Prljava riječ na slovo “F”

U našem društvu su feministkinje nerijetko predstavljene kao dlakave lezbejke koje žele pojesti ili ubiti sve muškarce kako bi zavladale svijetom. Tako je biti feministkinjom često izjednačeno s nečim pogrdnim, nakaradnim i uvredljivim.

Zanimalo nas je odakle potiču ovakvi stavovi o feminizmu i šta oni zapravo znače.

Kao prvo, treba razlikovati ono što feminizam jeste i kako se predstavlja u medijima. Feminizam nije ništa anti-obiteljsko, protiv muškaraca, niti za žensku dominaciju u svijetu. Naravno, ima pravaca u feminizmu koji su više ili manje isključivi, ali to nije cjelokupni pokret ni teorija. Zbog medijske demonizacije feminizma, više nego ikada se ljudi ne žele poistovjećivati s njim. Otkud ta demonizacija, šta je zaista feminizam i trebamo li biti feministi_kinje?

Najjednostavnija definicija feminizma bi bila da su i žene ljudi.

Ne postoji, svakako, jedinstvena definicija pojma „feminizam“. Nazvali ga mi skupinom ideologija i političkih pokreta, učenjem ili pristupom društvenom životu, ono što je cilj jeste poboljšanje položaja žene u društvu, izjednačavanje prava žena i muškaraca u društvenim, političkim i svim ostalim aspektima života. Uvijek su postojali ljudi koji su podržavali feministička načela, bez prihvaćanja etikete „feminista“ i „feministkinja“. U početku je to bilo zbog isključivosti koju je feminizam vukao od svoga začetka. Odnosio se samo na bijele, heteroseksualne žene srednjeg staleža. Kako se pokret otvarao problemima koji su ranije ignorirani, trebao je novi razlog da se žene (i muškarce) odbija od ideje jednakosti.

Feminizam je postajao medijski demoniziran pod izgovorima da su feministkinje ljute maskuline (najčešće lezbejke) koje žele pojesti ili ubiti sve muškarce kako bi žene zavladale svijetom.

One žele srušiti „obiteljske vrijednosti“ zaboravljajući da svaka žena još uvijek vodi obitelj i kućanstvo, pa tek onda ide na posao, ako ga ima, i biva plaćena samo za ovo drugo, a i to jedva.

Feministkinja je postalo pejorativ, uvreda. U nedostatku dovoljno snažnih uvreda, feministkinje se poredi s Amazonkama (kao da je biti žena ratnica nešto sramotno ili loše), naziva feminacima i dlakavima, jer nam je patrijarhalno društvo nametnulo i to da je dlakavost na ljudskom ženskom tijelu sramotna i uvredljiva.

Tome je doprinijela šačica radikalnih feminističkih skupina u čijem se djelovanju te ideje zaista mogu, barem konteksualno, provući. Feminizam je postao toliko ocrnjen da danas ne samo poznate ličnosti, već i jako mnogo mladih ne žele biti povezani s pokretom, iako se slažu i na svoj način bore za njegove principe i težnje. Sa svim ovim opisima feministkinja, pokušavalo se ugušiti pokret, ušutkati one koje pokret podržavaju i stvoriti strah od javnog govorenja, što je djelimično i postignuto. Ako se niko ne buni, problema ni nema. Ako se feminizam dovoljno demonizira, ako se žene postave protiv muškaraca – više se niko neće imati boriti za njega. Na taj način se ostvaruje kontrola koja omogućava status quo i to da se muškarci na pozicijama vlasti neće morati opterećivati „ženskim problemima“.

Koliko ste upoznali muškaraca da se nazivaju feministima? Biti muškarac i feminist znači aktivno mijenjati način na koji se govori i ophodi prema ženama često se suprotstavljajući svojim muškim prijateljima kada se ponašaju seksistično, što zna biti jako teško.

 

Patrijarhat nije bio nježan ni prema muškarcima. Patrijarhat ne samo da privileguje muškarce nad ženama, nego privileguje određene tipove muškaraca nad drugim tipovima muškaraca. Privilegovani su samo bijeli, heteroseksualni muškarci od kojih se očekuje da izvode određeni oblik maskuliniteta koji je društveno prihvaćen kao prirodan, a zapravo je zasnovan na društvenim normama muškog i ženskog.

(Za više pročitajte članak o rodnim stereotipima).

Muškarci često ne razumiju da feminizam ne oslobađa samo žene već i njih same. Feminizam i muškarcima daje priliku da budu samo ljudska bića oslobođena od normi roda. U prvom redu tu mislimo na emotivnost muškaraca i iznošenje emocija. Feminizam daje muškarcima priliku da plaču i da pri tome ne budu ništa manje muškarci jer nije rod ono što ih čini manje ili više muškarcima.

Feminizam nema cilj demoniziranje muškaraca, nego ukidanje patrijarhalne opresije. Tu veliku ulogu imaju feministi, koji mogu primjerom pomagati mlađim muškarcima i mladićima da se i sami oslobađaju striktnih predstava maskuliniteta.

 

U želji da doznamo još iscrpnije i potpunije odgovore zašto se feminizam demonizira te šta to u široj društvenoj praksi znači, razgovarali smo s Tijanom Okić, filozofkinjom, aktivistkinjom i feministkinjom koja živi na relaciji Pisa – Sarajevo. Do prije dvije godine je radila kao asistentica na odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a danas je možete pronaći na doktorskom studiju filozofije na univerzitetu Scuola Normale Superiore u Pizi.

Tijana kaže da danas o demoniziranju feminizma govorimo ukoliko ga posmatramo iz perspektive raznih i rastućih desničarskih ideologija i desno orijentiranih udruga civilnog društva koje se javljaju posvuda. Iako se u većini medija stvar predstavlja kao da se radi o sukobu vrijednosti (feminističke vrijednosti koje razdiru obitelj versus patrijarhalne, heteronormativne vrijednosti), istina je sasvim drugačija. Radi se o tome da se urušavanjem, povlačenjem i ukidanjem države blagostanja sav teret socijalne reprodukcije prebacio na obitelj, a posebno na žene. Žene obavljaju reproduktivni, kućanski rad, brinu se o djeci i starijima (u našim krajevima često se brinu i za proširenu obitelj, odnosno i za svoje muževe roditelje).

Zanimalo nas je zašto baš desničari. Koji je izvor takvog utjecaja na feminizam i poimanje žene?

 

Desničarska ideologija se u ovom kontekstu pojavljuje kao pokušaj da se kapitalizam u svojoj neoliberalnoj formi naturalizira, da se povlačenje i urušavanje države blagostanja prikaže kao nužno, a uloga žene kao majke, odgajateljice i njegovateljice kao prirodna i jedina moguća. Budući da se u ovakvim okolnostima za mnoge obitelj pojavljuje kao jedino „utočište“ i da predstavlja kakvu-takvu sigurnost u odnosu na tiraniju slobodnog tržišta, otud i cijela ideologija obitelji koja se predstavlja isključivo kao heteroseksualna, pri čemu je ponovno implicitna naturalizacija uloge majke kao služavke, njegovateljice i one koja se brine o svima. Drugim riječima, za sve neuspjehe kapitalizma i države troškove treba snositi ionako osiromašena i oslabljena radnička klasa. U tom smislu, demonizacija feminizma dolazi iz onih političkih i ideoloških krugova koji pokušavaju poništiti i potpuno dokinuti sve ono za šta su se žene borile stoljećima, unutar feminističkog i radničkog pokreta.

Da li u medijskom moru loših vijesti danas možemo pronaći neku lijepu vijest koja je zapostavljena? Ima li pozitivnih primjera današnje borbe?

Rekla bih da ima jako mnogo pozitivnih primjera. Ove godine smo vidjeli jednu od najvećih feminističkih mobilizacija u posljednjih 40-ak godina, što pokazuje da su žene ponovno na prvim linijama otpora kada izgleda da borbe nema. Mobilizacije su proizašle iz pokreta Ni Una Menos (Ni jedna više) koji je nastao u Argentini 2015. godine, da bi se poslije proširio na gotovo sve kontinente. Ove godine se u mnogim zemljama feministički pokret udružio sa sindikatima, te smo vidjeli niz štrajkova, od SAD-a do Španjolske, Francuske ili Italije. Mobilizacije su bile uspješne upravo zato jer su uspjele ukazati – i na tim osnovama mobilizirati mase – na to da se ne radi o sukobu vrijednosti, nego o pokušaju da se teret socijalne reprodukcije i kriza kapitalističkog sustava prenese na obitelj i žene.

 

Kako pod utjecajem današnjeg medijskog i društvenog pritiska nastaviti feminističku borbu?

Ovo (ponovno) masovno udruživanje feminističkog pokreta sa sindikatima možda može biti razlogom više da nastavimo raditi onako kako su to radile naše prethodnice u XIX i prvim desetljećima XX stoljeća: samo zajedničkim snagama možemo se oduprijeti kapitalističkoj najezdi i napadu koji nije samo napad na naša prava, nego na mogućnost da od rada živimo, na naše resurse i sve ono za šta smo se stoljećima borile i borili. Nije li i primjer hrabrih žena Kruščice za nas veoma poučan? Kada investitori napadnu resurse lokalne zajednice, pokazalo se (a primjera u svijetu je na pretek) da su žene prve na liniji obrane, i da – ako treba – i svojim tijelima brane svoje rijeke, vodu i zemlju, upravo zato jer su žene prve koje su na udaru kada su ugroženi životni resursi.

Tijana za kraj poručuje da je primjera mnogo te da umjesto o demonizaciji feminizma bi bilo bolje razmišljati kako feministički možemo demonizirati kapitalizam i zajednički se boriti protiv otimačine, privatizacije, ucjena i ukidanja prava.

Renata Glavinka

Renata Glavinka

Ne pišem kolumne, jedini blog koji imam je na Tumblru. Simljanka bez plumboba. Inat hanuma. Južnoslavenska amazonka. Postojim, dakle mislim. Panta meme

Comments are closed here.