Dragi i drage,
novi odgovori na vaša pitanja su tu. Ohrabrujem vas da mi pišite na portalu karike.ba, u rubruci „Pitaj psihologa“ – sasvim anonimno i besplatno. Cilj nam je da što više razgovaramo i edukujemo se o mentalnom zdravlju, da brinemo o njemu i preveniramo poteškoće!
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, klinički psiholog i edukant iz psihoterapije pod supervizijom
Pitanje br. 80:
„Pozdrav, tek sam saznala za ovakav vid komunikacije s nekim stručnim i moram priznati da sam se oduševila. Ne volim pričati na telefon, niti uživo jer sam poprilično socijalno anksiozna, stoga mi svaki vid pisanja putem e-maila ili ovakve forme odgovara.Naime, student sam treće godine fakulteta, fakultet sam upisala na nagovor svog oca. Moram biti iskrena i reći da nisam htjela da idem na fakultet. Prvi semestar prve godine prošao je u učionici, pa je uslijedila korona i sve do treće godine je sve bilo online. To mi je najviše i odgovaralo jer nisam morala ići na fax, susretati se s ljudima, ali kada je došla treća godina i sve se vratilo u normalu – nemam ni najmanju volju za sve to. Znam da mi nije ostalo još puno, ali sam primijetila da kad god idem na predavanja, javlja mi se migrena kao fizički simptom. To mi se dešavalo i u srednjoj, kad god negdje ne želim biti, javi mi se migrena. Jako mi je teško nositi se s tim jer je to užasna bol, koja me mnogo puta natjera na povraćanje i suze, ponekad poželim i nestati i pitam se da li je vrijedno da zarad jedne diplome sebi to radim. Molim vas za savjet šta učiniti i na koji način sebi olakšati.“
Odgovor:
Pozdrav za tebe i hvala ti na podijeljenom sadržaju. Razumijem te kada kažeš da ti prija korespondencija pisanim putem zbog nelagode koju si dobro opisala, rekao bih i imenovala. Prije nego odgovorim na ostatak tvog pitanja, želio bih dodati da ukoliko anksioznost koju bude socijalne situacije i neposredni kontakti utiču na kvalitet tvog života i otežavaju tvoje svakodnevno funkcionisanje, a posebno ako zbog toga patiš ili osjećaš dodatne neprijatne emocije, to je područje jako dobro istraženo i objašnjeno u psihologiji, te je efikasnost i učinkovitost psihoterapije veoma visoka. Neophodna je psihoterapija verbalnim putem, ali je online dostupna i moguća. Što se tiče otpora prema fakultetu, odlascima na njega, učenju i koncentrisanju na ciljeve, i tu si hrabro izgovorila da se radi o tuđoj želji kada je riječ o fakultetu, te nepoštovanju tvojih granica. Kada su naše granice pod pritiskom da se prilagodimo drugom, a nije nam data mogućnost da govorimo u svoje ime, da biramo puteve vlastitih želja, kada nas je strah izgovoriti ne (iz raznih legitimnih razloga), individualno reagujemo na mnogo načina: osjećamo anksioznost zbog prekomjernog uticaja druge osobe, povlačimo se i odustajemo od sopstvenih ciljeva, nekad nas boli glava, teško se koncentrišemo. Naše tijelo govori u naše ime, govori o bolovima (emotivnim), te je dobro da se time pozabavimo. Jeste da tijelo može reagovati na stres, pritisak, prelaženje granica, ali to ne uspijeva da razriješi našu situaciju, konflikt, frustraciju… koji su nužni dio našeg razvoja i upoznavanja sopstvenih želja. Ono nas „upozorava“ da patimo te da trebamo naći adekvatne strategije rješavanja naših problema i da se pobrinemo za sebe. Nažalost, naša razmjena ovim putem ne može zamijeniti odlazak kod stručnjaka, ali te ohrabrujem da, ako i dalje osjećaš da ne uspijevaš sama nositi teret, da se pobrineš za sebe i potražiš pomoć psihologa/psihoterapeuta! Ako se javimo uplašeni, zbunjeni, napeti, dobar/a psiholog/inja i psihoterapeut/kinja biće tu da nas razumiju i ohrabre na daljnje korake vrlo nježno i senzibilno. Šaljem ti podršku, možeš da pišeš i dalje ukoliko nisam odgovorio sve.
Pitanje br. 81:
„Dobar dan, trebam savjet kako se nositi s krivnjom. Nedavno je bliska osoba napravila abortus, bila je sva u strahu od svega i jako loše. Kroz duge razgovore na kraju sam rekao šta mislim. Ona sad žali zbog takve odluke. Kaže da me krivi, ali ja sebe krivim jer sam išta govorio. Ne mogu spavati, koči me u svakodnevnim stvarima, a imam i svoje brige i obaveze. Hvala.“
Odgovor:
Ponudite bliskoj osobi novu mogućnost dijaloga i razgovora, saslušajte njene stavove i osjećanja, možete da je pitate šta ona smatra da je Vaša krivica. Razmotrite ono što Vam kaže. Abortus je, nažalost, i dalje tabu tema i vjerujem da Vašoj bliskoj osobi uopšte nije bilo lako proći kroz tu situaciju. Međusobno izvinjenje praćeno iskrenim i doživljenim osjećanjem da nam je žao što smo povrijedili drugu osobu, te uz preuzimanje odgovornosti predstavlja ljekovite stvari u međuljudskom odnosu. Sretno!
Pitanje br. 82:
„Kako se boriti sa stigmom zbog psihijatrijske dijagnoze, posebno shizofrenije i čujenja glasova? Hvala unaprijed.“
Odgovor:
Pozdrav, tvoje pitanje je odlično, aktuelno i bitno. Nisam siguran iz koje pozicije postavljate pitanje, tako da ću pokušati odgovoriti kroz nit koja bi mogla objediniti različita mjesta. Stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, psihijatri i klinički psiholozi mogu uvijek da rade na edukaciji i obrazovanju građanstva: putem medijskih platformi, formalnih i manje formalnih edukacija o mentalnom zdravlju. Posebno smatram da su iskustvene radionice efikasnije od klasičnih predavačkih jer uvijek zahtijevaju naš određeni emotivni angažman da se stavimo na mjesto drugog/druge. Jasni indikatori učinkovitosti edukacije se mogu očekivati kroz deset godina, a od nečega se mora krenuti, napraviti prvi koraci. Iza nas je ružna istorija medicinskog i društvenog tretiranja osoba s mentalnim poteškoćama, a još uvijek nosimo određene modele (negativni stavovi, predrasude, stigma) na kojima trebamo raditi. Osoba koja ima iskustvo čujenja glasova sa ili bez dijagnostikovane shizofrenije ima pravo na dostojanstvo, vrijednost, priznanje, prihvatanje. Osoba sa shizofrenijom nije samo osoba s dijagnozom: ona je prijatelj, dijete, partner, roditelj, radni kolega. Ona ima svoje sposobnosti, potencijale, talente. Ima svoje ranjivosti, trigere i druge poteškoće. Imati shizofreniju ne znači biti opsjednut lošim silama, ne znači biti grešan, ne znači biti mističan ili zaposjednut „onostranim“. Imati shizofreniju ne znači biti opasan, ne znači da trebamo izbjegavati osobu sa shizofrenijom. Uredu je da ne razumijemo, ali nije uredu da iz kontrafobičnosti (naši strahovi od sopstvenih „tački lomljenja“ koje vidimo u drugima) budemo bezobzirni, bezosjećajni, agresivni, izopštavajući. Jedna od najljepših stvari koje sam naučio na kliničkoj psihologiji od svoje profesorke jeste to kada je pričala o tome kako su je neki roditelji konsultovali šta da rade jer u dvorištu gdje se igraju njihova djeca često bude „dugogodišnji duševni bolesnik“ koji, iako nikada nije nikog povrijedio, predstavlja za roditelje izvor prijetnje. Ona im je odgovorila: „Pustite ih da ostvare kontakt s njim.“
