„Karikaturalna forma mi je pružila tu slobodu da istražujem svoje likovne sposobnosti i da eksperimentišem, a da opet zadržim prepoznatljivost lika kojeg crtam. Reference mi služe kao temelji na kojima gradim neku svoju realnost“, riječi su Sanjina Mašića, dječaka koji se uozbilji kada počne prebacivati svoje želje iz snova u javu.
Sanjin Mašić – još poznatiji kao Sartnjin – umjetnik je u duši, na papiru karikaturist i strip mejker. Umjetničko ime „Sartnjin“ je igra riječi. „Ubacio sam riječ ‘art’ u svoje ime. Poigrao sam se zato što je Sanjin često ime na internetu, a ova igra slova nije, pa kad se kuca u pretraživač fejsbuk pejdž je lako naći.“
Bez umjetnosti se ne može živjeti
„Iz moje perspektive i trenutnog položaja, umjetnost znači potpunu slobodu ako je pristup autorski, što znači da nema pritiska od strane naručioca, tako da taj rad nastaje s potpunim uživanjem i ljubavlju.“ Danas je pristup informacijama u oblasti umjetnosti na internetu veliki, kako za teoriju, tako i za praktična rješenja u tehničkom smislu. Ko god poželi može da se usavršava, stvara i reklamira u kućnom ambijentu. Međutim, Sanjin naglašava kako su finansije ono što varira.
„Može se zaraditi, ali u većim slučajevima se ne može živjeti.“
Ono što umjetnost nosi sa sobom jeste smisao i izričaj. Kao kad iz slova nastaje roman, tako i kroz linije i boje nastaje crtež. To je zapravo priča. Upravo u toj izražajnoj formi uživa i Sanjin. „Idejni pristup određenoj tematici i likovnom rješenju mi je lakši ako često konzumiram knjige i likovne radove raznih likovnjaka koji obrađuju teme koje mene zanimaju. Dakle, sloboda izražavanja je beskrajna.“
Vjetar u leđa
Umjetnici lebde na rozom oblačiću, baš kao i likovi u crtanom serijalu Mumijevi.
Odozgo se vidi odakle dopiru sunčeve zrake, gdje počinje i završava dan. Odozgo se vidi svijet u svim bojama i nijansama. Kroz umjetnikovu dolinu teče potočić, lete ptice, hoda čovjek odjeven svojim mislima, a kroz svoju lupu vidi smisao. Ponekad ga vragolasta djevojčica, neko poput male Mu, bocne i vrati u realnost. Upravo tim putem Sanjin uspješno pješači, jer mu lagani, južni vjetrić pirka preko leđa. „Uvijek sam se s crtežima, filmovima, knjigama i stripovima osjećao ispunjeno i radosno, kao konzument, i kao neko ko radi nešto na polju kulture.“
Sanjin je u sopstvenoj produkciji izdao knjigu od stotinu crteža i skica.
Knjiga nosi naziv „100-1=Knjiga crteža“. „U knjizi se nalazi karikatura mog lika i zato se knjiga simbolično zove 100-1 jer sam nacrtao 99 umjetnika i stota karikatura je moja u minusu jer ne spadam među te historijski značajne umjetnike.“ Ideju o crtanju umjetnika iz sfere književnosti, muzike, filma i likovne kulture dobio je kada je radio prelome tekstova za Webzin, koji inače sadrži tekstove o umjetnicima i naučnicima.
„Želio sam uz te tekstove da crtam likove o kojima ti tekstovi pišu. Tako da sam poslije počeo crtati za sebe umjetnike čije radove cijenim.“ Izrada jednog crteža uglavnom traje 6-8 sati, nekada po dva dana. „Knjiga je dakle skup te moje crtačke faze s kojom sam završio, a koja je radno trajala godinu i šest mjeseci.“
Kada se radi o narudžbama, Sanjin smatra kako se karikature najviše cijene kada ljudi vide svoje lice ili lice svojih bližnjih i kada je to urađeno po nekim njihovim mjerilima lijepog i komičnog. U nadolazećim mjesecima, Sartnjin će svoju izvedbu realizirati u obliku stripa bez teksta, a koji će sadržavati dvije kratke personalne priče, u žanru horora i formi nadrealizma.
Izložbe – anonimno pomodarstvo
Svaki umjetnik je bar jednom u životu imao svoju izložbu – s jedne strane, kako bi promovisao svoj rad, no s druge strane, i kako bi dobio potvrdu druge strane, nas ljudi. Međutim, kroz prezentaciju izložbe, vidljivo je i (ne)razumijevanje publike. Sanjin kaže kako posjećenost zavisi od organizacije, ali i lokacije.
Neke izložbe su bile skoro neprimjetne, a na nekima je uspijevao i da zaradi.
„Mislim da mladi ljudi trebaju da stvaraju i da sa svojim radovima jure poslove i publiku, a tek nakon niza godina, kada se oko tih radova ispletu razna iskustva s bogatom pričom i historijom, takve izložbe mogu imati mnogo veći smisao. Ovako su izložbe više u sferi nekog anonimnog pomodarstva, i budu često komične i besmislene, jer mi nemamo tu neku renomiranu priču da se preko izložbe lansiraš u svijet posla.“
Vizualna kultura crteža i slike koje obrađuju neke teme, a koje nisu toliko kod nas zastupljene, imaju slabu prolaznost kod publike. „Ljudi me često pitaju da radim portrete njih i njihovih bližnjih, ili pejzaže mjesta za koja su vezani.“ S tim u vezi, Sanjin zaključuje da je taj lični momenat prihvatljiv široj publici, ali to ne govori da je umjetnost manje cijenjena. „Moje mikro iskustvo mi govori da se kod nas umijeće stvaranja više cijeni tapšanjem po ramenu, nego po džepu.“
Institucije ili sam svoj majstor
Šta je potrebno da mladi ljudi dobiju kako bi njihove sposobnosti i poslovi bili u sferi mogućeg, kako za tržište rada, tako i za njih same? Jesu li institucije najbolja rješenja? Moj sagovornik misli kako su „Institucije za umjetnost“ kod nas samo mrtvo slovo na papiru. „Ja samo znam da u sferi umjetnosti uglavnom moraš sam da se snalaziš. Internet je pomoć i velika olakšica koja pruža mogućnost kontakta s cijelim svijetom.“ No, to nas dovodi do toga da postajemo sopstveni marketinški stručnjaci, a internet liči na neboder, s najbržim liftom za penjanje, a svaka vrata, ulaz su u svijet!
Stoga, ako vas zanima ova tema, Sanjin preporučuje film „Art School Confidential“ u režiji Terrya Zwigoffa. Film kroz humor i ironiju govori o čitavom mehanizmu umjetnosti kroz institucije, te položaj umjetnika u društvu i poslu.
Još malo o umjetnosti…
Često se čuje pitanje – kako uspjeti u poslu koji radiš, može li se od toga zaraditi, kako zadovoljiti masu, a da ipak negdje u pozadini vidiš svojih ruku djelo?
Sanjin je dao kratak, ali svrsishodan odgovor –
„Mislim da je uvijek najbolje raditi za svoj gušt, ne čekati da neko nešto zatraži, jer tada nastaju super radovi, a s takvim se radovima mnogo lakše, ljepše i iskrenije prezentuješ.“
