Kuća dobrih tonova najpozitivniji je primjer okupljanja mladih u ovom gradu u kojem je nekada sve vrvilo od mladosti, festivala i posjetilaca. Mladi zajedno putuju, druže se, upoznaju različite kulture i nacije, sarađuju s vršnjacima kojima odlaze u posjetu, a i oni dolaze njima.
Piše: Semra Hodžić
Kada prođe juli, u Srebrenici ostane tišina kakva je i bila prije tog teškog mjeseca kada se obilježava godišnjica genocida u ovom podrinjskom gradu i klanja dženaza njegovim žrtvama. Ulice gotovo puste, kao i zgrade i kuće, među stanovnicima uglavnom stariji ljudi. Nema kafića ni slastičarne, nema mjesta okupljanja. Za omladinu život nezamisliv.
Mnogi se nisu ni vratili, a i oni što jesu iz Srebrenice bi ponovo otišli jer prosperitetnu budućnost ovdje ne vide. Potencijala je mnogo, a prilika malo.
Svijetla tačka za mlade Podrinja
„Srebrenica, kao i mnogi drugi mali gradovi u BiH, pogotovo ovi što su bliže granicama, upali su u taj nekakav vrtlog gdje su ekonomski, kulturni i edukativni sadržaji na minimumu. To je nažalost realnost ne samo Srebrenice, nego čitave BiH upravo zbog toga što mladi nemaju priliku, što nam je situacija u državi takva“, započinje razgovor za „Karike“ Ismar Porić, umjetnički i izvršni direktor Kuće dobrih tonova, najsvjetlije tačke za mlade podrinjske regije, odmah nakon što je nagrađen posebnim priznanjem za pokretačku snagu u očuvanju trajnog mira u BiH kroz instituciju u kojoj radi.
Ismar je svjestan da djeca koja su rođena u Srebrenici imaju ogromno breme još po rođenju, što njima, kako kaže, stvara dodatni pritisak tokom djetinjstva, odrastanja, a onda i sazrijevanja u odrasle osobe, a kasnije i majke i očeve. A prilika da se ostvare imaju malo, stoga je tu Kuća dobrih tonova koja ne pravi razliku među mladima po etničkoj, socijalnoj, religijskoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti, i daje im pristup kvalitetnim edukativnim, kulturnim i zabavnim sadržajima koji će im koristiti u životu.
„Ono što je drugačije kod Kuće dobrih tonova je to što pokušavamo biti bolja alternativa mladima u Srebrenici i okruženju – Bratuncu, Konjević Polju, Skelanima itd., biti medijatori i pomagati im da steknu razne vještine kroz naše umjetničke i edukativne programe, jednostavno da ih učimo bolje filtrirati i kreirati vlastita mišljenja, i da im to može kasnije pomoći u životu, u stvarima poput medijske pismenosti, pristupa umjetnosti, kao alata za slanje poruka i kreiranje bolje atmosfere, kako bi mogli biti pokretači promjena“, govori Ismar, uvjeren u ispravnost misije koju su pred sebe postavili.
Besplatan sadržaj
U Kuću dobrih tonova godišnje dođe oko stotinu djece i mladih iz Srebrenice i okoline kako bi vodili aktivan društveni život. Sav sadržaj koji im se tu nudi je besplatan. Imaju čak i apartmane za goste Kuće.
Zlata vrijedan je moderno opremljeni Multimedijalni centar i biblioteka u kojima ima na hiljade naslova.
Porić nam otkriva kako u Kući nastoje govoriti jezikom mladih koristeći elemente iz filmova koje gledaju, serija koje prate, društvenih mreža koje koriste, želeći im tako pomoći da steknu razne vještine koje će im pomoći u životu.
Za svoj rad dobili su brojne nagrade i priznanja, a o njihovom mješovitom horu „Superar“ koji je nastupao čak i s Bečkim dječacima snimljen je i dokumentarni film, kao i o samoj Kući.
Kuća dobrih tonova najpozitivniji je primjer okupljanja mladih u ovom gradu u kojem je nekada sve vrvilo od mladosti, festivala i posjetilaca. Mladi zajedno putuju, druže se, upoznaju različite kulture i nacije, sarađuju s vršnjacima kojima odlaze u posjetu, a i oni dolaze njima.
Voljeli bi, ipak, da i kada izađu iz kuće, u njihovoj Srebrenici i okolini bude atmosfera zbog koje će poželjeti ostati jer, kao što bi Ismar rekao: „Kuća je kuća, ma kakva god da je.“
S prilikom za posao promijenio bi se koncept grada
Srebrenički novinar Mladen Kojić iskren je u viđenju realnosti svoga grada. Pesimističan.
„Činjenica je da bi ljudi više imali motiva da ostanu ovdje ili se vratili ako bi mogli dobiti posao. To bi sigurno promijenilo i koncept Srebrenice. Mnogi kažu da je i banja Guber karika koja bi promijenila život u Srebrenici“, kaže Kojić navodeći kako osim Kuće dobrih tonova u gradu ima još dosta sportskih klubova, te dva kulturno-umjetnička društva. No, s obzirom na to da su podijeljena, tu vidi negativnu stranu.
U svom radu na portalu „eSrebrenica.ba“ i drugim medijima, Mladen je otkrivao potencijal svoga grada. Prisjeća se da je ovdje nekada bio jedan od prvih umjetničkih festivala. On se danas više ne održava, ali ni festivali uopće.
Kojić kao krivce vidi politiku i lokalnu vlast za koju smatra da treba prepustiti Srebrenicu Srebreničanima, jer na izborima i u vlasti odlučuju ljudi koji ne žive u tom gradu, te smatra da se treba više uraditi za lokalno stanovništvo s fokusom na ljude, a ne glasače.
Kako kaže, grad ima uslove i kapacitete za pristojan život, ali mu se to onemogućava.
