Dragi svi/e,
novi odgovori su tu. Hvala vam na hrabrosti što dijelite svoje lične priče i što zajedno brinemo i razgovaramo o mentalnom zdravlju. Pozivam vas da mi pišete o vašem utisku i mišljenju da li su vam odgovori zadovoljavajući, te da li imate sugestije i potrebu da u njima nešto dodam. Ukoliko niste zadovoljni odgovorom ili ako nešto previdim, slobodno ponovo pišite i iznesite ono što je ostalo nedorečeno.
Tu sam za vas!
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, klinički psiholog
Pitanje br. 55:
„Poštovani, ne znam je li na pravi komentar postavljam pitanje, ali nadam se da ćete mi pomoći ili bar uputiti na pravo mjesto. Riječ je o ispadima bijesa djevojčice (dobi od oko 4 godine), rekao bih da se ne radi samo o tantrumu nego da je muči nešto što možda ne može izraziti. Također, sve emocije su joj povećane u zadnje vrijeme te ponekad ima noćne strahove, smiri se tek kad prijeđe u naš krevet i uz višesatno umirivanje. Priznajem, imao sam problema s tim da joj kažem ‘ne’ kad nešto želi pa sam je malo razmazio. Sada na bilo koju zabranu reagira plačem i bijesom. To je često predmet rasprave mene i supruge. Također, supruga i ja smo nedavno imali veću svađu oko bitne teme (mjesta stanovanja) i u afektu sam joj prigovorio u vezi njenog neiskustva u tom pitanju (poveća je razlika godina između nas). Sutradan u negodovanju oko jela koje joj je supruga pripremila djevojčica je ponovila moje riječi (u stilu ‘što ti znaš, mlada si, pusti me…’). I još nešto, imamo i još jednu kćer slične dobi pa se njih dvije često igraju na način da kopiraju roditelje tj. nas. Uvijek jedna preuzima moju ulogu, a druga supruginu i igraju se svih situacija kroz koje smo prolazili taj dan. Ne znam je li to zdravo. Napominjem da je to jedina svađa koju smo imali u zadnje 3 godine braka tako da inače djevojčice žive u mirnom okruženju.“
Odgovor:
Pozdrav za Vas i hvala što ste podijelili ovo! Kao što ste i sami rekli, obično je riječ o emocijama, ali i potrebama koje dijete u tom uzrastu ne može da verbalizuje. Međutim, jako je bitan dio postavljanja granica djeci u ranom uzrastu. Dijete može da bude zbunjeno, npr. ukoliko Vi i supruga na drugačiji način postupate, tj. ukoliko imate drugačiji stil vaspitanja djece. U ovakvim situacijama dijete dobija duple poruke šta je ok, šta nije, šta smije, šta ne smije, i time se javlja zbunjenost. Preporučljivo je da roditelji postupaju u skladu s jednim vaspitnim stilom, tj. da budu saglasni i dosljedni oko odgoja djece. Bitno je da naglasim da dijete u tom razvojnom periodu misli intuitivno, sklono je fantaziranju, te može da donese različite zaključke i odluke koje nisu ispravne zbog manjka informacija i još uvijek nerazvijenog kognitivnog razvoja. Ono što dječiji psiholozi često ističu jeste da je važno objašnjavati djetetu sve u skladu s njegovim razvojnim mogućnostima, davanjem pravih informacija, te imenovanjem i prepoznavanjem dječijih stanja, npr. „Vidim/osjećam da si sada tužna, ljuta…“, kao i zainteresovanost roditelja i prisutnost roditelja za dječije potrebe (psihološke, emocionalne). Što se tiče granica i toga da li je ok postaviti granice u ranom uzrastu, odgovor je DA! Možete i sebi da postavite pitanje: „Šta mi je teško u vezi toga i kakvo uvjerenje imam o tome kakav ću biti otac ako kažem NE, tamo gdje je to potrebno?“ Bitno je da znate da ste i dalje dobar roditelj ako postavite granicu, a s druge strane dijete na taj način vježba svoju toleranciju na frustraciju, što je bitan segment odrastanja! U pogledu noćnih strahova kroz koje djevojčica prolazi, dobro je pratiti kad se dešavaju, da li se pojavljuju kontinuirano ili periodično, i u kojem kontekstu. Uzrok noćnih strahova kod djece obično se vezuje za neprijatna iskustva od prethodnog dana ili nekoliko dana ranije, a dominanta emocije je strah. I još bih spomenuo igranje roditeljskih uloga. Djeca u tom razvojnom periodu počinju da imitiraju roditelje, identifikuju se s njima, tako da je to normalna razvojna faza kroz koju većina djece prolazi. Međutim, možda možete da pratite njihovu igru, te da na taj način vidite kako vas djeca doživljavaju, šta im to znači, gdje su to vidjeli i čuli. Roditelji su modeli svojoj djeci, te ona „upijaju“ sve što vide/čuju od značajnih figura, tj. roditelja i drugih autoriteta. Ukoliko se nastavi bijes, možete potražiti dječijeg psihologa. Za komunikaciju sa suprugom, preporučujem asertivnu komunikaciju o kojoj smo mnogo pisali kroz prethodne tekstove. Srećno i stojim Vam na raspolaganju za još pitanja.
Pitanje br. 56:
„Potpuno sam izgubio motivaciju da radim i one najobičnije, svakodnevne stvari u životu. Teško mi pada čak i umivanje i pranje zuba ujutro, nemam motivaciju da radim bilo šta. Radim malo ili nimalo toga, dan tako prođe i svaku noć zaspim s ogromnom grižnjom savjesti i zamjeranjem samom sebi. Neki kažu da sam lijen i možda to i jeste tako, ne znam, ali mislim da sam samo u stanju teške depresije. Da nisam lijen, nego jednostavno ne postoji ništa što bi me pokrenulo.“
Odgovor:
Pozdrav za tebe! Nisam siguran da sam baš razumio koje je konkretno pitanje, ali pokušaću da dam neke smjernice na tvoje dijeljenje svoje priče i problema. Prije svega, hvala što si podijelio svoju priču! Sve što si napisao mogu biti neki od simptoma depresije, međutim, nije zahvalno na ovakav način tvrditi bilo šta. Ono što mogu reći jeste da su griža savjesti, samokritika, pad volje i energije signali koji mogu ukazivati na osjećanja depresije, s tim da je jako bitan kontekst jesu li ta osjećanja reakcija na određenu stresnu ili traumatsku situaciju, ili ipak traju dugo. Jedan savjet za „prvu pomoć“ – umjesto samokritike, razmisli šta bi najboljem prijatelju rekao da se nalazi u istoj situaciji kao ti, te pokušaj da se tako obratiš i sebi. Postoji jako puno tehnika koje bi mogle da posluže u tim situacijama: tehnike disanja, svjesnosti itd. Napomena: davanje ovakvih savjeta, zadataka i tehnika bez konteksta i detaljnih informacija o tvojoj istoriji nije toliko korisno i ne može biti zamjena za psihoterapiju i odlazak kod psihologa i psihijatra. Ukoliko ovi simptomi traju duže vrijeme, moj savjet je da se obratiš nekom stručnom licu (psihologu/psihoterapeutu ili psihijatru) kako bi dobio stručno mišljenje o stanju u kojem se nalaziš. Okolina često ne prepoznaje simptome depresije i obično to izjednačava s lijenošću, tako da moja podrška ide tebi da pričaš s osobom koja te razumije i podržava, te ima neki uvid kad je u pitanju mentalno zdravlje i problemi u vezi istog. Takođe, mogu ti preporučiti jednu knjigu za bolje razumijevanje depresije i neke od tehnika koje se koriste u tretmanu iste; knjiga se zove „Depresija“, autora Marka Vidousona. Knjigu posjedujem i u PDF-u, pa ako budeš želio piši nam da ti je pošaljemo! Ukoliko imaš još nekih pitanja, tu sam za tebe.
Pitanje br. 57:
„Poštovanje, da li je masturbacija štetna po zdravlje? Pozdrav i hvala unaprijed na odgovoru.“
Odgovor:
Pozdrav za tebe. Masturbatorna aktivnost po sebi nije štetna. Naravno, ukoliko postoji želja osobe za uspostavljanjem intimnog, seksualnog odnosa s drugom osobom, ali je praćena nezadovoljstvom, strahom, osjećanjima nesigurnosti, pa se osoba okreće masturbatornim aktivnostima i pritom pati zbog toga, onda se na tome može raditi kroz razgovor sa psihologom/psihoterapeutom kako bi se stekli uvidi u sopstvena osjećanja, nesigurnosti, potrebe i želje. Tema je veoma zanimljiva i stojim ti na raspolaganju ukoliko imaš još pitanja u vezi ovoga.
Pitanje br. 58:
„Žena me vara i laže. Kako dokazati?“
Odgovor:
Pitanje je uopšteno i bez napisanog konteksta, tako da je jako teško odgovoriti. Najbolje je da sa suprugom razgovarate otvoreno, asertivno, nenasilno, iskreno i da joj saopštite svoje strahove i sumnje. Takođe, ukoliko se oboje usaglasite, dobar izbor može biti odlazak kod bračnog psihoterapeuta.
