Put oko svijeta za 80 dana: Epizoda 2 – Pearl Harbor i sunčani Honolulu

Avantura na Aljasci je bila iza mene i sada je bio red za novi let, ukupno četvrti u periodu od osam dana.

Plan je bio da sletim u noći s 12. na 13. maj u Honolulu, gdje će me neko pokupiti i odvesti do hotela. Agent po imenu Kevin se pojavio sa satom zakašnjenja, ali opraštam mu zbog auta kojim me je pokupio. Cadillac Escalade vozi tip koji radi kao port agent. Na putu do hotela Ala Moana u centru Honolulua, Kevin mi govori da je nemoguće pronaći stan u gradu za manje od milion dolara. Dok prolazimo pored jedne spektakularne zgrade, govori mi da je osnivač Facebooka Mark Zuckerberg platio 40 miliona dolara za najviši sprat u njoj. Izgleda da samo bogati žive u ovom gradu.

Nakon pola sata vožnje stižemo u hotel i vrijeme je za krevet.

Pošto se na brod Sea Princess pridružujem tek prekosutra, 14. maja, imam cijeli jedan dan da istražim Honolulu. Na mapi stoji da je Pearl Harbor daleko, što odmah u startu eliminiše opciju taksija. Gradski prevoz će morati da posluži. Budući da se radi o Havajima koji su na glasu kao spektakularna destinacija za odmor, moram priznati da sam bio razočaran gradskim prevozom. Autobusi su u tek malo boljem stanju od onih kojima saobraća GRAS, a na moje veliko čuđenje, nema linije koja iz centra grada vozi direktno za Pearl Harbor pa moram presjesti dva puta. Ni putevi nisu ništa bolji od puteva u Bosni; zbog redovne seizmičke aktivnosti, pukotine i zakrpe se mogu vidjeti na sve strane. Nakon najneudobnijih 45 minuta koje sam imao u autobusu, izlazim ispred Pearl Harbora. Tek je 9:30, ali unutra su već stotine, možda i hiljadu posjetilaca.

Karta za puni pristup košta 72 dolara i uključuje vožnju do Arizona Memoriala, posjetu USS Missouri, muzeju avijacije i podmornici Bowfin, nazvanoj „Osvetnik Pearl Harbora“ i koja je za vrijeme svoje službe u Drugom svjetskom ratu na dno Pacifika poslala 44 neprijateljska broda (doduše, velika većina žrtava su bili teretnjaci koji nisu imali šanse protiv podmornice). Pošto nisam veliki fan malih skučenih prostora u kojem će sigurno biti desetine ljudi, biram opciju Memorijal + Missouri + muzej za 58 dolara.

Posjet počinje gledanjem dokumentarnog filma o napadu na Pearl Harbor. Za one koji su bježali s časova historije, 7. decembra 1941. godine, japanska mornarica je bez objave rata napala američku koja je bila usidrena u Pearl Harboru. Amerikanci su uhvaćeni potpuno nespremni i na taj dan su izgubili oko 2.400 ljudi, a desetine bojnih brodova su potopljene ili oštećene. Nakon ovog čina, Sjedinjene Američke Države su aktivno ušle u rat na stranu Saveznika, što je, uzimajući u obzir veliku industrijsku moć SAD-a, možda i odlučujući momenat rata.

Nakon dokumentarca sjedamo u čamac koji nas vozi do Arizona Memoriala.

Memorijal je od mramora i podignut je tačno iznad olupine USS Arizona, broda koji je simbol stradanja u Pearl Harboru. Vodič, koji je ujedno i kadet američke mornarice, objašnjava šta se tačno desilo.

Arizona je imala nesreću da je bomba s japanskog aviona probila palubu direktno iznad magacina municije i aktivirala se tamo, što je uzrokovalo katastrofalnu eksploziju koja je veoma brzo uništila brod. Od 1.177 mornara i marinaca koji su se zadesili na brodu, 1.102 su poginula, što čini skoro polovinu američkih žrtava u Pearl Harboru. Što je možda najtužnije od svega, većina tijela nisu mogla biti izvučena za dostojan pokop i olupina broda je bila njihov grob. Kako kadet latinoameričkog porijekla kaže, ulje iz Arizone još uvijek curi, čak i 77 godina nakon uništenja i potonuća.

Arizona Memorial

Sljedeća stanica je USS Missouri, ali do njega se, iako je udaljen stotinjak metara od ulaza, mora autobusom. Pearl Harbor je još uvijek baza američke vojske i mornarice i kretanje oko vojnih objekata je strogo zabranjeno.

Missouri, ili „Moćni Mo“, izgleda kao da bi i danas mogao služiti. Većinu borbi u Drugom svjetskom ratu je propustio jer je do momenta kada je pušten u upotrebu skoro cijela japanska mornarica bila uništena. Sudjelovao je kao artiljerijska podrška kopnenim snagama u bitkama na Okinawi i Iwo Jimi. Najkrvaviji sukob u historiji čovječanstva, koji je po procjenama odnio 50-70 miliona života, formalno je završen upravo na palubi Missourija, 2. septembra 1945. godine, potpisivanjem japanske kapitulacije. Desno od mjesta gdje je japanski ministar vanjskih poslova Mamoru Shigemitsu potpisao kapitulaciju a američki general Richard Sutherland bio nazočan, stoji slika sa svim prisutnim političarima i vojnim dužnosnicima.

Potpisivanje kapitulacije Japana

Obilazak Missourija vodi vodič po imenu Bill, tip od 50-ak godina koji ima imidž lika iz serije Sons of Anarchy. Nakon što je ispričao sve o historiji broda, Bill pita ima li pitanja. Ja, naravno, uvijek imam pitanja.

– Šta mislite, da li je bacanje atomske bombe bilo neophodno? Japanska industrija je već bila pred kolapsom a Rusi su napali Mančuriju.

– Japanci su bili neprijatelj koji ne zna kada treba odustati. Možda zvuči okrutno, ali atomske bombe su spasile stotine hiljada života. Da smo morali izvršiti invaziju Japana, bilo bi mnogo više krvi.

– Zar niste jednostavno mogli zaprijetiti? Ili možda baciti bombu na nenaseljeni dio Japana?

– Sinko, reći ću ti nešto. Ne možeš napraviti ovakvo oružje pa ga koristiti kao da je petarda. Uostalom, morali smo pokazati snagu Rusima.

 

Bill sve ovo govori toliko hladno da me počinje hvatati jeza, obzirom da u grupi ima ljudi koji definitivno liče na Japance. Pretpostavljam da politička korektnost nije osobina koja se može očekivati od najmoćnije nacije na svijetu. Sila Boga ne moli.

Topovi USS Missouri sa pogledom na Arizona Memorial

Treća stanica je muzej avijacije. Tu imam priliku vidjeti sve avione koji su se koristili u borbama na pacifičkom frontu. Mogu prepoznati japanski Zero i američki Dauntless, legendarne avione koji su se više od tri godine borili iznad bespuća Pacifika i kojima su upravljali vjerovatno najhrabriji piloti ikada. Zero je na startu rata bio mnogo brži od američkih aviona, ali ta brzina je dolazila uz cijenu – ukoliko bi bio pogođen, Zero bi zbog manjka oklopa bio u velikim problemima. Na početku rata, Amerikanci nisu mogli parirati brzini Zeroa i vještini japanskih prekaljenih pilota, ali zbog velike prednosti u industrijskoj moći, Amerikanci su veoma brzo s proizvodnih traka na nebo počeli slati kvalitetne avione. Već kod Midwaya, samo pola godine nakon Pearl Harbora, uništen je mit o nepobjedivosti japanske mornarice i Zero lovaca.

Plaža Waikiki – Honolulu

Honolulu, kao grad, nije ništa posebno.

Za moj ukus, previše komercijalan, a cijene su paprene. U centru grada nema ništa osim hotela. Hilton, Marriott, Four Seasons itd. Iznad grada se uzdiže ugasli vulkan Diamond Head s kojeg se pruža spektakularan pogled na grad, ali mislim da ću se zadovoljiti s plažom Waikiki.

Na kraju krajeva, sutra se pridružujem brodu koji će mi biti dom sljedećih pet mjeseci, a zadnje trenutke slobode ću radije provesti ležanjem pod palmom nego penjanjem na vulkan na temperaturi od 30 Celzija.

Za rad će biti prilike, ali do tada ću da uživam u svakoj minuti slobode.

*Naslovna fotografija preuza sa tripsavvy.com 

Comments are closed here.