„Ne daj da te sistem slomi!“, šapnu mi otac dok mu se suza od ponosa skriva u oku. Njegovo najmlađe dijete je upravo položilo zadnji ispit. Tog 2. jula 2018. godine mi nije bilo jasno zašto mi to govori, dok su mi ruke pune cvijeća i snage jer sam završila fakultet. Pa oče, cijeli svijet je sada moj, o kakvom sistemu pričaš?
Tog dana sam postala profesorica biologije, puna volje, želje i elana da mijenjam svijet, da svoje učenike učim pravim vrijednostima, da im pokažem da mogu sve ukoliko se dovoljno trude. Mislila sam da sam sve svoje probleme riješila tim položenim zadnjim ispitom. (Jasno vam je koliko sam naivna tada bila?)
Prva runda: pripravnički vs Emina
Svake godine u Tuzlanskom kantonu Ministarstvo za boračka pitanja raspisuje konkurs za odrađivanje pripravničkog staža. Odlučim da skupim svu dokumentaciju i predam na taj konkurs. Nakon dvije sedmice, javljaju mi da dođem u prostorije Rektorata Univerziteta u Tuzli na sastanak. Dok sam se vozila u autobusu, na usnama mi je titrao blagi osmijeh, a cijelim tijelom strujao inat očevoj rečenici. Kakav sistem, vidiš da sam uspjela riješiti sebi pripravnički samo mjesec dana nakon diplomiranja?
Dolazim u prostorije Rektorata, unutra već ima desetak osoba. Dok čekamo, iz kancelarije se čuju dva ženska glasa. Jedan pita hoće li upaliti klimu, a drugi odgovara: „Ma što to, k’o da oni znaju šta je klima?! Uvedi ih za 10 minuta.“
Dobro, šta je ovo bilo? Ma nije se ovo odnosilo na nas, ovo sam ja nešto pogrešno čula. Nemoguće da je ovo neko rekao za nas!
Ulazimo u prostoriju, klima ugašena!
Nakon uvodnog predstavljanja, dolazi red da meni saopšte ponudu za pripravnički staž:
- Pa, gospođice Džidić, mi vam nudimo da odradite pripravnički kao laborant, a ne kao profesor. Nemamo mogućnost da vam nađemo poziciju pripravnika u školi!
- Ali, ja nisam laborant, ja sam profesor. Kako ću polagati državni ispit za profesora ako odradim pripravnički za laboranta?
- Pa, nećete. Mi vam nudimo da odradite pripravnički staž kao laborant, mjesečna naknada bi vam bila 200 KM. Na vama je da odlučite hoćete li prihvatiti ili ne.
Kao da me neko u tom trenutku polio kantom ledene vode. Šta je pobogu laborant? Šta bih mogla s tim da radim? Kako ću ocu reći da nisam sredila pripravnički? Da li mi tih 200 KM može biti mjesec dana? Šta je pobogu laborant?
Suza koja je potekla tog dana, dok sam se vraćala kući, značila je da je sistem dobio prvu rundu. Nije me slomio, ali mi je lupio dobar šamar. Dobro, borba se nastavlja, kažem sebi dok izlazim iz autobusa i navlačim izraz lažne ravnodušnosti dok ocu saopštavam da mi je sistem nanio prvi udarac.
Druga runda: konkursi vs Emina
U međuvremenu, pripravnički sam odradila u školi, za naknadu koja je iznosila 0 KM. Nakon jedne školske godine i odrađenog pripravničkog staža, onaj osmijeh se ponovo počeo nazirati na mom licu. Ipak, i bez naknade, uspjela sam odraditi staž, položit ću stručni i moći samostalno raditi kao profesor biologije. Izgleda da bih mogla dobiti ovu rundu?!
Prvi je dan mjeseca avgusta, u dnevnom listu „Oslobođenje“ izlaze konkursi za pozicije u školama. Mama je već preuzela na sebe odgovornost da ugrabi novine ranom zorom. Donosi mi novine kući, sjedam za kuhinjski stol i crvenim markerom zaokružujem sve pozicije na kojima se traži profesor biologije. 43 pozicije. Osmijeh od uha do uha. Odlično, čim ima ovoliko pozicija, znači da ima i nade da ću i ja dobiti jednu od njih. Idućih par dana slijedi trka s vremenom da se skupi sva potrebna dokumentacija. Čekanje na birou, čekanje u gradskoj upravi, čekanje u pošti. Ali, nema veze, 43 pozicije. Dobit ću negdje posao, šaljem na sve. Nemam ni kučeta ni mačeta, mogu se preseliti u bilo koje mjesto u Bosni i Hercegovini. 43 pozicije, sigurno ću dobiti posao negdje. Dolazim s hrpom koverti u poštu, teta me gleda kao da sam joj upravo lupila 10 šamara. Nema veze, dobit ću posao sigurno. Neka i ona radi svoj.
Dolazim kući, ushićena. Moj prvi posao me čeka. Samo treba da odem na intervjue i da se strpim dvije sedmice da saznam gdje.
Na dan održavanja intervjua, dolazim u jednu školu, sigurna u sebe, hodnikom koračam kao da je moj. Prvi znak da nešto nije baš onako kako sam ja sebi zamislila je broj osoba koje su došle na iste intervjue kao i ja. Kada sam vidjela da se u hodniku dugom nekih petnaestak metara nalazi pedesetak osoba, uplašila sam se i pomislila: „Bože, je l’ mene ovo čeka svake godine?“ Ali dobro, nisu oni svi profesori biologije. Koračam do prve učionice s tim mislima u glavi. Ispred vrata je red. Pozdravljam, sada već kolege, koje tu stoje, ali niko mi ne uzvraća. Tada shvatam da sam ja još samo jedan broj više, još jedan konkurent, još jedna osoba zbog koje će morati da razmišljaju da li će im „ukrasti“ radno mjesto. Shvatam da taj hodnik za nas predstavlja ratno polje i užasavam se činjenice da sam sama. Želim da se okrenem i da pobjegnem daleko od te škole. Ne želim da se „borim“ jer mislim da ima dovoljno mjesta za sve. Ali, ipak ostajem, ne mogu odustati na prvoj prepreci. 43 pozicije, dobit ću sigurno posao. Ulazim u učionicu gdje se nalazi komisija. Navlačim osmijeh na lice, ne želim da mi primijete strah i nervozu. Pozdravljam ih, opet niko ne uzvraća. Dobro, šta je sada? Oni bi trebali da mi barem kažu dobar dan?!
Gospođa iz komisije mi rukom pokazuje da sjednem ispred njih, dok njih troje nešto žustro raspravljaju. Sjedam i shvaćam da raspravljaju iz kojeg restorana će da naruče hranu. Sjedam i shvaćam da me uopšte ne doživljavaju. Ali dobro, naporno je i njima, ljudi su gladni, sačekat ću ja da oni odluče, onda će sigurno sa mnom da pričaju. Nakon 10 minuta, oni i dalje pričaju o hrani, ali ne znaju broj od restorana iz kojeg bi naručili hranu… U meni se komešaju osjećaji poniženosti, bijesa, ljutnje. Ustajem sa stolice, na rubu suza, spremna da izađem vani, kad u tom trenutku jedan od članova komisije mi se obrati s riječima: „Aaa, vi ste još tu, de ispunite samo ovu izjavu da ste prisustvovali, nemate šanse svakako da dobijete posao, mladi ste, znate kakav je pravilnik.“ U tom trenutku sam se osjećala isto kao da mi je taj čovjek pocijepao diplomu pred očima. Kao da je moje četiri godine fakulteta bacio niz vodu. Najviše od svega me je zaboljela činjenica da me uopšte nisu doživjeli kao osobu, kao akademskog građanina, kao kolegu. Zaboljelo me što se nisu udostojili da mi kažu dobar dan.
Ni sama ne znam kako sam potpisala tu izjavu. Izjurila sam iz učionice, suze su već krenule niz obraze, došla sam do auta u kojem me je čekao otac da me vozi do druge škole. Sjela sam i slomila sam se. Suze poniženja nisam mogla ni da zaustavim. Sistem me je u tom trenutku slomio. Tada sam shvatila sve značenje očevog upozorenja. Sistem ne da me je slomio, sistem me je tada nokautirao u drugoj rundi. A tako naivno sam pomislila da bih je možda mogla i dobiti.
Druga borba
Te godine, dobila sam 43 odbijenice za posao u školi. Nijedna od onih pozicija nije čekala na mene. Shvatila sam da do škole ne mogu doći ni za najmanje pet godina, jer onaj spomenuti pravilnik boduje najviše datum diplomiranja i na taj način favorizuje starije profesore koji godinama idu na konkursne procedure. Odlučila sam na neki način pokazati sistemu zube i usmjeriti se na drugo polje. Danas radim u jednoj američkoj kompaniji koja se bavi interpretacijom genetičkih varijanti. Posao sam dobila bez poznanstva, bez pravilnika koji boduje najviše koliko ste na birou. Isključivo na svoje znanje. Volim posao koji radim, volim što mi je proširio vidike biologije i volim to što ću, kada se jednog dana vratim u učionicu, svojim učenicima moći i znati prenijeti nova znanja. A do tada, in your face sistem! Ova borba ide na moju stranu.