O nasilju među vršnjacima

Da li je i u vašoj zajednici međuvršnjačko nasilje jedan od svakodnevnih problema? Smatrate li da društvene mreže još više utiču na širenje nasilja među mladima? Šta uraditi da poboljšamo mentalno stanje djece u današnjem svijetu?

Puno stvari me navelo da pišem o nasilju koje se dešava među djecom u osnovnim školama. To je problem koji smo, barem u posljednje vrijeme, zanemarili. Više puta se pisalo o ovoj temi, ali konkretno rješenje povodom toga nije pronađeno.

Fizičko i verbalno nasilje

Uzmimo običnu čašu za primjer. Razbijte je, oštetite, okrnite, pa ponovno zalijepite. Nikada više neće biti ista. Tako i nasilje utiče na djecu. Djeca su krhka. Kako verbalno, tako i fizičko nasilje ostavlja velike posljedice na njihovu psihu i ličnost, te dalji razvoj. Nasilje postaje sve veći problem u zajednicama u kojima živimo, a sve je kraći put do rješenja tog problema. Postavlja se pitanje šta dovodi do ovakve vrste nasilja? Koji faktori utiču na nasilno ponašanje? Odgovor je prilično kompleksan. To mogu biti roditelji, loša financijska situacija, osjećaj odbačenosti i slično. To mogu biti i razne društvene mreže, koje mogu štetno uticati na djecu, jer ih oni zloupotrebljavaju. Djeci su dostupni različiti sadržaji, poput nekih aplikacija na Google Playu, gdje jasno piše da je potreban roditeljski nadzor. Naprimjer, Youtube može da bude štetan u vidu sadržaja koji nisu zabranjeni. Jasno je da društvene mreže mogu da budu i korisne za djecu, ukoliko ih ne zloupotrebljavaju, što je prilično teško. A to nas opet dovodi do brige i pažnje od strane roditelja, koji su dopustili djeci korištenje mobitela i društvenih mreža. Što znači da, kako bismo našli barem polovično rješenje ovog problema, trebamo se prvo naučiti nositi sa svim ovim faktorima.

Priča o nasilniku i žrtvi

Ermin je učenik 5. razreda osnovne škole. Njegovi roditelji su se nedavno razveli. Pored toga, Ermin nije tako dobar učenik. Njegovi vršnjaci ga opisuju kao problematičnog. Prvi njegov incident zabilježen je još u 3. razredu. Naime, gurnuo je svog vršnjaka na radijator zbog čega je ovaj morao posjetiti bolnicu da provjere njegovo rame. Otada je zabilježeno još mnogo slučajeva gdje se Ermin nasilno ponaša prema drugoj djeci. Također, ni nasilje upućeno Erminu nije isključeno. Kako tvrde pojedini učenici iz njegovog razreda, Ermina tuku svaki dan, optužuju ga, vrijeđaju i psuju mu. Što znači da je Ermin nasilnik, ali ujedno i žrtva. Postoji li solucija koja bi uticala na poboljšanje Erminovog ponašanja? Na jedanaestogodišnje dijete ovo je ostavilo veliki trag i nastavit će ostavljati ukoliko ne shvatimo ozbiljnost ove problematike. Ermin je samo primjer, samo jedan od mnogih koji su svakodnevno izloženi zlostavljanju i koji zlostavljaju. Stoga, da bismo zaustavili nasilje prema nekome moramo spriječiti nasilje tog nekog prema drugima. Djeca poput Ermina su zbunjena u svome svijetu odrastanja. Treba im prijatelj, ne suparnik. Kao što vidimo na početku teksta situacija u Erminovoj porodici nije najbolja. Sva ta nesretna dešavanja, od razvoda njegovih roditelja pa do obostranog nasilja, uticali su na njegovo psihološko stanje.

Foto preuzeta sa www.radiopuls.lu

Djeca postaju veći silovatelji od odraslih

Amina je također 5. razred osnovne škole. Ona i Ermin su u istom razredu. Amina je djevojčica čija je porodica u lošem financijskom stanju. Sa njom se do početka 3. razreda niko nije družio ili bar nije htio družiti. Jer se oblačila lošije od drugih? Jer je za svoj dnevni džeparac dobivala marku, dok su drugi imali dvije? Sada ima prijatelje, ali zamislite koliko je taj osjećaj odbačenosti, osjećaj nedovoljno dobrog djeteta, osjećaj usamljenosti urezao duboke posljedice. A posljedice su rane koje ne zarastaju.

Aminini problemi nisu svi prestali. Naime, dječaci iz njenog razreda je omaložavaju, psuju, govore pogrdne riječi koje ni neki odrasli ne bi rekli jedni drugima, a nerijetko je znaju udariti i ‘čvokom’ po glavi. Šta je to što je dovelo do ovolike mjere neprimjerenog ponašanja? I to jedanaestogodišnjaka?

Postavlja se pitanje šta ljudi koji su zaduženi za rad s mladima stvarno rade. Mladi većinu vremena provode kod kuće i u školi. Tako je najveća odgovornost za suzbijanje nasilja škola i roditelji. Pedagog koji je, ili bi bar trebao biti dječji psiholog, uopšte nema ulogu kakvu bi trebao imati. Bar u Gradačcu, još otkako je moja generacija pohađala osnovnu školu, uloga pedagoga nije bila za pohvalu. A kako tvrdi današnja učenica te iste osnovne škole, situacija se nije promijenila. Tvrdi kako djeca ne žele da idu na razgovor kod pedagoga, samo zato što to obično ne bude razgovor, nego vika. Također kaže kako se djeca rijetko šalju pedagozima, samo kada je u pitanju neki veliki incident. Zašto poslati djecu pedagogu samo kada naprave veliki problem? Zašto bi se pedagog derao na njih i zašto bi se djeca bojala pedagoga?

Pitanje je šta uraditi povodom ovoga svega. Toliko postavljenih pitanja, ali odgovor može da bude nekad jednostavan. Možda je sve što trebate da se zaustavite, osvrnete oko sebe, da pogledate život svoje djece i pronaći ćete odgovor. Posmatrajte i slušajte, uvidite problem. Roditelji, staratelji, nastavnici, profesori, komunicirajte i razvijajte razumijevanje. Priča. Sve potiče od priče i razgovora. Prekinite kuhanje, čišćenje i svađu sa supružnicima. Sjednite i porazgovarajte sa svojom djecom o tome šta nije u redu, a šta jeste. Pupoljcima koji tek treba da procvjetaju. Na pravi način spriječite pogrešan. Nastavnici, obratite pažnju i na najmanji incident vaših školaraca. Šaljite ih na razgovor, ne na dernjavu. Naravno, nasilje postoji oduvijek i čest je problem. Istina je i da društvo dosta utiče na razviće djeteta, ponekad čak i više nego porodica. Istina je da je ovaj problem teško moguće iskorijeniti. Ali je vrlo moguće obratiti pažnju. Dovoljno pažnje koja će prepoznati takve slučajeve i pokušati ih riješiti, ne odbaciti. Gledajmo više nego što vidimo i tek tad ćemo moći da prelazimo korak po korak do rješenja ovog problema.

Comments are closed here.