Najbolje knjige 2018. godine

Ušli smo u prve dane nove 2019. Vrijeme je odmora, uživanja i ljenčarenja. Za sve one kojima je odmor dekica, šolja toplog napitka i dobra knjiga, evo liste najboljih knjiga objavljenih 2018. godine po izboru novinara i dopisnika Karika zaduženih za književnost – Nataše Lazukić, Adnana Bajrovića, Armana Fatića i Vanje Šunjić.

Ako niste neke od ovih knjiga već pročitali, svakako ih dodajte na svoju listu za čitanje. A kako je u toku i sezona darivanja – ne zaboravite da je knjiga najbolji poklon. Možda upravo jedan od naslova s ove liste bude puni pogodak za vaše omiljene.

Luzitanija Dejan Atanacković

Luzitanija Dejana Atanackovića je roman o utočištu, jedinoj slobodnoj teritoriji u apsurdistanu od države. Zamišljena je kao utopijski roman u kojem se razum i ludilo jednako suprotstavljaju ljudskoj gluposti, ali u osnovi  leži podtekst o beogradskoj psihijatrijskoj bolnici tokom Prvog svjetskog rata koja se nalazila u zgradi zvanoj Doktorova kula. Isprepletane priče koje čine tkivo romana, priče o putovanjima, lutanjima, preobražajima i nestajanjima, stiču se i ukrštaju u sobama, hodnicima i dvorištu najmanje teritorije na svijetu u kojoj se pacijenti nadmeću onako kako bujna mašta mentalno oboljelih nalaže jer oni mogu bilo šta.

“Ludilo je oduvijek jedno stigmatizovano stanje, ludak je jedna izopštena figura, paradigmatski izopštena figura, koja se može sa mnogim drugim izopštenjima uporediti, ali to je izopštenje koje je nekako, kroz istoriju, bilo najočiglednije. Glupost, je sa druge strane stanje u koje se jako mnogo ulaže i daje. Ono nikad nije spontano, ono se uvijek planira i gaji, postoje godišnjice slavljenja glupost, postoje izbori na kojima se bira između jedne ili druge glupe opcije.“

Grad i grad China Mieville

Ovaj sam roman, na preporuku profesorice i moje mentorice s fakulteta, pročitao jedne proljetne sedmice ove godine. Tih sam mjeseci upao u istraživanje žanra nazvan „novo čudno“, žanra koji sam otkrio s romanom Annihilation autora Jeffa Vandermeera, žanra koji pojam ostranenie (oneobičavanje, začudnost) dovodi na novi nivo. Iako mi je potonji nešto najbolje što sam ikada pročitao iz žanra naučne fantastike, za ovu listu biram Grad i grad zbog nekoliko razloga. Dok Vandermeer u svom romanu ostaje dosljedan naučnofantastičnoj premisi, Mieville „novo čudno“ miješa s nekoliko žanrova.

Priča se odvija u gradovima Besžel i Ul Qoma koji dijele isti geografski prostor, čak se i prepliću, ali su granice uspostavljene izvjesnom nevidljivom barijerom. Građani jedne strane moraju praktično ignorisati građane druge strane i obrnuto. Svaki proboj se kažnjava. U tom okruženju mi pratimo detektiva Tyadora koji će u pokušaju rješenja misterioznog ubista morati da pređe granice ovih gradova. Mieville blistavo gradi napetost miješajući noir žanr s detektivskom pričom ispunjenom historijskom, socijalnom, filozofskom i antropološkom pozadinom. U današnjim političkim i društvenim okolnostima u našoj državi roman Grad i grad djeluje kao da je bio inspirisan upravo našom stvarnošću. Ta bliskost stvara još veći prostor za unošenje u djelo i iščitavanje značenja skrivenih između redova. Bliskost zbog koje ovaj roman zauzima mjesto na ovoj listi i zbog čije vam je kvalitete toplo preporučujem.

Kap veselja Selvedin Avdić

Kada sam prvi put pročitao sinopsis romana Kap veselja moram priznati da sam mislio da je to još jedan u nizu romana o postratnoj situaciji u BiH. Koliko sam samo bio u krivu. Kap veselja se strukturalno razvija preko dva lika: Mirana, povratnika u grad, i neimenovanog šefa sale hotela Metalurg. Ovom prvom čitamo misli, a od potonjeg čitamo šta o svemu tome misli. U toj okvirnoj priči mi ćemo naći grad koji kao da stoji na ivici ambisa, likove zarobljene u nekom bezvremenskom limbu nesvjesno svjesnih svog pakla.

Avdićeva pomjerenost od realističnog prikazivanja u romanu me je posebno iznenadila. Nešto tipa kao u romanima Kafke, kroz Avdićev se roman provlači doza bizarne lucidnosti koja stremi ka onostranom, fantastičnom, strašnom. Ovome prigoduju i jako dobro kreirani likovi. Sjećam se da su u jednom Romerovom zombi filmu živi mrtvaci opsjedali tržne centre što se interpretiralo kao onim što su oni u stvarnom životu radili i priželjkivali. Na tom osnovu funkcioniraju i likovi u ovom romanu. U postapokaliptičnom svijetu oni nastoje biti isti oni ljudi kakvi su bili prije apokalipse u nekim prošlim minulim vremenima. Ono što će vam se dopasti u ovom romanu, a što ga je i kod mene dovelo na ovu listu, jeste njegovo neprestano poigravanje s horizonotom očekivanja dok se smjenjuju dvije tačke gledišta koje nas vode kroz opskurnu priču o ljubavi, životu u prošlosti, prošlosti u sadašnjosti, sjećanjima i drugim konstruktima postapokaliptične stvarnosti likova u romanu.

Dobar sin Pascal Bruckner

U mom dosadašnjem čitalačkom iskustvu najslabije kotiraju biografije. Pogotovo one napisane od samog autora lično. Dosta sam biografija čitao na fakultetu, najviše o pjesnicima, jer su neki predmeti tako zahtjevali. Jedan autobiografski roman mi ipak ostaje u sjećanju. Riječ je o Pogledaj dom svoj, anđele američkog pisca Thomasa Wolfea. Iako autobiografski roman, Wolfe ga je napisao na takav način da se on može čitati kao roman realizma, a svi su likovi doživjeli određene izmjene zbog autorove želje da izbjegne sukobe s osobama iz stvarnog života. Ali kako izgleda autobiografski roman u periodu nakon postmodernizma. Pascal Bruckner, francuski filozof i pisac, mi je pokazao taj portret umjetnika u mladosti. Odrastao u postratnom periodu uz oca koji je bio antisemit i rasista, te majku koja je čitav život mužu dopuštala da je tuče i ponižava, Pascal piše roman o tome kako je sve činio da u starosti ne bude poput oca.

Taj ga je put odveo do filozofije, do Jean Paul-Sartrea i drugih savremenika, što je rezultiralo njegovom odbranom doktorskog rada kod mentora Rolanda Barthesa. No, iako je stekao veliko znanje, moderne stavove, postao daleko bolji čovjek nego što je mislio da njegovo bolešljivo tijelo može podnijeti, ipak na kraju nije mogao pobjeći od oca i majke. Je li to bila ljubav prema njima ili neki drugi oblik privrženosti? Odgovor je skriven negdje na stranicama knjige Dobar sin. Ovu knjigu biram kao broj jedan ove godine jer, unatoč tome što najčešće čitam žanrovsku književnost, najviše budem zapanjen tim tzv postmodernim stvaralaštvom koji samo ove godine uključuje romane kao što su ovaj ili Lisica Dubravke Ugrešić.

Kako čitati pisca John Freeman

Dobiti priliku upoznati i slušati lekcije John Freemana, jedno je od najboljih iskustava koje sam imao ove godine. Freeman je dugogodišnji novinar, književni kritičar, te novelista, koji je u posljednjih dvadesetak godina imao priliku razgovarati sa skoro svim značajnijim imenima svijeta književnosti. Neke od svojih najbitnijih i najznačajnijih intervjua onda je sabrao u knjigu Kako čitati pisca. Svi oni koji su zainteresirani da nauče kako pisati književnost, kakva književnost je značajna danas te kako izgleda živjeti književnost ova knjiga će vam ponuditi sve to!

Lisica Dubravka Ugrešić

Knjiga o kojoj su svi zasigurno govorili ove godine, ili barem svi u mojem okruženju. Lisica je jedinstven roman o prošlosti, istovremeno autobiografija i esejistika. Nevjerovatna Dubravka Ugrešić zaranja u sjećanje, a potom ga uvezuje s postojećom literarnom fikcijom, uvijek po istom pravilu, Lisica je u centru priče. Djelo koje najbolje prikazuje trenutne književne trendove u svijetu, od autorice koja je porijeklom iz naše regije. Po mom mišljenju neizostavno štivo!

Kintsugi tijela Senka Marić

Knjiga Kintsugi tijela, autorice Senke Marić je djelo koje ne treba izostaviti sa spiska savremene književnosti. Osim što nam je Senka donijela jedan novi, egzotični termin i osvijestila filozofiju kintsugija i wabi-sabi-ja, naučila nas je da volimo sebe, upravo onakvima kakvi jesmo. Kroz knjigu se protežu dvije narativne petlje; prva je odrastanje djevojčice u disfunkcionalnoj porodici, kakvih je nažalost danas većina, a druga razvod i teška bolest – rak, koju glavna junakinja na kraju pobijedi. Iako su obje teme naizgled ženske, ovo nije nikako samo roman za žene i onaj koji sažalijeva i oplakuje, jer Marić ga piše stameno, čvrstom rukom i bez imalo patetike.

Blue moon Damir Karakaš

Blue moon Damira Karakaša vraća nas u zaboravljeno, a novim generacijama nepoznato vrijeme proze u trapericama i rockabillyja sa kraja osamdesetih. Glavni junak je mladić, propali zagrebački student iz provincije, sa traumatičnim porodičnim naslijeđem, kao i većina Karakaševih junaka. Egzistencijalna izgubljenost u vremenu, kad se već uveliko u kućama i na ulici šuška o ratu, dodatno oblikuju glavnog junaka i njegova glava, na kojoj imperativno stoji uredna kokotica, kao simbol jednog vremena i subkulture postaje puna briga. Ovaj roman je oproštaj od jedne mladosti i jednog turbulentnog vremena, iz kojeg je teško iznjedriti budućnost.

Comments are closed here.