Ne bismo trebali osuditi ljude koji praktikuju patrijarhalni odgoj, već taj sistem i ukazati da postoje bolje i zdravije metode za ostvarivanje željenih vaspitnih ciljeva. Ni ja dugo vremena nisam bila svjesna da postoji nešto kao patrijarhalna porodica, niti da bi prethodno navedeni način odgoja mogao ostaviti negativne posljedice na dijete bilo kojeg spola. Smatram da je važno istaći kako patrijarhalni odgoj i toksična muškost djeluju štetno ne samo na emocionalni, mentalni i fizički razvoj djevojčica, već i dječaka, jer postavljaju nerealne standarde koje „pravi muškarac“ treba da zadovolji. Ne želim svaljivati krivicu ni na koga, jer sam svjesna da određena postupanja prema ženama (ili nekim drugim marginalizovanim skupinama) u društvu jesu uglavnom nesvjesna ponašanja koja su samo stoljećima ostala duboko ukorijenjena, te se zbog toga često ne vidi negativna strana istih, jer ih je malo ko preispitivao.
30 results for
na mojoj koži
Omladinska novinska asocijacija u BiH i Omladinski magazin Karike, uz podršku USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), realiziraju projekat Na mojoj koži, čiji je glavni cilj doprinijeti većoj i boljoj informiranosti, educiranosti i nivou kritičkog mišljenja kod mladih o temi ljudskih prava. Ovim putem Te detaljnije informiramo o projektu i srdačno pozivamo da uzmeš aktivno učešće u istom.
Četvrta debata u sklopu projekta "Na mojoj koži" koju smo organizovali u sklopu IMEP-ovog programa osnaživanja nezavisnih medija.
Kako do zaposlenja u Bosni i Hercegovini? Mislite li da se može zaposliti bez štele, ili? Da li je štela ključ uspjeha? Može li nam tehnologija doprinijeti minimiziranju štele u budućnosti?
Podršku u snimanju debate smo imali od strane Programa za osnaživanje nezavisnih medija (IMEP), koji sprovodi Centar za promociju civilnog društva (CPCD) u saradnji sa radio Otvorena mreža, a podržan je od strane Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Druga debata u sklopu projekta "Na mojoj koži" koju smo organizirali u sklopu IMEP-ovog programa osnaživanja nezavisnih medija. Podršku u snimanju debate smo imali od strane Programa za osnaživanje nezavisnih medija (IMEP), koji sprovodi Centar za promociju civilnog društva (CPCD) u saradnji sa Radio Otvorena mreža, a podržan je od strane Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Lejla Frljak se prisjeća uspomene iz škole i jednog posebnog časa likovnog.
Svi se vjerovatno sjećamo nekih dijelova svog djetinjstva. Ja se najviše sjećam onih negativnih i nepravednih scena, a od svih onih kojih se sjećam, najupečatljivija mi je upravo ova koju sam odlučila podijeliti s vama. Još dok sam bila mlađa, primjećivala sam nepravdu oko sebe, ali ovu sam osjetila na svojoj koži. Najveća nepravda se obično dešava u školama. Kao produkt te nepravde nastaju i sve ostale vrste nepravde.
Godina na izmaku bila je za sve nas i više nego izazovna. Najblaže rečeno, ostali smo bez kontakta, druženja i razmjene, prinuđeni da većinu komunikacije vodimo online. Želeći se u što većoj mjeri zaštititi od do tada nepoznatog virusa, više nego ikada smo se digitalizirali. Ne želeći u potpunosti izgubiti kontakt sa sobom i drugima, sadržajem na Karikama u 2020. željeli smo vam svakodnevicu barem mrvicu učiniti zanimljivijom, kvalitetnijom, sigurnijom i kreativnijom. Pogledajte u nastavku šta smo vam sve to pripremili u 2020. i kako su mladi doživjeli ovu godinu.
U trenutku kad sam se zarazila korona virusom, sve što sam znala o njemu postalo je nefunkcionalno. Prije zaraze, smatrala sam da ću se, ukoliko se to desi, samoizolovati i liječiti prirodnim lijekovima. No, kad mi je tijelo počelo slati signale iz sata u sat i postajati sve slabije, shvatila sam da ću se ipak obratiti zvaničnoj medicini. Otišla sam doktorima da bi mi korona potvrdila sve što sam već znala o našem zdravstvenom sistemu. Samo, jedno je kukati na njega kada si zdrav, ali kada si bolestan...
Moja mama je od 1998. zaposlena u kantonalnoj službi jednog federalnog zavoda. Prvobitno je zaposlena na poziciju daktilografkinje i taj posao obavljala je do perioda kada se počeo razvijati materijal za ovaj tekst. Dolaskom novog direktora u službu, u kolektiv je uvučen osjećaj straha i napetosti, potpomognut prijetnjama, kaznama i upozorenjima. Korijen osam godina dugog problema, obrušenog na mamu, je oduzimanje njenog osnovnog zadatka u to vrijeme (daktilografskog) i dodjeljivanje istog radnoj kolegici s već postojećim, drugačijim obavezama, bez ikakvog objašnjenja ili povoda.
Dugo vremena mi je trebalo da smognem snage pogledati film „Quo Vadis Aida“. Redovno sam čitala komentare i kritike, ali sam uporno odlagala da ga i sama pogledam. Nakon što sam pogledala film, ostala sam u stanju neobjašnjive tuposti koja me je držala nekoliko dana. Gledajući film prisjetila sam se stvari koje sam mislila da sam zaboravila. Moj rodni grad Goražde je također trebao biti kao i Srebrenica – sigurna zona. Ta sigurna zona ostavila je dubok trag na mojoj koži koji peče i danas.
U aprilu 2018. godine izabran sam za glavnog i odgovornog urednika omladinskog magazina Karike. Imao sam iskustvo pisanja tekstova uglavnom za Školegijum, magazin za pravedno obrazovanje, ali i neke druge portale i medije kakav je bio novinar.me. Radio sam i kao nastavnik BHS jezika i književnosti na zamjenama u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo. Poučen iskustvom nastavnika želja mi je bila da na Karikama sa mladima iz cijele Bosne i Hercegovine kreiram siguran i zaštićen medijski prostor unutar kojeg ćemo razgovarati o temama o kojima se škola i roditelji još uvijek stide razgovarati s mladima. Redakciju i dopisnike/ce sam vidio kao još jedan razred kojem ću biti razrednik i kojeg ću voditi ka otvorenijem i konstruktivnijem dijaloga na brojne teme koje se tiču života mladih u BiH ovih dana.
Već godinu dana na Karikama imamo priliku čitati priče mladih iz cijele BiH na temu njihovih najrazličitijih ljudskih prava. Objavili smo pedeset blogova u kojima su mladi u prvom licu ispričali lične priče o tome kako je poštivanje ili kršenje određenog ljudskog prava uticalo na njihov život. Tako smo priču o ljudskim pravima sveli na svakodnevni, obični, životni nivo, pokazujući, zapravo, da nikada iz priče o ljudskim pravima ne smijemo isključiti čovjeka i njegov/njen život koji može biti bolji i kvalitetniji ako se poštuju njegova/njena ljudska prava.
"(Ne) vrijedi se boriti za svoja prava u BiH danas" je naziv prve debate koju smo organizirali sa šest mladih ljudi u sklopu IMEP-ovog programa osnaživanja nezavisnih medija.
Na kojoj si Ti strani? Vrijedi li se boriti za svoja prava u BiH danas, ili?