Politika je kurva, a mi je preskupo plaćamo!

Kažu da je politika kurva, no, mislim da je to  kompliment za političare u Bosni i Hercegovini. Svjesni smo da ovo nije baš Red-Light District u Amsterdamu ali neki red se mora znati. Pa i kada se s „damama noći“ (i gospodom, De gustibus non est disputandum) dogovori određena usluga i cijena, onda se ona ispoštuje. Ako su obje strane zadovoljne uspostavlja se dugotrajno povjerenje. Takav vam je i odnos glasačkog tijela i političara na duže staze. No, u BiH su se u posljednjih par mjeseci desila tri slučaja da su se „dame i gospoda noći“ pomamili, tražili previše novca za slabo urađen posao. Ma za nikakav posao, ni HJ ni BJ.

No, hajdemo ispočetka. Koja su to tri slučaja?

CASE NO 1

Prvi slučaj, pahulja koja pokreće lavinu, jeste slučaj „Zatvori škole, kupi audi!“.

Naime, Ministarstvo prosvjete i kulture RS je odlučilo prvo da zatvori više od 15 osnovnih škola i 63 područna odjeljenja. Nakon toga je uslijedila odluka o kupovini audija od 120.000 BAM za potrebe ministra. Da ponovim, znači zatvoreno više od 15 škola – 120.000 BAM za auto. Naravno, demagoškim manevrima se pokušalo dati opravdanje za potez kupovine audija. „To je pošteno, Ministar je to svojim radom zaslužio“, kažu. Hm, ko o čemu, političari o poštenju. Ministar se očito fura na gangsta rep – They see me rollin’, they hatin’. Ma, shake it off, što bi Taylor Swift rekla.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Odmah sam sjetio Mikine pjesmice iz djetinjstva:

Svako dete ima krila

samo mora da se seti

gde mu rastu sakrivena

i moći će da poleti.

Neko nađe svoja krila u tatinom novčaniku.

Ide dalje tekst pjesme. Ili u državnom budžetu u ovom slučaju.

No, da se vratimo na početnu analogiju. Kurva i čast nikada nisu išli zajedno. Ne očekujte to ni od političara.

Nije toliki problem u kupovini auta koliko u zatvaranju škola. Neka se vozaju djeca iz ministarstva audijem, sigurno je lijepo. Ali, neka ima prave djece, neka idu u škole. Ovakvom politikom ovo neće biti izolovan slučaj.  Očit pokazatelj da ih nije briga – They don’t really care about us što bi MJ rekao.

CASE NO 2

“Sedmi sprat i mrak u stanu” ćemo nazvati drugi slučaj. Fantastičan posao Centra za istraživačko novinarstvo o lažnom smještaju parlamentaraca u Federaciji. Naime, 35 delegata Federalnog parlamenta je dobijalo (i još dobija) 800 KM mjesečno za troškove stanovanja.

Čak i oni koji već žive u Sarajevu. ‘Alo, mozak, čujemo li se?

Delegati Federalnog parlamenta su za dvije i po godine naplatili više od 825.000 maraka za smještaj, odvojeni život od porodice i prevoz do kuće. A vi, što čitate, kako ste? Ima li posla? Plaća li ko vašu kiriju u Sarajevu?

Većina njih nije ni živjela u tim stanovima, neki su ih iznajmljivali od daidža, rođaka. Možda se i neki after party organizovao u njima, to još ne znamo.

Vile, brza kola – izgleda da se političari ozbiljno lože na IDJ videos i taj lifestyle.

Dakle, u Federaciji stan u centru grada, a u RS skupa kola.  

Još prije 10 godina je procurio snimak Velje Ilića, srbijanskog političara sa riječima:

“Mogu da razumijem da kraduckate, ali da toliko kradete – to ne mogu.”

Ovo je najbolja definicija našeg odnosa prema kurtizanama parlamentarne demokratije, prema političarima. Daš im prst, a oni i ruku i auto i stan.

Ma, “evo duša, evo tijelo, evo sve crno na bijelo” – uzmite!

Case NO 3

Treći slučaj sam odlučio nazvati “Hobotnica”.

A zašto? Nedavno je u javnost došla priča o osam savjetnika Lidije Bradare, predsjedavajuće Doma naroda PFBiH. Od tih osam čak pet ne ispunjava zakonske kriterijume da budu na tom radnom mjestu uopšte. Opet je sav fokus pao na tih zloglasnih pet što ne ispunjava uslove. A ja kontam – Pa, čovječe, šta ta žena radi pa joj treba 8 savjetnika. Zna li ona išta, posjeduje li ikakvo znanje kada joj 8 pipaka pomaže. I to neukih.

Za datu petorku izdvojeno je iz federalnog budžeta za dvije i po godine više od 306.000 KM.

Sada se postavlja jedno pitanje, krucijalno. Šta uraditi nakon svega ovoga, čiji je posao da kazni “prijateljice noći” kada ne obavljaju svoj posao. Kada postanu previše pohlepne. Tada upada makro, “pimp”. Njegov je posao da ih drži pod kontrolom. To je Tužilaštvo – Federacije, RS ili BiH. A pitanje je da li taj makro ima ikakvu de facto kontrolu nad podivljalim radnicima i radnicama.

U cijeloj ovoj priči mušterije najebu, kao i uvijek. A mušterije smo mi, da li iz ovog ili onog entiteta. A nismo pervezni previše. Doduše, tokom ovih 20 i kusur godina jedan fetiš se izdvojio. Reklo bi se da volimo malo sado-mazo. Malo više “mazo”, čini mi se.

Znam ja da je politika kurva već odavno, ništa ovo nije novo. Ali je mi preskupo plaćamo. Ipak treba da postoji neka proporcionalnost u cijeni i usluzi.

 

Comments are closed here.