Pobunjenik sa razlogom – Konstantin Savić

Što kaže Zorica Brunclik “ja se sjećam k`o da juče beše”. Oktobar prošle godine, predizborno vrijeme uoči lokalnih izbora u BiH, listam kanale. Na kraju se zaustavljam na RTRS-u, vidim na teletekstu počinje kroz pet minuta neki film, rekoh ništa pričekaću. Na programu je u tom trenutku trajala emisija s predstavljanjem kandidata. Rekoh ima još pet minuta, gledanje političara mi dođe ko gledanje reklama, što će reći u oba slučaja ako gledam tv koristim to kao pauzu i odlazim do kuhinje da si pravim sendviče. Međutim, nakon neke dve-tri minute čujem na TV-u samo mladalački glas kako govori „Kad dođem ja na vlast sve sve… dajem otkaz svima onima koji su stranački podobni“.

Dižem glavu,  čujem, vidim nekog mladog momka u odijelu, ne previše starijeg od mene. „Ja sam se patio tokom školovanja, vi nećete“. Rekoh sebi, pusti sad sendviče i sve; sjedam, gledam dalje i pojačavam. Malo zapinje da li od treme ili bijesa koliko ima problema u državi da ne zna odakle da počne pa skače s teme na temu, od mladih preko sporta, kriminala, korupcije, obrazovanja, nezaposlenih. Ime filma kojeg sam poslije gledao sam zaboravio, ali mi je u sjećanju ostalo ime ovog mladog nezavisnog kandidata za načelnika opštine Teslić – Konstantin Savić.

Od izbora i viralnog fenomena zvan Konstantin Savić prošlo je gotovo godinu dana. Medijski hype se slegnuo te odlučim da za svoj prvi terenski rad odem u Teslić i intervjuišem Konstantina.

Konstantin u društvu našeg novinara Aleksandra Krečara u teslićkom parku

Dolazim u Teslić i javljam se Konstantinu da ga čekam u parku. Kroz nekih desetak minuta, pojavljuje se Konstantin – kosa, crte lica Dastin Hofman iz šezdesetih, u ležernoj košulji kratkih rukava napola raskopčana s vidljivom sportskom potkošuljom. Nakon šablonskog upoznavanja, upućujemo se ka njegovoj, i njegovog oca, advokatskoj kancelariji. Razgovor do kancelarije prekidaju sugrađani koji se pozdravljaju s Konstantinom. Da li je ovo posljedica Konstantinovog izbornog angažmana ili Šašićeve “mali je ovo grad, u njemu svako svakog zna” ostaje mi nepoznanica.

Stižemo u kancelariju. Prije samog razgovora pažnju mi privlače knjige, na policama anatomija, fizika, Hegel, Kant, logika, rječnici engleskog i njemačkog (poslije je počeo vaditi i knjige španskog, francuskog, i italijanskog). Čovjek širokih shvatanja i interesovanja. Meni koji sam proveo godinu dana na medicini, objašnjava da usvojeno znanje nikad nije zaluda, nikad se ne zna kad ti može koristiti. „Vidjećeš koliko će ti biti lakše spremati sudsku medicinu, a možda se i specijalizuješ u pravu za tu oblast“. Govori kako on lično planira da se specijalizuje za pravni aspekt medicinskih usluga.

Razgovor započinjemo o mladima i politici. Konstantin navodi da mlade vidi kroz političke naočale u tri grupe. Prvu grupu bi činili mladi koji se priključuju postojećim političkim strankama, drugu grupu čine oni koji nastoje uticati na društvo van postojećih političkih opcija i treću, onu većinsku, grupu čine mladi koji nisu uopšte politički aktivni.

Svjedoci smo mladih koji ne izlaze na izbore, kojima su svi isti, ne osjećaju potrebu da se pobune niti na jedan način, mladi koje društvo u suštini uopšte ne zanima. U drevnoj Grčkoj ovakvi ljudi su nazivani idijotima.

Konstantin podvlači da politička aktivnost ne podrazumjeva samo povremeno izlazak na izbore, već kontinuirano praćenje ispunjavanje obećanja pozicije.

Veliki broj mladih radije napusti BiH nego što pokuša nešto da mijenja u svojoj zemlji. Konstantin je odlučio da ostane. Navodi da se u radu susretao s velikim brojem građana čija se prava krše. Nastavlja kako je sistem korumpiran te ne dozvoljava da se pravičnost i Pravda ostvare. Svojim političkim angažmanom, pogotovo ako dođe na vlast, želi da dokaže da se pravo može primjenivati. “Prvi uslov da bi se pravila primjenjivala, jeste da ta pravila postoje. Međutim, mi pola pravila u pojedinim oblastima uopšte nemamo, a i ona koja imamo, ne primjenjujemo”.

Konstantin smatra da su ljudi glasali za njega zbog nezadovoljstva, te neiskrenosti i nedosljednosti političkih stranki. Kaže da su ljudi u njemu prepoznali iskrenu namjeru. Navodi da je zadovoljan rezultatima izbora, ako se uzme u obzir da nikome nije dao 20 KM za glas. Konstantin ističe preko 300 sugrađana koji su glasali za njega na osnovi programa, a ne radi kratkoročne materijalne koristi poput kile šećera i kafe ili nekoliko desetina maraka.

Poraz na izborima ne vidi kao kraj već tek kao početak. Sljedeće godine planira da se kandiduje na izborima za Narodnu Skupštinu Republike Srpske. “Ako uđem u Narodnu Skupštinu, od naknada koje budem primao planiram oformiti političku stranku, i nastaviti sa svojom borbom”, govori nam Konstantin.

Dotakli smo se i čuvenog videa, koji je pregledan dosad preko 350 000 puta. Priznaje da na početku nije ni znao da je postao hit na društvenim mrežama, već tek poslije. Navodi da je u tom videu stavio svoju struku na kocku, te da se direktno zamjerio vlasti ukazujući na kriminal i korupciju. Ponosito ističe da se nije prodao s pravosudnim ispitom kao mnogi. “Svoje intelektualne resurse želim da koristim kako bih ostvario prava ljudi”.

U drugom dijelu razgovora dotakli smo se opuštenijih tema. Pitao sam ga šta misli o fenomenu Belog u Srbiji koji je kroz parodiranje vladajućih odnio 600 000 glasova. “Ljudi kod nas nisu obrazovani, tako da struka ne dolazi do izražaja, odnosno poruke stručnjaka razumije mala grupa ljudi. Šaljivdžije razumije širi krug ljudi”. Konstantin ističe da on nije kao Beli, da njegov javni status nije takav. Beli mu je čak naveo u jednom gostovanju gdje su zajedno bili da se treba više opustiti. Konstantin mu je uzvratio da se on treba više uozbiljiti. Ipak, navodi da je stekao utisak da je Beli inteligentan, ali da je izgubio zato što nije ponudio neke konkretne mjere sem parodije.

Ključnu ulogu kod uspjeha Belog su igrale društvene mreže. Pomoću društvenih mreža Beli je uspio da probije medijsku blokadu na mainstream televizijama i novinama i da direktno dođe do naroda. Konstantin isto smatra da društvene mreže nisu samo korisne  za političare, već postaju i nužne.

Razgovor ubrzo završavamo, pošto je Konstantin imao određenih poslovnih obaveza. Ljubazno me otpraća do autobuske stanice. Sljedeći autobus za Banja Luku je kretao kroz nekih sat vremena, stoga sjedam u jedan kafić na autobuskoj, i dok ispijam kafu, posmatram. Na peronima predviđenim za stajanje autobusa parkirana su privatna auta. Kroz glavu mi prolazi Konstantinova rečenica kako mi pola pravila u pojedinim oblastima uopšte nemamo, a i ona koja imamo ne primjenjujemo.

Comments are closed here.