Od Platonove države imamo samo “znam da ništa ne znam”!

Država je temeljno djelo grčkog filozofa Platona, i ona u najboljem svjetlu pokazuje promišljanje Platona kao idealističkog  utopiste, ili u prevodu idealno zamišljena zemlja i zajednica. Platonova država je idealistička iz razloga što ona ne postoji već treba da bude produkt svjesne djelatnosti ljudi. Njegov društveni poredak idealne države čine tri klase: filozofi, vojnici i robovi. Filozofi su ujedno i upravljači, vojnici su čuvari, a robovi su proizvođači. Veoma važna činjenica za funkcionisanje ovakve države leži u Platonovom konceptu pravde, tj. pravednost koja traži da“svatko radi svoj posao”. Etički ideal je postići vrlinu , a ona se zasniva na znanju.

Razlog stvaranja države leži u uzajamnom potpomaganju ljudi radi zadovoljavanja životnih potreba i to na osnovu podjele rada. Najprostija država sastoji se iz malog broja građana, od kojih se jedni brinu za hranu, drugi za stan, treći za odjeću i obuću, itd.

Šta se događa kod nas?

Mislite li vi da je naša država funkcionalna? Za nas male ljude, ne!

U današnjem vremenu, svega ima, ali i svega nedostaje. Ako krenemo od sebe, zapetljamo se u svakodnevicu. Gledajući i slušajući različite medije, zapnemo za realnost u kojoj živimo, a razmišljajući dovodimo sebe do pitanja šta to pružamo državi od koje ne dobijamo ništa!? Politika na televiziji i to “live” prenos već viđenog. U gradu već slikoviti prikazi nadolazećih praznika i predstava. U četiri zida priča već postaje bajka. Za govornicama imamo previše priče, a iza zavjesa premalo milosti. Nepotizam vlada na svim foteljama vlasti, samo treba zauzeti jednu! Od Platonove države imamo samo znam da ništa ne znam!

„Svatko radi svoj posao“

Činjenica je da ne radimo svoj posao i da nas više ima na tuđim stolicama nego ikad prije. Sada kada je važno jesmo li dr, mr ili neke druge skraćenice, uopšte nije važno koliko znamo i možemo. Izuzetaka svakako uvijek ima. Međutim, svaka borba je naša i  ne znamo gdje će nas odvesti.  

Zašto pišem ovo, zašto spominjem Platona?

Rođen je 427. godine prije Hrista, a njegova Država predstavlja maketu današnje nam državne hijerarhije, gdje smo svi duboko u pećini. Sve što vidimo su sjene i tama uz tračak svjetla na vrhu pećine. Mislim da smo duboko u Platonovoj metafori!

U svojoj Državi Platon piše da svako treba da se bavi onim za što je najsposobniji, a čuvari najbolje čuvaju kada se potpuno razlikuju od zemljoradnika. U državi ne smije biti bogatstva i siromaštva, jer i jedno i drugo slabi sposobnost pojedinaca. Zato će u spoljnoj politici država sav plijen davati saveznicima, čime će ih pridobijati. Time države neće postajati moćnije, jer će u njima tada biti više država, bogataša i siromaha. Kod takvog neprijatelja uvijek možeš novcem jedan dio da okreneš protiv drugog.

Kod nas stvari ovako stoje: sposobnost ne određuje kojim će se poslom netko baviti. Čuvara imamo samo na ulazu u disko klub i banku. Država nam je oličenje siromaštva i pokojeg bogataša opasanog bedemima oko imanja. Spoljna politika je itekako jasna, što više para pozajmljujemo, time dobijamo saveznike koji nas brane i čuvaju od nečega, valjda! Prijatelje skupljamo na okolnim brdima, preko granica i okeana.

Znanje – obrazovanje

Platon je veliku pažnju posvetio zajednici žena i djece. Žene čuvari moraju dobiti isto vaspitanje i obrazovanje kao muškarci čuvari.

Po Platonu, filozofi su ti koji trebaju da budu vladari. Isti moraju da budu najbolji čuvari i države i zakona u njoj. U službi znanja, obrazovanja i vaspitanja dolazilo se do određenih zvanja. Vladar se postajalo s vremenom i iskustvom. Kako danas stvari stoje, demokratija nas nije odvela dalje od nas samih. Čim zavlada sloboda, naoružamo se onim da svatko radi šta hoće. Svi su jednaki, a opet različiti. Bojimo se vlastitog znanja, a “državna uređenja” nas stavljaju u sjenu novoga poretka.

Život pećinskog čovjeka

Možemo se poistovjetiti  sa Platonovim okovanim ljudima, koji posmatrajući sjenke misle da vide realne stvari. Na dalje, piše Platon, šta bi se desilo ako bi jednog od njih oslobodili i primorali da ustane, da se okrene i pođe prema svjetlosti. Sunčeva svjetlost zadavala bi mu mnogo muke, jer je naviknut samo na mrak i ne bi uspjevao jasno vidjeti stvari. Kada bi se privikao na svjetlost, vidio bi šta se zaista dešavalo iza zida u pećini i postao svjestan zablude u kojoj se do tada nalazio.  

Život u pećini predstavlja naš život. Slika koju vidimo je materijalna i fizička. Sjene na zidovima naše su podsvjesne ideje i život koji živimo. Uz svoje odluke vučemo i tragove već prosutih želja i htjenja. Izlaskom iz pećinje uzdigli bi se u svijet ideja, gdje bi se sreli sa onim racionalnim. Međutim, postavlja se i pitanje onog izlaska iz tame pećine. Šta je sa suncem koje drugačije sija? Kako narodu objasniti pravu istinu?

Svakome treba dati ono što mu pripada, a samim tim zadovoljit će se interesi svih. Kako realno raspodijeliti posao ako znamo da po Platonu, znanje nije nikad kod većine nego kod pojedinca.

Sunce svakome sija drugačije, a sjene se kreću onako kako plešemo. Hoćemo li vjerovati onome što proizvodimo ili ćemo pak izaći iz pećine i progledati?

sanja.stevanovic

sanja.stevanovic

Čovjek. Uvijek. Supruga. Ruku pod ruku s jednim čovjekom. Sanjar. Kada je realnost previše realna. Umjetnik. U nadi da ću nacrtati ljepši svijet. Pisac. U trenutku kad se zagrnem drugačijim mislima.

Volimo pročitati vaše mišljenje...