Mladi koji ruše predrasude – Adna Memić

Kada sretnete Adnu, a to se može često desiti dok šetate ulicama Tuzle, prilikom posjete izložbama, promocijama knjiga, na koncertima ili sličnim kulturnim i društvenim događajima u gradu soli, sigurno je da ćete primijetiti plave oči kako vas radosno pozdravljaju i ogroman osmijeh na njenom licu.

Djevojka, koja je nesretnim slučajem došla u stanje cerebralne paralize, sigurno je jedna od rijetkih, izuzetno pozitivnih osoba koje ćete imati priliku upoznati.

Iako osoba s invaliditetom, Adna Memić je djevojka koja ruši predrasude. Studentica je treće godine na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli, aktivna učesnica na raznim seminarima i edukacijama, volonterka, te još uz to u slobodno vrijeme piše poeziju i prozu.

Cerebralna paraliza predstavlja stanje u kojem dolazi do ograničenja u području motoričkih sposobnosti, te s obzirom da se ne radi o bolesti, nego o stanju, za istu ne postoji lijek. Posljedica tog stanja su nevoljni pokreti i slabiji razvoj mišića, što zahtijeva česte fizikalne tretmane, kao i jačanje mišića raznim vježbama, za što je potrebna dodatna upornost. Adna je rođena kao zdravo dijete, ali je nesmotrenošću ljekara tokom poroda, uslijed presijecanja pupčane vrpce nesterilnim makazama dobila meningnitis, koji je doveo do stanja cerebralne paralize. Posljedica ovakvog stanja koja se ogleda kao otežano kretanje, postaje još izraženija u slučaju arhitektonskih barijera i loše infrastrukture, s kojom se ova djevojka svakodnevno suočava.

Koju školu upisati?

Uprkos otežanom kretanju i uz podršku porodice, Adna je ipak uspjela započeti svoje redovno školovanje. Uz osmijeh se rado prisjeća prvih trenutaka u vrtiću, gdje naglašava da je u tom trenutku bila jedino dijete sa invaliditetom, ali da je, bez obzira na to, bila u potpunosti prihvaćena od strane svojih vršnjaka. Tom prilikom je podijelila s nama jednu anegdotu, koja se odnosi upravo na taj period njenog djetinjstva

„Naime, u tom periodu kretala sam se većinu vremena pužeći na koljenima, jer mi je tako bilo lakše, te sam se tako kretala i  u vrtiću  gdje su ostala djeca hodala. Međutim, kako znamo da je djeci uvijek jako zanimljivo kada vide nešto ”drugačije”, oni  su, gledajući mene samo jedan dan, svi počeli puzati kao i ja! Po tom primjeru možete zaključiti kako sam bila prihvaćena u svojoj okolini, što me je, na svu sreću, pratilo kroz cijeli period školovanja i što smatram naročito bitnim za moje odrastanje.“

Međutim, prvi ozbiljni problemi se javljaju u trenutku upisa u osnovnu školu. Tada se Adna i njeni roditelji suočavaju sa prvim većim problemom, kojih u godinama koje slijede neće izostajati. Pedagog u osnovnoj školi nije želio dati odobrenje za njen upis u prvi razred, smatrajući da je potrebno da se upiše u specijalnu osnovnu školu, što je za njene roditelje bio veliki šok. Uprkos tome, Adna je uspjela upisati se u željenu osnovnu školu, te naglašava da je uz pomoć svojih roditelja i tadašnje učiteljice, uspjela privesti osnovnu školu kraju. Zatim dolazi novi period, upis u srednju školu i naravno, nove dileme u pogledu upisa željene škole.

Iako je imala ogromnu želju da upiše gimnaziju, školu koja je ujedno bila najbliža njenom mjestu stanovanja, iznova je pri upisu naišla na negodovanje što opisuje rečenicom: „Tamo nisi htjeli ni da čuju da dijete sa invaliditetom može ići u gimnaziju“. 

Uslijed odbijanja, Adna nije odustajala od svoje želje da upiše tu vrstu škole, te je naposlijetku ipak upisala gimnaziju, koja je za razliku od prve, bila u velikoj mjeri udaljena od njenog mjesta stanovanja. Čak je i tada, iako se uspjela upisati u željenu školu, ponovo nailazila na poteškoće.

Od strane vršnjaka je u potpunosti bila prihvaćena, kao i od strane većine profesora, ali je i u ovom slučaju pedagogica bila otvoreno protiv njenog upisa i nastavka obrazovanja u pomenutoj školi. Također, pojedini profesori nisu imali razumijevanja za njene potrebe u trenucima evaluacije znanja, te nisu pokazivali namjeru da se prilagode njenim potrebama. To se ogledalo u pisanju kontrolnih radova, koje je mogla pisati, ali joj je za razliku od ostalih učenika bilo potrebno nešto više vremena. Međutim, u trenutku zvona njen rad je bio oduziman kao i ostalim učenicima, što se na kraju ogledalo u lošijim ocjenama, bez obzira što je dosta dobro poznavala materiju. Pored toga, iako ova ustanova posjeduje lift, Adni tokom njenog školovanja nije bilo omogućeno da ga koristi.

Sa svršetkom srednje škole, ponovo se javlja novo pitanje – koji fakultet upisati? Bez obzira na invaliditet, ova djevojka je pokazala čvrstu odlučnost da će nastaviti sa svojim školovanjem, te za nju nije bilo pitanja da li će se uopšte upisati na neku visokoškolsku ustanovu, ali dilema oko izbora, kao kod svake mlade osobe, jeste bilo. Navodi da je tokom srednje škole imala želju studirati pravo, potom njemački jezik, ali da je ipak upisala Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Tuzli, za koji je saznala u posljednji čas. Na pitanje zašto se odlučila na ovaj studij, koji se odnosi na izučavanje invalidnosti, Adna je odgovorila:

„Kao osoba sa cerebralnom paralizom prošla sam mnogo toga u životu i mislim da mogu pomoći drugim osobama s invaliditetom i njihovim roditeljima da prevaziđu prepreke, da ne pokleknu na prvoj i da se ne predaju tako lako.“

„Barijere u glavama ljudi“

Biti osoba s invaliditetom, a ujedno i redovan student, te odgovorno izvršavati svoje obaveze, razmljivo je, nije ni najmanje lagan zadatak. Izvršavanje pojedinih obaveza na fakultetu iziskuje mnogo više vremena, kao i truda, za razliku od studenata bez invaliditeta.

Adna ističe da je u Bosni i Hercegovini veoma teško biti uspješna osoba s invaliditetom, za što najviše krivi neinformiranost i neobrazovanost društva po tom pitanju, naročito o njihovim potrebama i pravima. Pored toga, ističe da društvo u većini slučajeva sažalijeva osobe s invaliditetom, te istog trena kada vide osobu u kolicima ili s hodalicom, odmah podrazumijevaju da ta osoba ima i intelektualne poteškoće, a zapravo se radi se o svojevrsnim „barijerama u glavi“, koje većina ljudi posjeduje.

Adna na prvoj samostalnoj večeri poezije, mart 2015.

Štaviše, ova djevojka smatra da i osobe s intelektualnim poteškoćama dosta toga mogu postići, ali samo ukoliko im se pruži adekvatna obuka i podrška okoline. Upravo zbog toga, osobe s invaliditetom se moraju više dokazivati u društvu, kako bi bile prihvaćene i uvažavane, a to dokazivanje iscrpljuje čovjeka bez obzira koliko jak on bio. I dalje, ova djevojka s osmijehom prkosi i završava svoju misao riječima „Nekada će se ovaj trud isplatiti!“

Kao najveći problem u njenoj svakodnevnici, Adna naročito ističe arhitektonske barijere, kojih u njenom rodnom gradu ima bezbroj.

Kratko je to opisala u jednoj rečenici „Morate se kretati, a ništa vam nije prilagođeno“.

Zapravo se radi o nemogućnosti prilaza određenim objektima, jer ulaz u iste nije prilagođen osobama s invaliditetom, kao što su to liftovi ili rampe. Smatra da je to ogroman problem ne samo za osobe s invaliditetom, nego i za ostale kategorije stanovništva kojima je tako onemogućeno slobodno kretanje gradom, kao što su to trudnice, majke s malom djecom u kolicima, bolesni, osobe s tjelesnim povredama ili penzioneri.

Aktivan član zajednice

Adna Memić, pored svega navedenog, pruža i značajan doprinos u svojoj zajednici. Pored obaveza na fakultetu, do sada je volontirala u nekoliko udruženja, pretežito onima koja se odnose na osobe s invaliditetom, potom je učestvovala na raznim seminarima i edukacijama,  te je ove godine dobila ponudu da bude edukator na par radionica koje će se održavati u sklopu Prijateljskog takmičenja Specijalne olimpijade ”Parallel” u organizaciji Medicinskog fakulteta u Tuzli.

 Od posebnog je značaja spomenuti i njen dar za pisanje, koji je spoznala još u osnovnoj školi. Već od tada, u slobodno vrijeme piše poeziju i novele, te je u četvrtom razredu gimnazije održala i samostalnu večer poezije. Iako obaveze koje ima ponekad onemogućavaju da se u potpunosti posveti pisanoj riječi, trudi se da nastavi s pisanjem, te otkriva da ima veliku želju da jednog dana objavi svoju vlastitu knjigu. U tu svrhu, podijelila je s nama jedan odlomak.

Očaravajući osmijeh

Uvijek kada mi se neko sviđao, zamišljala sam djevojčicu sa njegovim očima, njegovim pogledom, ali nikada nisam tu djevojčicu mogla zamisliti sa bilo čijim osmijehom. Jer nijedan nema osmijeh kao ti, tako prirodan, očaravajući. Voljela bih da ona ima baš tvoj osmijeh, da je držiš u naručju, smijete se, a ja vas posmatram i zahvaljujem Bogu. Kada čujem taj smijeh da se moram okrenuti da vidim ko se smije, ti ili ona. Da joj taj osmijeh bude zaštitini znak, baš kao i tebi.

Koncert

Čudno je to kako mi i dalje fališ. Iako te već dugo  nisam vidjela, nisam ti čula glas, fališ daboli. Još se iz dana u dan nadam da ću uskoro čuti da si stigao. Ovaj grad te doziva, zar ne čuješ?! Grad u kojem si rođen, grad u kojem sam te srela i grad u kojem si me ostavio. Zar ti nisu dotužili ti silni odjeci iz moje duše, koji su sve glasniji. Čini mi se da odjekuju ovim gradom, ali samo ih ja čujem. U toku dana su tiši, gotovo da se ne čuju, ali kada se spusti noć, oni po ko zna koji put drže svoj koncert. Ta bina koja predstavlja moje srce, crna je, jedva da se vidi, ali su zato tonovi koji se čuju glasni, razgovijetni. Puni bola i nostalgije. Taj koncert se održava u tvoje ime, a ulaz je besplatan. I kao ni na jednom drugom koncertu, samo ima jedna ulaznica i jedno mjesto. Rezervisano samo za tebe, počasni gostu. Dođi. Možeš i zakasniti, nije bitno. Ionako dok ne stigneš, koncert ne može početi.

Nikada se nemojte predati!

Životna priča Adne Memić dokazuje da se uz trud i odricanje, bez obzira na prepreke koje se pojave u životu mlade osobe, može dosta toga postići. Društvo ne bi trebalo etiketirati pojedince po bilo kom osnovu, a naročito ne u slučaju invaliditeta, što se jedino može uspjeti dodatnim educiranjem. U budućnosti, Adna vjeruje da će postati dobar edukator-rehabilitator, te ističe da bi se voljela ostvariti u ulozi majke. Iako je skeptična po pitanju ostanka u Bosni i Hercegovini, Adna zadržava optimističan duh. Na naše pitanje šta bi savjetovala mladima, naročito mladim osobama s invaliditetom, odgovorila je:

„Da se nikada ne predaju, iako je činjenica da je život jako surov, a mladi sa invaliditetom ne smiju nikada sebe gledati kao osobu sa invaliditetom u doslovnom smislu te riječi, jer jedino tako će moći uspjeti sa svojim naumima!“

Comments are closed here.