Pogledajte kako izgleda život mlade poljoprivrednice Ene Zolić, FOTO PRIČA

Život mladih poljoprivrednika u Bosni i Hercegovini bih, prije svega, označio kao vrlo hrabar čin. U mojim se očima – pored slike njihovog lika i djela – ulijeva jedna druga slika, viša, koja prikazuje njihov karakter, razum, tradiciju, volju, Boga i porodicu, uzgoj, moral, ljubav, filantropiju. Zbog toga se prečesto upuštam u šetnje poljima kako bih osmotrio njihovo zalaganje za obrađivanje zemlje i finaliziranje, dobijanje proizvoda kojeg ću kasnije, pored onih mliječnih i mnogih drugih, imati u kuhinji, spremne za doručak i božanstveno osjećanje prirode.

Ena Zolić je studentica Visoke škole za ekonomiju i okoliš na Univerzitetu Nürtingen-Geislingen u Njemačkoj. Ostalo joj je još nekoliko ispita do diplome, a za boravak u Bosni i Hercegovini kaže da se ovdje, u Velikoj Gati, malenom mjestu nedaleko od Bihaća, njen identitet najbolje očitava u porodičnoj kući, na poljima koje je ostavio njen djed, među ljudima i u lokalnom kafiću kojeg posjećuje nakon radnog dana kako bi se odmorila, popila kafu ili domaći sok od maline, porazgovarala s poznanicima i upoznala nove ljude, svoje buduće mještane. Ovdje ima odraz u svemu, za razliku od bržeg života u Njemačkoj u kojoj ljudi toliko i ne mare za postojanje drugih.

Po čemu se tvoj život u Bosni i Hercegovini razlikuje od onog u Njemačkoj?
Ovdje sam slobodnija. Jasno je i da sam tamo više zauzeta nego ovdje, ali ovdje je drugačije jer sama sebi određujem šta i kad da radim. Ako zanemarimo posao, ako bih fokus trebala prebaciti na ljude, onda mogu reći da se ovdje osjećam kod kuće. Ljudi su ono što me čini ispunjenijom. Osjećam se kao da smo jedni drugima dio života, jer se u većinskom dijelu poznajemo.

Šta najviše voliš u Stuttgartu? Koje nam mjesto možeš preporučiti?
Dva vidikovca. S jednog vidiš izlazak, a s drugog zalazak sunca. Mjesto se zove Weinsteige. Tu ima i super sladoled.
Šta te u Bosni i Hercegovini najviše nervira?
Prekomjerna negativnost kod ljudi.

Preciznije o planovima?
Prvobitno, želim završiti ispite, na proljeće dolazim u Bosnu i Hercegovinu kako bih nastavila s radom. Ogradila sam, uz pomoć svojih radnika, veći dio parcele, tačnije 5.000 m² i sve je pripremljeno za sadnju lješnjaka. S proljećem dolazi i drugi dio posla. 
Da li je neko utjecao na tvoju odluku o zanimanju?
Sve je počelo dok je djed, očev otac bio živ. Imala sam trinaest godina, obilazila sam s njim njive, igrali smo se sa životinjama i tad je zapravo i počela moja ljubav prema životinjama, ali i prirodi, odnosno, poljoprivredi. Prvobitno sam htjela biti veterinar, ali sam kasnije došla do drugačijeg odabira. Ipak, u podsvijesti sam imala sliku prošlosti s djedom i ljubavi prema prirodi i životinjama.

Kako izgleda tvoj radni dan?
Dan prije pripremim sve za sutra, za ono što ćemo sutra raditi. Imam dva radnika. Počinjemo u 7 sati. Kod mene se sastajemo pola sata ranije, popijemo kahvu, doručkujemo i idemo na njivu. Svako dobije raspored šta treba raditi i prema tome djelujemo. Radimo do 17 sati uz jednu malu i jednu veliku pauzu.

Kako izgleda tvoj odmor u prirodi? Dakle, kad ideš u prirodu da ne radiš.
To je najčešće šetnja sa psom ili vožnja biciklom. Najčešće odlazim na vidikovce. Volim da ispred sebe imam prostranstva
Šta te inspiriše?
Ne želim da moj život bude neiskorišten. Poznajem dosta ljudi koji žive kako bi živjeli. Ono što me inspiriše jeste da moj život bude koristan, da sam u stanju nešto promijeniti i pomoći. Da korisnost ne bude samo moja.
U neformalnom dijelu razgovora si spomenula da imaš u planu uzgoj bosanskih brdskih konja? Možeš li nam reći više o tome?
Za početak bih uzela dva konja za hobi. Čak bih pokrenula i školu jahanja. A za kasnije, vidjet ćemo kako će se odvijati cjelokupna situacija.

Koju pjesmu najčešće slušaš u traktoru?
Traktori koje vozim najčešće imaju bluetooth, tako da upalim sve pjesme koje imam na mobitelu. Najčešće je to muzika s naših prostora.
Kako te dok voziš traktor gledaju tamo, u Njemačkoj, a kako ovdje, u BiH?
I u Njemačkoj i ovdje je taj prizor ljudima jako čudan.

Koju bi nam knjigu preporučila?
Black Beauty, Anna Sewell. 
Koji te miris podsjeća na Bosnu i Hercegovinu?
Kad mama napravi pitu.
Koliko su ti emocije bitne? I u životu i u poslu?
Jako su bitne, ali s emocijama treba znati upravljati. Trebaš biti izdržljiv i pažljiv. Znati da postoji razlika između mozga i srca i da ne reaguju isto. Treba pronaći balans.
Kako preboljeti raskid?
Kad su me pitali šta je lakše, zaboraviti ili preboljeti, rekla bih da je zaboraviti lakše, a da je preboljeti skoro i nemoguće. Uvijek ostane dio, pa i onaj najmanji. Bitno je potisnuti osobu, taj raskid, i fokusirati se na nešto drugo.
Šta bi preporučila mladim ljudima u Bosni i Hercegovini?
Da budu ustrajni i uporni u ostvarivanju svojih želja. Da budu svjesni težine, ali da znaju kako nije nemoguće. Neka slušaju srce.

Comments are closed here.