“Većina ljudi odlaze da gledaju filmove kako bi im oni poručili da je sve OK, ja ne pravim takve filmove, sve nije OK“. Dejvid Finčer
Srpski film je školski tip filma, koji svi mrze, svi imaju neko mišljenje bez prethodnog gledanja, bez kritičkog pogleda. Ukratko, balkanska škola mišljenja, kačenje etiketa na nekoga ili nešto na osnovi „rekao mi“…
I tako, prije nekoliko godina, primijetim kako određen tip ljudi posipa drvlje i kamenje po ovom filmu. „Ljubitelji filma“ koji su Bergmanovu Personu pogledali sa sedam pauza. Mišljenja ovih ljudi su mi sugerisala da je film vjerovatno odličan, pa sam odlučio da ga pogledam.
NESVJESNO INTERNETA
Ali da se vratimo na film koji prati Miloša ex porn star-a, sada umirovljenog i sretno oženjenog sa ženom Marijom sa kojom ima sina. Gotovo idiličan porodični život kvari kao i živote tihe većine stanovnika Balkana finansijski problemi. Šansa za izlazak iz dugova se javlja iz vedra neba u vidu opskurnog producenta Vukmira koji Miloša poziva za još jedan posljednji porno film. Miloš prihvata ponudu, i film počinje kako već počinje svaki porno film, međutim ubrzo postaje sve nasilniji, te na kraju zalazi u pomračane dio čovjekovog uma sa scenama silovanja, mučenja, pedofilije i nekrofilije. Miloš se potom budi bez sjećanja na prethodnu noć, i ostatak filma provodi pokušavajući rekreirati proživljene događaje u svome sjećanju.
Lako je kategorisati ovaj film u slasher, torture porn. Srpski film treba prije svega tumačiti onakakav kakav jeste, onakav kakvog je režiser sa sirovošću želio prikazati. Srđan šalje ozbiljo upozorenje današnjem društvu. Negdje između invazije na Irak i krize 2008 počela je najmasovnija migracija u povjesti ljudske civilizacije, migracija na društvene mreže. Od pojave Facebooka na društvene mreže su migrirale doslovce milijarde ljudi. Nakon što je neuspjeh protesta protiv rata u Iraku, banaka koje su ekonomiju zavile u crno, jeseni nakon Arapskog proljeća, i ad infinitum raka na Bliskom istoku, građani su postali svjesni onoga što je Valter Lipman prije sto godina rekao, narod ne odlučuje o ničemu već elite. Suočeni sa potpunom nemoći ljudi počinju da se povlače u sebe, tačnije okreću se internetu, lagano počinju da se upload-uju terabajti slika i videa, tako da se dotada apstraktan svijet interneta počeo doimati stvarnim.
Međutim, ispod površine interneta koji većina normalnih ljudi koristi za gledanje porno filmova, ilegalno skidanje 123 sezone Walking dead-a, četovanje, online kupovinu, i vojarisanje po instagramu, postoji i ona tamna strana interneta. Gore pomenute aktivnosti inače zauzimaju svega 5% interneta.
Najveći kapacitet net-a zauzima deep web. Deep web hosta sadržaje kojima se običnim pretraživačima poput google-a ne može pristupiti. Za pristup podsvjesnom dijelu interneta potrebni su pretraživači poput tora, pomoću njih se prikriva IP adresa i omogućuje korisniku potpuna anonmonst, daleko od znatiželjnih očiju obavještajnih agencija. Ove karakteristike su na deepweb privukle istraživačke novinare, disidente, špijune, hakere, ljude u represivnim sistemima poput Kine i Sjeverne Koreje da nesmetano pristupe internetu. Sa druge strane spektra nalaze se teroristi i kriminalci. Sama veličina deep web, prema određenim procjenama 500 puta veća od onog kojeg većina svakodnevno koristi, te anonimnost čini državu nemoćnom pred mrijestilištem kriminala.
Pored uobičajnih spin off-ova ebay na kojima mošete kupiti drogu i oružije, postoje i daleko mračniji sadržaji koje serveri pohranjuju. Dobar dio deep web-a koji se naziva dark net predstavlja najniži krug pakla u kojem obitavaju pedofili, sadisti, psihopate, ubice, trgovci organima,…
Dobrodošli u noćne more Markiza de Sada
Nikad nisam razumio našu fascinaciju narodnim izrekama. Šta god uradiš možeš opravdati narodnom, uspiješ ko ne riskira taj ne profitira, ne uspiješ ne vrijedi pišati uz vjetar. Tako jedna od njih kaže sve što je ljudsko nije mi strano. Ispravka!! Sve što je ljudsko NEKOME nije strano, makar to ljudsko bilo i neljudsko.
Darknet između ostalog hosta forume na kojima ljudi javno priznaju ubistva, mučenja, traženja savjeta za iste, porodice koje godinama žive izolovano ispod zemlje. Ljudi koji prodaju mrtvorođenčad u teglama. Forumi na kojima ljudi dobrovoljno pristaju da ih drugi ljudi pojedu. Snimke žena koje u štiklama, gnječe sitne životinje poput pileta ili malog zeca, navodno postoje ljudi koje to seksualno uzbuđuju, i koje će platiti za takve sadržaje.
Međutim možda i najbolesniji dio darkneta su popularno zvane red rooms. Korisnik plaća velike sume novca, kako bi u live streaming-u posmatrao kako ubica muči svoju žrtvu. Ubica/ mučitelj izvršava radnju koju mu gledalac napiše. To što korisnik dok surfa po ovakvim sadržajima ne vidi, ljude iza ovih sajtova, ne znači da ti ljudi ne vide korisnika. Kao u kultnoj sceni iz Kjubrikovog Eyes wide shut, svi znaju sve svjedoke zločina.
Neko će reći gluposti, urbane legende. Često se zaboravlja da je i sam direktor FBI-a Huver, priču o postojanju države u državi, koja kontroliše sve biznise u Americi u šaci drži sudije i političare, o američkoj mafiji, tretirao kao urbanu legendu. No, Opskurni članci u lokalnim novinama dokazuju suprotno. Zadnji slučaj 2015 Peter Skali, prikladnog prezimena, uhapšen na Filipinima zato što je silovao, mučio i ubijao uživo djecu. Najmlađa žrtva je imala 18 mjeseci. Armin Majves je sebi 2001 priskrbio ozloglašeni oreal kada je pojeo dobrovoljnu žrtvu, koju je našao na The Cannibal Cafe. Prije nego je žrtvu ubio, odsjekao mu je penis koji je zajedno sa njim pojeo, uredno snimio i postavio na istoimeni forum.
Naravno, ove vijesti rijetko kada prevazilaze lokalne medije. Zašto? Pa zato što je ova vrsta zabave namjenjena za ekstremno bogate. Kventin Tarantino nakon snimanja drugog dijela Hostela, u kome bogate evropske elite plaćaju otimanje ljudi koje potom zarad užitka muče na izolovanim lokacijama na optužbu novinarke da mu je film previše nasilan, briljantno poentira da fikcija nikad ne može biti nasilna poput stvarnosti. „Ako hoćete pravo nasilje idite u Gvantanamo, u Irak u Abu Graib“ kaže Tarantino.
Udri tata, cepaj tata, čika Vukmir snima
Zato prije svega Srpski film treba posmatrati kao upozorenje na tamnu stranu interneta. Kako Vukmir kaže Milošu „Za sve ovo postoje ljud koji će platiti da gledaju“. U filmu se kamera uvijek zlosutno pojavljuje kao vjesnik predstojećeg nasilja, kao nijemi svjedok savremene opsesije praporivom ka nasilju i seksu.
Simboli u ovome filmu su posvuda. Negdje na sredini filma gledalac prisustvuje sceni snimka silovanja novorođenčeta sve do zadnje scene kada Miloš i njegova porodica toliko psihološki istraumatizirana da odlučuju da se ubiju, da bi se na kraju pojavila filmska ekipa sa završnom sterilno-hladnom rečenicom, dok jedan od njih otkopčava šlic „ Hajde, počni od malog“.
No, ako malo razmislimo, zar nije život u potezu Beč-Drač od rođenja pa do smrti, pa i poslije smrti neka vrsta silovanja.. Pojedinac je od rođenja, preko obrazovanja, traženja posla, dokumenta i dozvola izložen na milost mafijaškim klanovima kod nas u narodu poznate pod političke stranke. Njihova djeca mogu nesmetano da gaze ostalu djecu na pješačkim prelazima, da poluprivatnu policiju vode sa sobom u klubove, da nesmetano tuku nekog ko ih krivo pogleda, da unište život nekom sa lažnom aferom i optužnicom. Mislite da je tu kraj. Uzmite samo tabloide koji mentalno siluju porodicu ubijene srpske pjevačice Jelena Marjanović mjesecima nakon njenog ubistva, optužujući bez ikakvih dokaza da je mogući ubica član porodice. Kao u srpskom filmu silovanje kako ono doslovno radi posla, zadržavanja istog ili nečeg drugog, tako i ono mentalno silovanje traje od rođenja do smrti i poslije nje.
Interesantan je motiv djevojčice tematski obučene u Alisu iz zemlje čudesa, koja Miloša prati i mirno posmatra. Miloš već nakon prvog silovanja, shvata u kojoj vrsti filma se nalazi, i sve vrijeme filma pokušava da pobjegne, ali od količine droge nije u mogućnosti da vlada sobom i svojim postupcima. Što kaže Dubioza No escape from Balkan. Kao Alisa, Miloš pokušava da nađe izlaz iz tunela strave u koji se strmoglavio, da se probudi iz noćne more.
I zato kao što soundtrack filma kaže, pazite šta radite kako u stvarnom tako i u onom virtualnom životu.
Ernest Hemingway once wrote, “The world is a fine place and worth fighting for.” I agree with the second part.
Seven (1995.) final lines
fotografije preuzete sa IMBd https://www.imdb.com/title/tt1273235/mediaindex?page=2&ref_=ttmi_mi_sm
