Natrag u prošlost (2): Sadašnjica uzvraća udarac

 Odlazak u kino, za mene je u djetinjstvu predstavljao odlazak u neki nevjerojatni svijet, roditelji su me vodili nekoliko puta u toku godine, a posebno sam se radovao atmosferi koju je pružao nekadašnji Imperijal. Od samog prilaza kinu, sve me je fasciniralo, sve mi je bilo “sveto”. Znak crne podloge i jarkih crvenih slova zlatnog obruba sjajio je u mraku, izlog s plakatima, s obje strane ulaza, govorio je koji film tog tjedna igra, maleni box office na kojem je radio stariji nasmiješeni gospodin (plakat Danisa Tanovića nalazio mu se iza leđa), ljudi blage naravi, tihi i sretni, uređeni (jer je očito za njih kao i za mene to bila kulturna institucija za koju je potrebno se fino urediti) stoje i iščekuju da se penju uz stepenice u kino salu, sve to je za mene predstavljalo dio ugođaja. (Ipak “kino” u kojem sam gledao prvi film bilo je BKC, film je bio “Hercules”, projekcija dječjeg programa na SFF). Nakon Imperijala, niti jedno kino u meni nije probudilo jednak osjećaj poštovanja, važnosti i iskrene (dječije) emocije, zanimljivo jer sam imao priliku volontirati/surađivati/raditi u više kina, te jedno od njih smatrao drugim domom.

Prije neke dvije sedmice uključio sam sebi besplatni mjesec dana Netflixa. Prije korištenja Netflixa uglavnom sam išao u kino ili preuzimao sadržaje s interneta (ili ih gledao online besplatno). Za kino je potrebno izdvojiti novac svaki put, a pri tome nevjerojatan je izbor “divnih” ljudi koji danas zalaze tamo (urlikanje, prepričavanje radnje filma prije početka, pričanje u toku filma, gledanje u mobitel u toku filma, komentiranje kako je nešto glupo i nerealno u SF filmu itd.) S druge strane gubio sam vrijeme da bi pronašao i preuzeo serije koje me zanimaju, te ih pripremio za sve uređaje na kojima ću gledati (TV/ Laptop/ Mobitel) ili sam gubio živce na zatvaranje gomile odvratnih reklama. Stoga je za mene Netflix trenutno jedno predivno iskustvo, izbor serija je odličan, naslovi se dopunjavaju svake sedmice, nema reklama, ne moram ja preskakati uvodne špice, ne moram pamtiti na kojoj minuti sam zatvorio film, ne moram razmišljati u kojem formatu je video snimak, a pri tom još dobijem preporuke od Netflixa za serije i filmove slične onome što mene zanima. Cijena za ovaj mir od 15 do 25 KM, zavisno od zahtjeva korisnika (15KM ne podržava HD rezoluciju niti je moguće istovremeno gledati sadržaje na više od jednog uređaja), što i nije mnogo ako razmislite da toliko dođe i kablovska/digitalna tv na kojoj se nema šta gledati.

Da li i dalje želim da gledam filmove u kinu? Za mnoge filmove da, koliko god da je publika oko mene “uljudna” i dalje imam želju vidjeti film premijerno. Hoću li još dugo držati ovaj stav? Vjerojatno ne. Filmske premijere već postaju dostupne na Netflixu. Premijera filma Okja ove godine održala se na Cannes film festivalu, a film će već krajem juna biti dostupan na Netflixu. Filmski distributeri već su krenuli razmišljati da u budućnosti filmove istovremeno premijerno puštaju u kinima i digitalno (ili uz veoma kratke razmake premijera od 2 sedmice). Pa da pogledamo stvari opet, da li zaista želim plaćati za svaki film kartu u kinu i biti okružen ljudima koji mi uništavaju iskustvo filma? Ne. Netflix i drugi digitalni servisi koji nude širok izbor “svježih” filmova definitivno su budućnost ove industrije i bilo bi glupo odustati od ovakvog napretka.

Da li je to znak da ću u budućnosti prestati da odlazim u kino? Ponovno ne. Samo ću pažljivije birati šta želim vidjeti u kinu, znat ću bolje da cijenim vrijednost filma na velikom platnu. Jer ipak u kino salama najradije sjedim u sredini prvog reda, i ne nije u pitanju dječačko romantiziranje kina (kao u filmu Dreamers gdje je cilj vidjeti film djelić sekunde prije ostalih), u pitanju je sudjelovanje u filmu. Iz prvog reda (u svakom kinu) gotovo je nemoguće sjediti mirno i vidjeti čitavo platno, potrebno je pogledom kretati se preko platna, pomjerati glavom iz jednog ugla u drugi kako bi se uhvatila čitava radnja, naprosto sudjelovati (taman da posjedujem projektor kući opet ovo ne bi mogao doživjeti). Više stvari dolazi do izražaja iz tog prvog reda u kinima, scenografija dolazi do izražaja sa svim svojim detaljima, i najmanji pokret glumaca sa sobom donosi neku priču/emociju/pojašnjenje, čak i savršeno kadriranje i montaža postaju primjetni i samim tim dosta često pomažu u razumijevanju redateljske misli. U prvom redu u svakom kinu gledatelj će se smrznuti (zbog sistema grijanja kino sala), napraviti milijun pokreta i bolje razumjeti film.

slike preuzete sa http://itcher.com https://www.laptopmag.com

arman.fatic

arman.fatic

Sarajevski bloger/kolumnista, zagrebački filmski kritičar, mariborski student filozofije. Emigrant koji živi svoj sevdah i svakog dana bježi od sebe kako bi svake noći bio malo bolja osoba.

Volimo pročitati vaše mišljenje...