Mjesečna tema Omladinskog magazina „Karike“ za august je „SVJETSKI, A NAŠI“. Željeli smo pronaći ljude koji su došli iz svijeta, nekih evropskih zemalja ili drugih dijelova i odlučili se nastaniti u neke od gradova lijepe naše Bosne i Hercegovine. Pred nama nije bio nimalo lagan zadatak. Svjetski ljudi, a naši postoje. Definitivno da. I vole jako našu državu, žive blagoslovljeno ovdje gdje se sastaju tri nacije, ujedinjene sa svojim različitostima, tradicijima, a okružene prirodnim ljepotama naše države. Rijekama, planinama, šumama i zelenilom. Ovi ljudi mnogo poznaju našu historiju, arhitekturu i zaista vjeruju da Bosna i Hercegovina ima prirodne resurse, kakve malo koja država ima. I oni cijene i blagosiljaju pozitivne strane naše države i vjeruju u promjene i bolje sutra. I to zaista nije floskula.
Odlučila sam raditi intervju sa Pierrom Courtinom, Francuzom koji već trinaest godina živi u Sarajevu. Pripremila sam pitanja i spremno došla u njegovu galeriju. Čim smo ušli, našli smo se među carstvom različitih slika, ogroman prostor u centru grada odisao je dobrodošlicom. I zaista, kako smo sjeli, tako nas je Pierre i ugostio na njegovu terasu. Pored njega dočekale su nas i dvije mlade i uspješne djevojke. Claudia iz Italije, koja je učestvovala u intervju i Kasja, studentica završne godina na Likovnoj akademiji umjetnosti u Sarajevu. Ponudili su nas kafom, osmijehom i toplom dobrodošlicom. Odmah da vam kažem, intervju nije bio klasičan, pripremljena pitanja su ipak ostala samo na papiru. Razgovor je išao spontano i nepredviđeno. Mada mi iz Kar!ka vjerujemo, da takvi intervjui i jesu najbolji.
Pierre Courtin je u Sarajevu od 2004. godine. Otvorio je galeriju u centru Sarajeva pod nazivom Duplex100m2, a Claudia radi istraživanje za doktorat u vezi savremene umjetnosti i tu je već dvije godine.
Prvi susret sa Sarajevom
Pierrov prvi susret sa Sarajevom bio je preko TV-a. „Odrastao sam uz vijesti o ratu u Bosni i Hercegovini. To je svakodnevno bilo na vijestima“– govori i dodaje kako je to bilo bombardovanje medija u vezi situacije u BiH. Njegov baba i deda su u periodu 70-tih i 80-tih godina bili u Jugoslaviji. Posjetili su i Mostar. „U mojoj kući postoje jako stare slike Mostara“– naglašava Pierre. Situacija sa Claudiom je drugačija. Bila je jako mala, te se ne sjeća rata u Bosni i Hercegovini. „Imala sam 7 kada je bio rat, tako da se ne sjećam tog perioda. Ostalo mi je samo par slika sa vijesti“– navodi ova mlada i uspješna djevojka. Njeni roditelji su posjedovali knjigu pod nazivom „Sarajevo“, izdatu 1993. od strane jednog bosanskohercegovačkog novinara. Kako kaže, knjiga je plavih korica, dok se imena pisca ne sjeća. To joj je prva uspomena.
Pierrovo iskustvo sa Sarajevom počelo je od Erasmus stipendije 2001. godine.
„Imao sam 22, to je bio zlatni ključ da dosta toga saznam. Profesori i studenti su me vodili svugdje u Sarajevu, nisam bio sam, bio sam više kao turist. To je bilo najbolje mjesto da upoznam grad. Vratio sam se u Francusku da preuzmem diplomu, a onda sam se vratio nazad u Sarajevo.“ U periodu od 2001. do 2004. je bio između Pariza i Sarajeva. Potom otvara galeriju i zvanično se vraća nazad kako sad već navodi kući. „Tada nisam imao pojma kako će se stvari odvijati, hoćemo li trajati jednu godinu, dvije, a onda je išlo sve bolje i bolje“– ističe, dok Claudia kroz smijeh dodaje: „Sada je 2017. Jeste ludo je, ali već 13 godina funkcioniše.“
Claudia je iz Italije, ovdje je već dvije godine, radi istraživanje za doktorski rad kao što smo napisali u uvodu. Poznavala je Pierra od prije, ali odlučila mu je pomoći oko galerije, s tim da trenutno volontira i u Ars Aeviju. Na moje pitanje, šta misli o tome da mladi ljudi sve više i više napuštaju Bosnu i Hercegovinu, odgovorila je:
„Mnogi od mojih prijatelja ne žive u Italiji, tako da sam se pronašla u tome kada si rekla kako mnogi mladi ljudi napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Treba postojati razlog da ostaneš u mjestu, zato što sam iz Italije, ne mora značiti da moram ostati u Italiji. Želim biti na mjestu gdje kada se probudim sam sretna da radim stvari koje želim. Ako ste sretni da imate taj osjećaj u vlastitoj državi, to je odlično. Za mlade ljude ovdje je super da putuju, steknu nova iskustva, a potom se vrate u svoju državu, jer je Bosna i Hercegovina prelijepa i prepuna različitih mogućnosti.“
Navodi kako su oni jako sretni jer se nalaze u Sarajevu, jer su imali priliku upoznati toliko inspirativnih ljudi, lokalnih ljudi koji rade mnogo za ovu državu. Ističe kako joj upravo to daje snagu i satisfkaciju za ovo što radi ovdje. „Nisam zainteresovana za konflikte koji su bili ovdje. Fascinirana sam Otomanskom arhitekturom“– zaključuje mlada Italijanka. Za Kar!ke kaže da je mnogo lijepih stvari u BiH, ali da vjerovatno ako ste rođeni tu, postajete slijepi i upravo zato su potrebni ljudi da vam otvore oči.
Pozitivne priče se trebaju promovisati
Predstavila sam im Kar!ke i našu viziju, kojom želimo promovisati pozitivne priče i upravo time potaknuti promjene. Njih dvoje se slažu sa našim primarnim ciljem. Dodala bih tu i Kasju, mladu umjetnicu o kojoj ćemo reći više kasnije. Ostanite u pripravnosti i nastavite čitati, svakako ne propustite više o tome kako galerija spaja srca, te kako je upravo Pierrovo mjesto kumovalo nekim brakovima. Pierre smatra da Bosna i Hercegovina može da bude zemlja snova, to je samo od 3 do 5 miliona stanovnika, mali grad u Francuskoj. Smatraju da uz malo promjene, par dobrih poteza možemo biti jedna od najboljih država u Evropi za svakoga. Naglašava kako je za njega već najbolja. „Nevjerovatni resursi, priroda, planina, šume koje su prelijepe, možete da idete na skijanje, more … Prelijepo i puno sve pozitivnih stvari. Mnogi ljudi nisu svjesni te šanse, smatraju da je život bolji ako odeš u London i Pariz“– govori i naglašava kako se par njegovih prijatelja iz Bosne preselilo u Pariz i vratilo. Rekli su da Pariz je totalno lud. „Hodaju kao životinje, život nije bolji vani, to apsolutno nije istina. Mislim da mladi ljudi trebaju svoju budućnost uzeti u ruke. Za 10 godina BiH može biti dreamland“– zaključuje Francuz sa adresom u Sarajevu.
Na pitanje šta političari trebaju uraditi, govore kako je to komplikovano objasniti. Claudia smatra da kao prvu stvar treba promovisati turizam. „Ako promovišete turizam ljudi dolaze u vašu državu, tu dolazi do neke razmjene ideje. Grad je prepun turista. Vratila sam se iz Rima prije dvije sedmice, moj avion iz Minhena je bio prepun Njemaca, bila sam samo ja i Njemci. (Smijeh) A drugi put, kada sam putovala za Tuzlu iz Londona, avion je bio prepun mladih ljudi iz Velike Britanije.“ Ističe kako je vitalno da postoje razmjene, da se donose nove ideje i inputi. U srijedu su imali otvorenje galerije, bio je jedan momak iz Australije, dva momka iz Minhena, jedan iz Bosne, ističe kako je bila sjajna noć za razmjenu ideja, entuzijazma i dobrih vibracija.
Galerija Duplex 100m2 kumovala brakovima
Jesu li mladi u Bosni i Hercegovini zainteresovani za galerije, ne govorimo samo o studentima sa Likovne akademije?
Pierre: Naravno, mnogi umjetnici dolaze ovdje, ali nisu to samo osobe koje studiraju Akademiju likovnih umjetnosti. Dolaze mladi ljudi, stranci koje nikad nismo vidjeli. Nikada ne znate ko će doći, uvijek ima kafa za nekoga, dobrodošlica, dajemo savjete, razmjenjujemo mišljenja, dijelimo dobre stvari…
Claudia naglašava kako na jedan način promovišu turizam. „Ovo nije samo galerija, ovo je otvoreno mjesto za svakoga, svako je dobrodošao. Ovdje su stvorene nove konekcije, između Bosanaca koji se nisu prije poznavali su stvorena nova prijateljstva, sad izlaze i druže se. Mnogi moji prijatelji su upoznali žene u galeriji i oženili se. Galerija rađa bebe. To je stvarno istina“- navodi Pierre.
U galeriji prave rođendanske proslave za djecu, budući da je ogroman prostor. Bitna je ta socijalizacija, to ide prirodno. Naglašavaju kako se uvijek može napraviti mix između lokalaca i internacionalaca nebitno odakle su. Claudia govori da su oni kao open house, dobra platforma, jako su otvoreni, prijateljski nastrojeni. Njihovi gosti se osjećaju kao da su kod kuće, upravo zato što je sigurna sredina. Ulaz je besplatan za svakoga. To je više filantropski projekat, ali su podržani od prijatelja, od Francuske ambasade i drugih privatnih kompanija. Uglavnom funkcioniše, mada u razgovoru navode kako nije lagan zadatak. „Kada ste nezavisni, nije tako lako zadržati način rada. Mi radimo sa mladim umjetnicima, morate istražiti njihovu karijeru, ići polako, to je dnevni izazov, ali mi dajemo najbolje da promovišemo mlade umjetnike, da privučemo kolektore, kreatore, umjetničke direktore“– kaže Pierre za Kar!ke. „Kasja je prodala jedan od svojih radova prošle godine, to je jedan od prvih koje smo prodali. Jedan profesor iz Bihaća je kupio njen rad, bili smo super sretni i smatramo da je to promocija nekog lokal patriotizma. Naravno to još uvijek nije dovoljno, ali se trudimo da radimo najbolje. I to je nešto“– dodaje Claudia.
Život u Sarajevu
Pierre ima dvoje djece, od 11 i 9 godina. Idu u školu, ovdje su oduvijek, pričaju bosanski bolje od njega, engleski perfektno. Smatra da je ovo jako dobar grad za njegovu djecu. Ne plaši se za njih, imaju mnogo prijatelja od svugdje, pričaju perfektno tri jezika. To je super. U školi uče o svim religijama, ističe kako je to dobro za njih, da znaju šta je crkva, džamija… „To je dobar put za razmišljanje. Mirovan. Za mlade generacije, mislim da je to najvažnije, da ne lude. Recimo u Francuskoj zadnje dvije godine ne možete zamisliti kakve su radikalne priče oko Islama. Ljudi su totalno poludili. Terorizam, islamizam svaki dan. U Francuskoj je to super jako izraženo. I mlađa generacija postaje luda. To je glupa konekcija, onda se javlja strah i to je stvarno apsurdno. Počelo je prije pet, šest godina i konstantno raste. Jako sam sretan zbog svoje djece, jer se ne plaše, imaju prijatelje iz Bosne i cijelog svijeta.“
Pierre se i dalje ne želi vratiti u Francusku. Voli putovati, na sedmicu, 10 dana, ali naglašava kako se osjeća više kući u Sarajevu nego u Parizu. „Odem u Pariz posjetim porodicu, par prijatelja i onda kažem: let’s go back KUĆA.“
Claudia bi trebala istraživanje za doktorski rad završiti do jula 2018., a onda ima u planu tražiti posao, kako bi se zadržala u Sarajevu. Navodi kako se možda i njeni prijatelji žale na situaciju u BiH, ali kaže: „Pitajte i Italijane i oni se žale. A vjerujte kada ja kažem da mi se sviđa ovdje, oni su jako sretni. Voliš li hranu, da, oooo super. Ljudi vole ovdje, to je njihovo mjesto. I možda zato što toliko volite to, postajate frustrirani zato što znate da može biti bolje i doći do promjene.“
Pravljenje izložbi u DUPLEXU bez procedure
Nema posebne procedure oko pravljenja izložbe. Pretežno su prijateljski nastrojeni, poznaju nekoga, pogledaju portfolio, popiju kafu, popričaju. Kasja je jedan od primjera. Došla je sa par radova, neki od njih su na zidu. „Nema procedure, nama se sviđa“- ističe Klaudija. Postoji jako finih lokalnih umjetnika. Jakih umjetnika. „Mnogi od njih i dalje žive ovdje, imaju internacionalne izložbe“.
Kasja ima par radova. „Došla sam prije možda godinu i po jednom na izložbu, osjetila sam da se ovdje nešto dešava. Odmah sam sutradan došla da volontiram. Morala sam. Završavam Akademiju, to je potpuno sporedno, ovdje se stvari dešavaju. Ne dolazi previše studenata ovdje, to je i dalje jedan mali krug. Ne znaju svi, ne osjete to nešto.“ Na pitanje kako je čula za Duplex100m2, govori kako su profesori spominjali tu galeriju i doveli ih prvi put. I to je bio ključni momenat. „Teško je ako nemaš bilborde, reklame, ako se ne promovišeš. Mala je zajednica, međutim to su zatvoreni krugovi, ako ne znaš nikoga iz tog kruga, nećeš se nikada ubaciti tu. Razuđeno je. Ovdje dolaze, to je neko sastajalište i to je to.“ Određenih planova nakon Akademije i nema. Kaže kako je nemoguće praviti planove, ističe kako je njena generacija baš došla u nezgodnom momentu. „Ti kao mladi umjetnik nemaš se gdje promovisati. Nemoguće je predvidjeti, pitaj me za par godina kad skontam. Ugrabila sam i ne puštam sad“– zaključuje mlada umjetnica.
Znam da sam odužila, ali jednostavno morala sam sa vama podijeliti inspirativnu priču ovih uspješnih ljudi. Nekako kada sam radila ovu priču sve mi je bilo bitno, ali istovremeno i još draže da postoje ljudi koji cijene našu državu, upoznaju je i žive u njoj onako dostojanstveno. Koji je ne psuju na način kako mi to često znamo, te koji žele i vjeruju u promjene.
Za kraj poruka: Budimo pozitivni, pa možda nam i krene nabolje.
Foto: Arman Fatić
