Premotaj: Žene u Jugoslaviji – 1945-1990 i drugi val feminizma

Rubrika “Premotaj” donosi nam nekadašnje tekstove s portala i magazina Karike i dalje vrijedne pozornosti. Ovog puta prenosimo peti dio teksta ”Žene u BiH ” objavljen 6.5.2016. godine.

Završetak Drugog svjetskog rata i promjena sistema uticale su jednako i na žene i njihov položaj i prava u “novom” društvu. Svoja prava stekle su, prije svega, ravnopravnim učestvovanjem u NOB-u, i ona su ušla u zakonodavstvo nove države. Glavno pitanje je, ipak, jesu li žene i praktično imale ravnopravnost sa muškarcima i emancipaciju. U prvom Ustavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) iz 1946. godine, u 24. članu navodi se da “svi građani, bez razlike pola, narodnosti, rase, vjeroispovijesti, stupnja obrazovanosti i mjesta stanovanja, koji su navršili 18 godina starosti, imaju pravo da biraju i budu birani u sve organe državne vlasti”. Međutim, ženama je aktivno i pasivno biračko pravo potvrđeno već pet godina ranije, dokumentom “Zadaci i ustrojstvo narodnooslobodilačkih odbora”.

U socijalizmu, žene su se izborile i dobile prostor da unutar nove ideologije aktivno učestvuju u stvaranju novog odnosa među polovima, te da uspostavljaju ravnopravnost. Osim prava glasa, dobile su još nekoliko važnih zakonskih mogućnosti, Zakonom o braku iz 1946. izjednačen je položaj žena i muškaraca u braku; setom zakona iz oblasti porodičnog prava iz 1947. godine izjednačena su prava bračne i vanbračne djece, zakonom o socijalnom osiguranju uvedeno je i osiguranje koje je obuhvatalo plaćeno porodiljsko odsustvo i ostvarivanje prava na penziju pod istim uslovima. Ipak, žene su ranije odlazile u penziju. Pravo na abortus omogućeno je zakonom iz 1951., a Ustavom iz 1974. ženi se garantuje puno pravo na slobodno rađanje, dok je 1977. dozvoljen abortus bez ikakvih ograničenja do deset nedjelja starosti ploda. U tadašnje jugoslovensko zakonodavstvo, ugrađene su sve međunarodne konvencije koje se odnose na položaj žene.

Sukob sa Inforbiroom (Međunarodna organizacija komunističkih i radničkih partija, op.aut.) iz 1948. godine imao je veoma raskolan karakter u samoj KPJ, ali prema mišljenjima mnogih, i velike posljedice za emancipaciju žena u socijalističkoj Jugoslaviji. Uslijedila je kriza koja je dovela do smanjenja sredstava za ženske organizacije i njihove novine i časopise, pa tako i za AFŽ. Raskol u KPJ doveo je i do proganjanja žena, te prvih zatvaranja i ekskomunikacije politički aktivnih žena u društvu. AFŽ-u se ubrzo zamjerilo što se previše bavi političkim radom, pa je na odluku Narodnog fronta (Socijalističkog saveza), 1953. godine samoukinut.

Prema navodima u publikaciji “ZABILJEŽENE: Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku”, pravi razlog ukidanja AFŽ-a je njihov isuviše jak politički angažman pod velikim uticajem na žensku populaciju, a “emancipacija je išla suviše brzo, pa je bio na putu da počne praviti probleme”.

Iako je nemoguće doći do podataka o zastupljenosti žena u parlamentima i vladama u SR BiH, statistički podaci iz KPJ ukazuju na kontradiktornost prakse sa zakonskim odredbama. U godini velikog raskola sa Inforbiroom, 1948., učešće žena u KPJ bilo je 19.9%, a samo 9,7% žena je učestvovalo na Petom kongresu KPJ.

Sedamdesetih godina u Jugoslaviji dolazi drugi val feminizma, podstaknut studentskim demonstracijama 1968. godine, a 1978. održava se i međunarodni skup “Dug-ca – Žensko pitanje. Novi pristup?”. Skup je predstavljao prvi buran izlazak feministkinja na javnu scenu u socijalističkoj Jugoslaviji, a fokus na žensko pitanje i problem rodne podjele poslova istaknuti su i zvučnim sloganom konfederacije “Proleteri svih zemalja – ko vam pere čarape?”.

Teme rasprave na konferenciji bile su patrijarhat, spoj feminizma i marksizma, feminizma i psihoanalize, te identitet, seksualnost, jezik i nevidljivost žena u kulturi i nauci. Razgovaralo se i o svakodnevnom životu žena, diskriminaciji u javnoj i privatnoj sferi, dvostrukoj opterećenosti žena, nasilju i opstajanju tradicionalnih patrijarhalnih uloga. Prema navodima Stojilića, “Konferencija je iz sadašnje perspektive bila od istorijske važnosti, vraćajući feminizam u javni prostor i predstavljajući prvi kritički osvrt na rješavanje ženskog pitanja u tadašnjoj Jugoslaviji – u Zagrebu Ljubljani i Beogradu i zajedničke saradadnje među feministkinjama iz ovih centara”. Uvedeni su i SOS telefoni za žene i djecu žrtve nasilja, u Zagrebu 1988, Ljubljani 1989 i u Beogradu 1990.

Piše: Ljupko Mišeljić

Comments are closed here.