Kako kaže izreka, nisu svi koji skitaju izgubljeni. Nekad je to jednostavno put pronalaska sebe. Ili ostatka svijeta. Upravo je tim putem krenula naša sagovornica, Chelsea Hart, koja je pronašla Sarajevo, a Karike su pronašle nju.
Chelsea Hart je možda nekima već poznata, s obzirom da je već nekoliko puta bila u Sarajevu, a istakla se svojim uličnim nastupima, pjevajući arije, ispred Katedrale.
No, svako lice ima i svoje naličje. Ko je zapravo Chelsea, šta radi, na koji način i gdje, možete pročitati u nastavku članka. Stoga, pripremite miševe za skrolanje!
Chelsea Hart je dvadesetčetvorogodišna djevojka, koja dolazi iz malenog grada s Aljaske. Trenutno živi u Londonu (već godinu i po), a njezina avantura je otpočela prije tri godine kada je odlučila napustiti svoj rodni gradić, te se uputila u Evropu.
Ulična opera
Isprva je putovala oko godinu dana, za vrijeme čega nije imala stalno mjesto boravka. „Nikad se nisam uklapala u svom gradu, uvijek sam bila drugačija, stoga je za mene odlazak bio prirodan slijed. Kao dijete sam gledala mjuzikle i uvijek sam maštala o raspjevanim putovanjima, kao i odlasku u London. Htjela sam istražiti više, naučiti kako poduprijeti sebe, pa sam to i učinila. Ja sam iz veoma malog grada, i kako sam rekla nikad se zaista nisam uklopila. Odrastanjem sam se mijenjala, a moj grad nije prihvatao takve promjene. I desio momenat kad sam shvatila da trebam otići. Naime, jedan dan sam vidjela starijeg muškarca u baru, koji je sebi puštao pjesme iz osamdesetih i plesao, ali u fazonu ‘još uvijek imam dvadeset i glavna sam faca u gradu’. I da, imao je mullet frizuru. Ostala sam zatečena, ne toliko njime, koliko i mišlju da ću tako završiti ukoliko ne odem iz ovog grada, u sjenci prošlosti“, rekla je Chelsea.
Kroz razgovor zaključuje da je stvar u tome da ljudi inače prave planove, ali se rijetko kad ti planovi ostvaruju onako kako bivaju zamišljeni. Baš kao i u njenom slučaju – planirala je jednu stvar koja se nije dogodila, a kako kaže, upravo je to što se nije dogodila ispala najbolja stvar u njenom životu. „Plan je bio da odmah odem u London i živim u određenom dijelu, ali se ništa nije desilo po očekivanom. I to mi je upravo otvorilo mnoga druga očekivanja i vrata života“, ističe ona.
Chelsea pjeva arije i klasičnu muziku još od trinaeste godine, a općenito za muziku se interesirala oduvijek. Ulično pjevanje i performansi su počeli u augustu 2014., kada se uputila na svoje ‘evropsko putovanje’. Budući da je u Englesku stigla sa sasvim malo novca, kojeg je ubrzo potrošila, pjevati je počela ‘trbuhom za kruhom’. U pomoć joj je uskočio prijatelj koji ju je odveo na festival u Edinburg, gdje je počela svirati gitaru, ubrzo shvativši da je ljudi ni ne čuju. Stoga je ustala, uputila se na glavni trg i počela da pjeva operu. Konačno, tu je zaradila i svoju ‘prvu plaću’, upoznala dobre ljude koji su joj ponudili smještaj, ali i priliku da ode u Francusku… I sve se nekako sredilo, kako kaže Chelsea.
“Kroz komediju usrećujem ljude, ali i sebe”
Trenutno radi komediju (standup nastupe) oko godinu i po, i poprilično joj dobro ide… „Mislim da bih u Bosni lakše radila isto, jer nema toliko mnogo komičara kao i u Londonu, gdje ih je na hiljade, te je zbilja teško istaknuti svoj glas, a usto i dobiti plaću. Tek nakon šest mjeseci posla komičarke, sam počela dobivati plaću. Trebalo je dati sve od sebe, probijati se u masi, i javnosti i menadžmenta. Ipak, uspjela sam, jer evo vidi me… u Bosni sam, opet, što je priličan uspjeh za mene“, kazala je Chelsea.
Ističe i da je komedija bila olakšanje, jer je kreativnija, a može ju i kombinirati sa muzikom. „No, kada pišem muziku, pišem onako kako se osjećam. Posebno tužnije note. Stoga, kada god bih pjevala nešto takvo, iznova bih se vraćala na tužne emocije, koje su mi u tom momentu bile inspiracija. Zato se trenutno odmaram od istoga, nastojeći da sebe poboljšam, kao i svoju muziku i pjesme. Još uvijek kupim svu sreću svijeta kako bih je mogla protegnuti u svojim pjesmama, ali i u sebi… Kroz komediju usrećujem ljude, ali i sebe“, dodaje.
Chelsea je za vrijeme svog ostanka u Sarajevu, počastila građane standup nastupom, koji je željno iščekivala.. Navodi i da ne postoje neke razlike između ‘bosanskog’ i ‘engleskog’ humora, te da bi jedini šum možda mogao biti jezik, ali ne smatra da će to biti problem. Govorit će sporije, a i provela je određeno vrijeme u Bosni, tako da će biti dobro, ljudi će razumjeti.. Posebno, jer većinu njih zna, navodi Chelsea.
Hrabrost, vjerovanje i skretanja
Želja za životom u Engleskoj, primitivnost rodnog mjesta… Htjela je biti muzičarka, imati producente, ali sve je ispalo neočekivano. „Jednostavno sam se prepustila životu i pustila da me vodi. Putovala sam i pronalazila nove stanice u sebi, ali i u svijetu“, govori Chelsea, te dodaje kako je uvijek bila drugačija i ‘čudna’, i prije je bila tužna, depresivna, pa čak i suicidalna zbog toga. Inače, ima dijagnosticiran HDAD, što utječe na to kako vidi stvari, kao i na način na koji se nosi sa emocijama.
“Zato sam veoma impulsivna, vrlo emocionalna. Nije da sam luda, ali veoma je teško nositi sve to u sebi, u tako malom mjestu. Evropa je bila mjesto u kojem sam shvatila da se mogu izraziti na svoj način i da je okej da budeš ono što jesi. Sve dok ne uznemiruješ druge ljude, i dok ne uznemiruješ sebe, znači da je u redu i da si u redu. Moj moto je ‘budi dobar prema drugima, ali i prema sebi’, a ja još uvijek radim na drugoj stavci”, smatra Hart i ističe kako je uvijek bila teža borba sa samim sobom.
„Srećem ljude, koje inače ne bih upoznala i koji će te uvijek na neki način podržati“
„Kada upoznaš mnogo ljudi, naučiš i da ih čitaš. Shvatiš da je većina ljudi jednako divna ili jednako loša kao što si i ti, a onda ti bude mnogo lakše. Ne trebamo ne vjerovati ljudima, kada kroz samo jedan razgovor možemo zaključiti da li je neko dobar ili ne. Jednostavno, trebamo vjerovati sopstvenim instiktima i preživjet ćemo… Mislim, ja sam pravi primjer – još uvijek sam živa“, savjetuje.
Naša sagovornica priznaje i kako su putovanja isprva bila bježanje, ali sada više nisu, s obzirom da je pronašla sebe i susrela se sa svojim ja. „Biti otvorena, upoznati život onakvim kakav jest i onakvim kakvim ga mi činimo.. Osjetiti, vidjeti i živjeti. Proputovati. Otpjevati. Kada tretiraš život sa otvorenim rukama, život ti pruža ruke zauzvrat. Karma. Svako je mjesto naravno drugačije i kulturalno posebno, ali kada si otvoren prema svakom tom mjestu, proživljavaš pozitivnu avanturu. Naučiš razumjeti i ljude, i sebe.“
Govori o posebnosti svakog mjesta koje je posjetila, pa nam je ispričala i jednu od anegdotica koje ju vezuju za Sarajevo. „Pjevala sam ispred Katedrale, gdje su bila dvojica pasa, koji su ležali pored, te me pomno slušali. Kada bih prestala, oni bi se jednostavno digli i gledali me kao da govore ‘ hej šta to radiš, zašto si prestala?!’.. Pa kada bih nastavila pjevati, jednostavno bi opet legli i uživali. I tako nekoliko puta.“
“Ili na primjer u Dubaiu, kada sam, dok sam pjevala, upoznala malu sirijsku bebicu, i kada god bih joj tepnula ‘habibi’ (jer je to jedina riječ koju sam naučila) , ona bi se smijala i toplo me gledala. Toga se posebno sjetim kada se protegne neka osuđujuća ili krizna vijest oko Sirije i izbjeglica u medijima. To su te sitnice koje te prate zauvijek i koje otvore oči i srce čovjeka. Trebamo hvatati trenutke i cijeniti ih“, govori Hart.
“Ono što Bosnu čin tako lijepom je njena bolna historija, unatoč kojoj je zadržala dušu”
Ono što je interesantno je činjenica da je upravo BiH mjesto gdje je naučila kako cijenit i voljeti ljude koji su u potpunosti drugačiji, „što je ironično s obzirom na to kako ljudi ovdje gledaju jedni na druge i na međusobne različitosti“, navodi. Tu se i desio njen prvi kontakt sa islamom, jer kako kaže, nakon „11.spetembra“ toliko je medijske propagande bačeno na islam, uz koju je i sama nekako odrasla, a da se nikad zapravo nije susrela sa tom religijom.
Smatra da je ključ u otvorenosti i prihvatanju bez osuda, što je jedan od razloga ljubavi prema Bosni. Bosanci vole strance/turiste i zabavu. Otvoreni su. Spominje kako ljudi pričaju toliko negativnog u vezi s Bosnom, te da često dobija upite ‘zašto je došla baš tu’, ali upravo je Bosna ta koja ju svojim planinama podsjeća na planine uz koje je odrasla.
„No, ono što ovu državu čini posebnom i velikom, nije novac. Na primjer, Amerika ima dosta novca, ali postoje dijelovi nje gdje djeca bivaju trovana zbog vode koju piju, pa i umiru zbog samog kontakta sa vodom. Neki su dijelovi pod svjetlima i blještavilom lijepoga, ali mnogo je dijelova koji su toksični, i ne samo zbog vode. Ipak, ono što Bosnu čin tako lijepom je njena bolna historija, unatoč kojoj je zadržala dušu, nastavivši se kretati. Tako da je upravo to pokrenulo mene”, smatra Chelsea.
Iako ju vlada ove države izbacuje iz takta i razljućuje, jer „ne radi ništa iako ljudi ‘skapavaju’ svakodnevno“, ističe da je bitno otkriti i tu stranu BiH, u kojoj opet vidi, još jednu snagu naroda. „Znam i da svaka pomoć koja je pristigla Bosni za vrijeme rata ili poplava, nije uložena na velike projekte, već na ‘velike face’. Ipak, ljudi ovdje unatoč svemu, onda i kad nemaju ništa, su spremni da podijele ‘sve to ništa’ sa drugima. Zato je veoma i bitno da postanete svjesni svoje snage, a posebno mladi ljudi, koji su veoma talentirani i pametni, znaju šta i kako žele“, ističe Chelsea. Dodaje i da je bitno da znate „gdje idete, ali i da ne zaboravite ko ste i odakle ste, te da ne bacate svoje korijenje koje je „zaista inspirativno i divno“.
Tetovaža Sebilja
Isto tako, se nada da će mladi ljudi biti ti koji će, sa svim navedenim karakteristikama, njegovati korijene, ali i međusobne različitosti, te izbaciti svaku trunku mržnje… „Jer jedina mržnja koju imamo, je ona koju nosimo u sebi; Koja više govori o tebi, nego o osobi koju mrziš“, iskreno će Chelsea.
Za kraj zaključuje kako „BiH zaslužuje da ima uspješne mlade ljude, ali zaslužuje i da ih zadrži. Teška borba, ali svakako vrijedna. “Imajte na umu da je ova država siromašna, jer vlada krade od nje i njenih ljudi, ali ne mogu vam ukrasti znanje, duh i osjećaje. Stoga, iskoristite to najbolje što znate“, dodaje Chelsea.
Jedan dio razgovora proveli smo i u tatoo shopu, gdje je Chelsea napravila svoju sedmu tetovažu. Ovaj put kao simbol Sebilja ispod kojeg piše ‘opet i opet’, čime poručuje da će se uvijek vraćati ondje gdje joj je srce ostalo. Mi joj se zahvaljujemo na šarenom razgovoru i poručujemo da ćemo ju uvijek i dočekati. Opet i opet.
