo i u razgovorima sa studentima Sophia University, jednog od najvažnijih univerziteta u Tokiju, gdje smo razmjenjivale mišljenja o izgradnji mira sa studenticama ovog univerziteta. Ti razgovori nisu bili formalnost, nego susret različitih iskustava i sličnih pitanja. Razgovarali smo kako se društva nose s teškim nasljeđem, kako mladi mogu graditi povjerenje i kako se u polarizovanom svijetu stvara prostor za dijalog. U tim susretima shvati se suština da su i ljudi u Japanu slični nama, po svojoj izdržljivosti posebno.
Ipak, najdublji trag na nas ostavlja posjeta Hirošimi. Sa grupom smo posjetile Memorijalni park mira i prošle kroz iskustvo koje je teško opisati samo kao edukativnu turu. Hodajući kroz grad i slušajući priče o porodicama koje su preživjele posljedice atomske bombe, postajalo je jasno da je japanski pristup miru duboko ukorijenjen u kulturi sjećanja. U Hirošimi mir ne djeluje kao velika apstraktna riječ, nego kao lična, svakodnevna i teška obaveza.
Naš vodič kroz Hirošimu bio je Shin, pripadnik druge generacije porodica koje su preživjele atomsku bombu. Govorio je o svojoj porodici, prijateljima i sugrađanima, o posljedicama koje su obilježile brojne živote u ovom gradu. Ipak, umjesto priče o mržnji, od njega smo čule priču o nadi, ljudskosti i odluci da se živi drugačije. To je vjerovatno bila jedna od najvažnijih lekcija cijelog putovanja: da mir nije zaborav, nego svjestan izbor.
Posebno mjesto u tom iskustvu zauzima priča o Sadako Sasaki, djevojčici koja je postala jedan od najpoznatijih simbola mira u Japanu. Njena sudbina i spomenik posvećen djeci stradaloj od atomske bombe podsjećaju da su djeca uvijek među najvećim žrtvama rata, ali i da sjećanje može postati temelj za drugačiju budućnost. Njena nada, usmjerena u pravljenje papirnih ždralova dok se liječila od leukemije, danas je dio kolektivnog sjećanja koje se prenosi generacijama djece. Spomenik posvećen djeci stradaloj od atomske bombe ne govori samo o prošlosti nego i o odgovornosti sadašnjosti.
Osim sadržaja samog programa, snažan utisak na nas ostavila je i japanska kultura i priroda. Posjeta otoku Miyajima bila je odlična prilika spoznati šintoizam, tradicionalnu japansku religiju, ali i prirodu koja se nalazi u fokalnoj tačci ove religije. Osim estetike koju Japanci cijene, prostor, priroda i svakodnevni sklad čovjeka s njom obilježavaju njihov svakodnevni život. Upravo u tome možda leži i najvažnija lekcija ovog putovanja: da se mir ne gradi samo velikim politikama, nego i svakodnevnim odnosom prema drugima, zajednici i prošlosti.
Naše sedmodnevno putovanje u Japan zato nije bilo samo kulturno iskustvo. Bilo je to iskustvo učenja o tome kako se društvo može graditi oko odgovornosti, poštovanja i sjećanja. Kroz program MIRAI učestvovale smo u prostoru dijaloga koji nam je pokazao da mir nije nešto što se podrazumijeva, nego nešto što se stalno uči, njeguje i iznova gradi.
Program MIRAI, koji implementira Ministarstvo vanjskih poslova Japana, osmišljen je da podstakne međusobno razumijevanje, intelektualnu razmjenu i dugoročne veze među budućim liderima. Program provodi Regionalna kancelarija za omladinsku saradnju (RYCO).
