Ne volim klikbejt. Razumijem zašto postoji; zbog velike konkurencije među portalima, teško je privući interes čitaoca osim bombastičnim naslovima, ali da imam portal, broj klikbejta bi stavio na minimum. Ovaj naslov nije ni zamišljen kao klikbejt. „Umalo“ Havaji pročitajte onako kako se piše, umalo.
„Umalo“ Havaji znači da sam vidio mjesta na Havajima koja se ne zovu Honolulu, ali „vidio“ ne znači nužno i „istraživao“. Ako ste očekivali da vam nakon detaljnog opisa dana u Pearl Harboru dam isto i za ostale havajske otoke, morat ću vas razočarati.
I-95 je ime dokumenta koji pomorcu omogućava izlazak u američkim lukama. Pošto sam se na „Sea Princess“ pridružio 14. maja i pošto je potrebno sedam dana da se ta dozvola dobije, do momenta kada sam je već dobio, brod je oplovio sve havajske otoke i već bio na putu prema Francuskoj Polineziji.
Zbog toga sam se s mjestima kao što su Nawiliwili, Lahaina i Kona mogao samo slikati. Bukvalno. Na najveći havajski otok, Veliki otok, nećemo ni ići jer se tamo desila vulkanska erupcija. Zbog toga ćemo provesti dan više na Tahitiju nego što je bilo prvobitno planirano.
Francuska Polinezija je druga priča.
Doduše, i tamo postoje restrikcije. Indijski i južnoafrički članovi posade nemaju dozvolu da izlaze van. Ne znam zbog čega Indijci nemaju dozvolu. Južnoafrički državljani ne mogu van jer su teroristi odgovorni za teroristički napad u Parizu u Francusku ušli koristeći južnoafričke pasoše. Pošto nisam ni Indijac, a ni iz Južne Afrike, to me ne interesuje. Za mene tih problema nema i to je jedino što mi je važno.
Papeete je prva stanica. Možda nikad niste čuli za Papeete (čita se Papijete), ali ste zato sigurno čuli za Tahiti. Tahiti je najveći otok koji čini Francusku Polineziju, a s populacijom od oko 136.000 stanovnika, Papeete je najveći grad. Tahiti je na glasu kao jedna od najekskluzivnijih destinacija na svijetu, no ako želite da vidite ljepote ovog otoka, trebate otići što dalje od Papeetea. Papeete je jednostavno dosadan. Planine koje ga okružuju izgledaju spektakularno: kao nešto što možete vidjeti samo u igrici Uncharted. Međutim, grad kao grad izgleda veoma prljavo i trošno što lokalnim trgovcima nije prepreka da za svaki proizvod naplaćuju paprene cijene. Tako ćete za cheeseburger u najobičnijem restoranu platiti 1.800 polinezijskih franaka (oko 18 dolara) a 1.100 za koktel. Dodatni problem je što malo ko govori engleski jezik pa nije rijedak slučaj da naručite jednu stvar, a dobijete drugu.
Odmarališta na Tahitiju su druga priča. Prelijepa priroda, kristalno plava voda, bungalovi koji su napravljeni na molu iznad vode i prelijepe plaže su ono što čini Tahiti jednom od najpoželjnijih destinacija za medeni mjesec. Naravno, sva ta ljepota prilično košta, a u momentu kada sam na Tahitiju, u novčaniku imam 300 dolara.
Nulu na kartici, a do prve plate trebaju proći tri sedmice. Računica je jednostavna, imam 300 dolara za tri sedmice izlazaka van broda. Bilo bi neodgovorno potrošiti sve kako bih mogao reći da sam bio u bungalovu nad vodom na Tahitiju. Jednostavno nije vrijedno tih para. Plaža s crnim pijeskom (jer je Tahiti ipak vulkanskog porijekla) do koje grupa od četvero treba platiti ukupno 20 dolara za taksi će morati da posluži. Bungalove možemo pogledati dok se vozimo k plaži.
Sutradan, red je na otok koji se nalazi bukvalno prekoputa Tahitija, Mooreu.
„Moorea“ na tahićanskom jeziku znači „žuti gušter“. Nisam vidio nijednog žutog guštera dok sam istraživao otok, ali sam zato imao priliku vidjeti najljepše planine u životu (što nije mala stvar, obzirom da sam iz zemlje pune planina). Moorea izgleda kao mjesto na kojem se može snimati Jurski park. Puno je manje ljudi na otoku, manje je i asfalta i samim time više prirode. Preko otoka vodi samo jedan asfaltirani put koji spaja selo u kojem pristaju tenderi s odmaralištima na istočnoj strani otoka.
Pošto se u zadnjih nekoliko sati mojih tristotinjak dolara nije pretvorilo u tri hiljade, vrijedi isto pravilo kao i za Tahiti: „bez posjete odmaralištima“. Bilo bi fantastično popeti se na planinu Mouaputa, čije ime na lokalnom jeziku znači „ajkulin zub“ i koja sa svojim oštrim stranama stvarno izgleda kao zub, ali ne mogu pronaći saputnika za penjanje. Devedeset devet od sto članova posade će radije provesti svoje slobodno vrijeme na plaži, nego penjući se kroz džunglu na planinu na koju se popelo manje ljudi nego na Mt. Everest. Stoti sam ja, a ići sam na mjesto gdje ne možete očekivati nikakvu pomoć u slučaju da nešto pođe po zlu nije pretjerano pametno.
Planina s ravnim vrhom na Bora Bori je također spektakularan prizor, ali voda je previše dobra da bi i pomislio na to.
Tahiti ima kristalno plavu vodu na pojedinim mjestima. Bora Bora je potpuno okružena takvom vodom, koja je pored toga što je bistra još i plitka pa je moguće hodati stotinu metara od obale po dnu i uz to biti glavom iznad vode. Pijesak je mekan poput jastuka, nije prevruće i puše lagani povjetarac. Dan je toliko savršen da sam na trenutak pomislio da sam turista, a ne član posade.
Svi članovi posade koji su mogli izaći s broda, izašli su i plaža izgleda kao mjesto na kojem američki klinci proslavljaju spring break. Žarka, momka iz produkcijskog tima koji je sa mnom u društvu, ponio je trenutak i u momentu u kojem ne koristi mozak (dešava se svima) ulazi u vodu zaboravivši da ima Iphone u džepu šorca. U momentu kada osjeti da mu je džep pretežak, već je prekasno. Iphone ne radi, Žarko paniči i pita me da se vratimo na brod. Pošto imamo još dva sata do isplovljavanja, želim izbjeći gužvu jer je plaža još uvijek krcata. Zbog toga kažem „da“.
Ja idem ranije s partija, da se na brodu fino istuširam, odmorim, večeram i spremim za posao. Žarko nije te sreće. Moj kolega ide u očajničku potragu za kuharom spremnim da mu plastičnu kesicu napuni rižom u koju će da stavi telefon i da se nada čudu, da će riža izvući vlagu iz telefona.
Sretno s time, Žarko. Da nije toliko smiješno, bilo bi žalosno.