Moja kultura: Razgovor sa studenticom režije Sarom Ristić

Uvijek je zanimljivo susresti se s radovima mladih redatelja/ica, stoga s velikom radošću na filmskim festivalima pratim omladinske programe. Dva najupečatljivija programa koji promoviraju mlade filmaše, u regiji, svakako bi bili „Kockice“ (Zagreb Film Festival) i „Teen Action“ (Sarajevo Film Festival). Ovogodišnja dobitnica nagrade „Teen Action“, Sara Ristić, svojim radom je u mnogome iznenadila publiku. Gledajući njene druge redateljske radove, moguće je primijetiti specifičan odabir tema te jedinstven vizualni stil. Upravo iz ovog razloga, smatrao sam potrebnim da razgovaram sa Sarom o njenim dosadašnjim postignućima te općenito o filmu.

Osvojila si nagradu „Teen Action“ na 22. Sarajevo Film Festivalu s radom 6 456, da li nam možeš za početak reći malo više o samom filmu? Ja sam imao dojam da je u pitanju izrazito brza montaža nastala iz svih slika i video snimaka koje si prikupila na mobitelu u periodu od godinu dana?

6 456 označava broj slika u filmu, i da, kao što si pretpostavio, u pitanju su slike i snimci s mog mobitela u periodu od godinu dana. Ipak, stvar je mnogo smislenija od toga. Nekih dva mjeseca prije festivala kontala sam šta da prijavim, slučajno listala galeriju na mobitelu, i onda sam se zapitala zašto ne bih prikazala svoju godinu. Mislim, ta godina meni je bila izuzetno bitna jer sam završila sa srednjom školom koji je bio jedan cijeli svijet za sebe, počela sam s akademijom, koja je drugi svijet, koji se meni više sviđa. Nekako, taj period tranzicije meni je bio zanimljiv za film…

Ono što je igralo bitnu ulogu, upravo je to da su materijali s mobitela jer danas ono što je na mobitelu to smo nekako mi. U filmu, stoga, ima i screenshotova i svega drugoga. U samom procesu montaže krenula sam slagati sliku po sliku, dajući nekim bitnijim momentima malo više vremena, a onda su se sami desili overlay momenti preko drugog materijala koji su onako izgledali magično.

Kako funkcionira SFF Teen Action? Da li si imala priliku upoznati se s drugim mladim filmašima? Kakvi su bili drugi filmovi u konkurenciji?

Poenta Teen Actiona upravo je druženje mladih filmaša, do 20 godina, tijekom festivala. Festivalske aktivnosti za nas su bile gledanje projekcija teen arene, druženje s filmskim redateljima i festivalski ručci koje nisam propuštala jer sam mali gladež. Neke ljude sam znala od ranije, neke proguglala i pronašla neke njihove radove. Bilo mi je predivno družiti se sa svima tada, stekla sam par dobrih prijatelja s kojima se još uvijek čujem i jedva čekam sljedeću godinu, jer bila opet na Teen Actionu ili ne, znam da ću ih dosta sresti.

To je bila prva nagrada koju si osvojila za neki svoj film ili?

To je bila prva zvanična nagrada. Prije sam sudjelovala u jednom drugom internacionalnom filmskom natječaju u Škotskoj, gdje je trebalo u 24 sata složiti film koji traje minutu i ima dva ključna elementa notes i olovku. Napravila sam film s jednom svojom prijateljicom iz srednje škole, poslala, pobijedila i nagrada nam nikada nije poslana.

Studiraš režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi profesora Pjera Žalice. Otkud prvobitna želja za studiranjem filma?

Za početak, tu su moji roditelji, koji su bili klovnovi. Moj tata je i dalje klovn i ako ste nekada imali klovna na rođendanu i ako se sjećate jednog malog plavog, to sam bila ja. Imala sam kikice na foru Pipi Duge Čarape, plesala, skakala, šta sve ne. Do njihovog razvoda, koji se desio u mojoj petoj godini, ja sam stalno visila s njima na predstavama, to je bio moj početak. Tokom osnovne, dok sam bila u mogućnosti, nastavila sam raditi s ocem. Tu se onda desilo i da sam glumila u Lutkokazu na FTV-u neke 2-3 godine. Negdje od 6-7. do 9. godine, vikende sam provodila u RTV domu s još drugo dvoje mladih kolega te Žan Marolta i Mirela Lambić, Mario Drmać bi također došao tu i tamo, ali ono što je meni bilo najzanimljivije (osim što su mi povremeno davali da jedem između epizoda, opet mali gladež moment) je Aleš Kurt koji je sjedio kraj malog ekrana na kojem je pratio dešavanja i “dirigovao” kamera 1/ kamera 2. I ja kad god nisam glumila tu negdje bi sjela kraj njega i buljila u taj mali ekran. U toku osnovne ostala sam pri toj zamisli o glumi (kao i svako dijete bila mi je zanimljiva gluma, pjevanje, plesanje) ali sam u jednom trenutku odustala od glume, zbog vanjskih pritisaka mog društva (hvala njima) i odlučila da pređem iza kamere. Imala sam iznimno puno podrške od strane nastavnika i profesora u osnovnoj i srednjoj školi, a da ne spominjem svoje roditelje koji su uvijek bili moji najveći cheerleaderi. U toku srednje kad god bi imala priliku da napravim film radila bi, slična stvar je i van škole, tako da u četvrtom razredu kada je došao moment odluke bilo je očito AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI, ODSJEK REŽIJA!

Da li si imala neke filmove prije akademije ili je prvi rad nastao na fakultetu?

U sedmom razredu uradila sam prvi film o danu vode za kojeg sam mislila da je užas u tom periodu. Ipak mojim nastavnicima se to mnogo svidjelo, njihova podrška je meni mnogo značila pa mi je to onda tako i ostalo, ovo je nešto na čemu bi mogla raditi. Svake godine bih napravila barem jedan kratki film, poslala ga na SFF, pokazala bi ga prijateljima tako da sam do upisa na fakultet imala sigurno desetak filmova i malo iskustva.

Studij režije podjednako se bazira na film koliko i na pozorište. Gdje si se ti više pronašla?

Ono što meni bolje ide, gdje se osjećam ugodnije, svakako je film. Po pitanju teatra, moja predstava “Patuljak” prema kratkoj priči Darija Džamonje, tek je treća predstava koju sam režirala. Na poseban način volim teatar a opet na poseban film. Ne mogu da se opredijelim šta mi se više sviđa, znam da mi bolje ide film. Ali ipak želim sebe da guram najviše što mogu, tako da bih voljela dalje upoznavati teatar. Upitno je hoću li se nekada opredijelit za jedno, sad za sad oboje mi donosi radost na svoj način.

U svojim radovima, barem u onim koje sam ja imao priliku da vidim, ostavljaš dojam da se želiš baviti igrom, djecom, djetinjstvom, nekim bezbrižnim dobom života.. Otkud te priče?

Jednostavno objašnjeno anegdotom: Moj film Bijeg, krenuo je kao studentska vježba priče u 15 fotografija pretvorenih u 15 kadrova. Nekako na prvu, niotkud, mi je došla ta ideja djevojčice koja bježi s koferom od kuće. Tek nakon što sam završila sa snimanjem, nekih 6 mjeseci poslije, sjetila sam se kako sam kao dijete imala ta maštanja, kad god bi me mama poslala u prodavnicu s nekom krupnijom novčanicom, da pobjegnem od kuće. Zašto? Iskreno ne znam. Valjda su to neke diječije želje za avanturom.

U filmu glumi moja polusestra Ester, koja je mlađa kopija mene i dosta često znam sagledati neku svoju situaciju njenim očima i obratno, ne znam da li je to nešto vezano za razvod roditelja, ali jednostavno te priče mi prirodno dolaze. I naravno rekvizit kofera koji se nalazi u filmu je onaj isti s kojim sam namjeravala da pobjegnem.

Ono što se meni mnogo dopalo u tim radovima je scenografija i kostimografija koja se uglavnom fokusira na jarke boje u osvijetljenom/zataljenom okruženju. Da li su to idejna rješenja samo za te situacije, ili ipak nešto što bi mogli nazvati tvojim specifičnim izričajem?

Jako mi se dopadaju redatelji sa specifičnim izričajem poput Wes Andersona, N.W. Refna, i bilo kog ko specifično koristiti boju, to uključuje i velikog Kubricka. Boja je nešto što je tako podsvjesno, putem nje možemo registrovati ćemo neke veoma bitne informacije. Igra na nivou podsvijesti kroz boju mi je sjajna. Da, definitivno mogu to nazvati svojim izričajem.

Krajem prošle godine bila si u Dohi na film festivalu. Od kud tamo? Da li je u pitanju neki novi projekt, završen film ili edukacija?

Doha, je bila posljedica SFF “Teen Action” nagrade. U pitanju je podgrupa Doha film festivala tj. Ajyal Film Festival koji je namijenjen upoznavanju mladih sa filmom. Imala sam priliku sedam dana biti na festivalu, gledati sjajne filmove, nakon kojih je uvijek bio Q&A. Upoznala sam izuzetne mlade ljude te vjerujem da ću se uspjeti lansirati do Dohe slijedeće godine jer moram provesti još vremena sa tako pozitivnim, veselim ljudima!

Da li postoji mogućnost da u narednih pet godina dobijemo filmove s temama na koje nismo navikli u BiH? Da li trenutno radiš na nekim novim projektima?

Ja želim da se radi nešto novo. Svi imamo mobilne telefone. Zašto ne bi iskoristili internet, kako koristi naša generacija svugdje u svijetu. Haj’mo se igrati s tim šta danas možemo kroz tehnologiju. Tako je izašao višestruko nagrađivani film “Tangerine” snimljen u potpunosti iPhone-om.

Zahvalna sam da na akademiji imam sjajne kolege i kolegice koji znaju raditi s kamerom, koji sjajno glume. Dosta radova snimimo na studiju ali hajmo nešto još! Nekako trebamo iskoristiti taj potencijal  koji imamo. Zašto ne bi bombardovali internet našim stvarima! Za individualni rad treba vremena, zajedničkim snagama bi mogli napraviti nešto više, svako nek snimi rad po tri minute, nas deset s režije, to je 30 minuta, pozovemo ljude na Obalu da gledaju, zašto da ne?

Za studij, pripremam filmsku adaptaciju priče Patuljak kao i teatarski performans na temu optimizma za kolegicu s odsjeka produkcije. Privatno, radim na jednom muzičkom spotu i uskoro bi trebala krenuti raditi na scenariju s jednom prijateljicom s dramaturgije i voljela bi da u sljedećih mjesec – dva imamo neku priču s kojom bi mogli nešto da uradimo!

Volimo pročitati vaše mišljenje...

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Kaniranje: Zamjena za tetovažu, ali i mnogo više od toga
More Stories
Emocionalno nasilje