First Global Challenge je takmičenje iz automatike/elektronike koju organizira FIRST Committee Association (IFCA) s ciljem širenja vrijednosti STEM obrazovanja i poticanja mladih da na inovativan način dođu do rješenja globalnih problema. STEM obrazovanje potiče razvijanje nauke, tehnologije, inženjeringa i matematike (eng. science, engineering, technology, mathematics) u inovativnim okruženjima, te razvoj kompetencija koje olakšavaju cjeloživotno učenje.
Ove godine, priliku za odlazak na First Global Challenge dobili su i učenici Srednje elektrotehničke škole Sarajevo! Harun Kovačević, Ismail Ičanović, Stela Ugrinčić, Bakir Kapetanović i Mirza Mulavdić imena su pet talentiranih mladih ljudi koji su proteklih nekoliko mjeseci radili na kreiranju vlastitog robota. Mirza, Bakir i Stela, u pratnji mentora Admira Akšamovića i profesorice Sabine Bečić Isić, otputovat će u Washington već sutra (14. 7.) kako bi prezentirali svog robota koji čisti vodu. Prije odlaska, ovi učenici ipak su izdvojili malo vremena te uradili interview s Armanom Fatićem (koji je, gle čuda, i sam završio upravo SETŠ).
Cilj je bio nabaviti robota koji čisti vodu, zašto? Šta da je bio neki drugi zadatak?
Mirza: Zagađena voda je jedan od najvećih globalnih problema i kroz ovo takmičenje su htjeli da se kreativnost pokaže tako što se naprave roboti koji čiste vodu da bi to imalo neku svrhu u budućnosti. Da je bio neki drugi zadatak, naravno da bi pokušali da što bolje uradimo ono što se zahtijeva.
Stela: Sam cilj takmičenja je da pokušamo na kreativan način naći zajednički rješenje koje bi mogli primjenjivati u budućnosti.
Kako je formiran vaš tim? Da li je u pitanju sekcija automatike ili su profesori odabrali najbolje učenike odsjeka automatika/elektronika?
Mirza: Svi učenici sa smjera automatika/elektronika su bili zainteresirani za ovaj projekt, tako da su profesori izabrali učenike bez ikakvog favoriziranja, učenike koji su spremni raditi naporno da se ovaj projekt uradi.
Da li vas je takmičenju više privukla „ekološka osviještenost“ ili sam pothvat kreiranja robota?
Bakir: Iskreno, za mene je kreiranje ovog robota bila odlična prilika da se upoznam i s osnovama robotike (jer do tada nije bilo takve prilike), ali je zaista bio divan osjećaj imati priliku napraviti neki stroj koji će imati zadatak da riješi problem ekološke zagađenosti vode na jedan neobičan način.
Mirza: Sudjeluju 162 zemlje tako da se trebamo upoznati s ostalima i vidjeti kako su oni uradili projekt.
Oprema koju vam je F.G. poslao je jednaka kod svih timova. Da li je ono što ste zatekli u paketu bilo nešto s čim ste se već susretali?
Bakir: Na početku sam se bojao uopšte doći u dodir s takvom opremom. Naime, poslali su nam tablet i kontrolere koje je trebalo upariti, a i ostali pribor za konstrukciju robota je bio na profesionalnom nivou.
Da li se na prvu moglo vidjeti šta se od vas traži ili je paket toliko šarolik da vam je dopustio popriličnu dozu slobode u konstruiranju?
Bakir: Paket je težio preko 18 kilograma, tako da je spektar kreacija bio ogroman. Sve smo lijepo sortirali na 4 đačka stola i onda smo se počeli dogovarati. Pronašli smo najbolji mogući kompromis između utroška dijelova (same cijene) i efikasnosti kompletnog mehanizma, a potom sam preko softvera „izvukao“ maksimum iz kompletnog mehanizma.
Stela: Mislim da na početku nismo imali jasnu predstavu šta želimo stvoriti, ali s vremenom smo zajednički stvorili nešto s čime smo svi veoma zadovoljni.
Kako je tekao sam proces? Od sadržaja kutije, preko papira i programa do finalnog robota?
Bakir: Sam proces gradnje robota je tekao prilično spontano. Osmislili bismo kako napraviti neki mehanizam koji će biti najefikasniji (da se ne troši baterija na sam rad, ali i da bude funkcionalan), pa smo za pogon koristili samo dva motora, a mehanizam podesili tako da robot ide što je moguće brže (a da opet takve performanse budu i uzbrdo). Naravno, bio je predivan osjećaj kada smo tu cijeli mehaniku oživjeli preko tableta i mogli tu našu konstrukciju voziti u svim pravcima (kao autić na daljinski). Potom se zahtijevalo da se robot može popeti uz šipku na visini 75 cm, pa smo vrijedno radili i na tom mehanizmu neko vrijeme. Mehanizam za sakupljanje loptica smo se potrudili napraviti prilično funkcionalnijim tako da može biti od koristi u raznim strategijama (po dolasku u SAD dobijamo još dvije države u alijansu/koaliciju s čijim članovima trebamo razviti taktiku). Naravno, potom je opet valjalo svaki taj segment „oživjeti“ da se može pokretati preko džojstika. Drugim riječima, bilo je veoma interesantno na mnogim poljima.
Koliko ste dugo radili na robotu? Da li je bilo momenata u kojima bi sve pošlo po zlu?
Mirza: Na robotu smo radili od aprila. Takvih momenata nije bilo ali je bilo trenutaka kada smo čak i dan iskoristili samo da ideju osmislimo.
Stela: Uvijek se desi momenat kada nestane volje ili mislite da ne možete to uraditi, ali smo na kraju ipak uspjeli.
Koliko vam je mentor pomagao? Koliko su vam drugi profesori izlazili u susret?
Mirza: Oni su pomagali kako god je bilo potrebno, radili su sve što su mogli da nam izađu u susret kako na nastavi tako i na sekciji.
Stela: I drugi profesori su nam izlazili u susret, ali smo bili svjesni da iako nam je važno takmičenje ne smijemo zanemariti druge obaveze u školi.
Kako je samo takmičenje u Americi, a vi putujete naredne sedmice, i to su osigurali organizatori ili?
Bakir: Amerikanci su sponzorirali smještaj i avionske karte, a mi smo dužni platiti vizu i hranu. Učestvuje preko 160 zemalja, pa će biti veoma zanimljivo razmijeniti iskustva s ostalima (ali i steći poznanike negdje van Balkana).
Da li strahujete da je još neki tim došao na sličnu ideju? Da li ste imali priliku vidjeti robote nekih drugih timova?
Mirza: Nije bilo puno informacija o drugim timovima, ali smo vidjeli nekoliko robota drugih zemalja tako da otprilike znamo šta nas očekuje ali treba sačekati takmičenje i vidjeti.
Bakir: Iskreno, suština takmičenja jeste da surađujemo s ostalima kombinirajući dosadašnje ideje najboljom mogućom organizacijom.
Da li je bilo teško uskladiti školu/društvo i ovaj projekt?
Mirza: Pošto su nam profesori izašli u susret za nastavu nije bilo teško a ni za društvo. Mi smo na robotu radili za vrijeme nastave, a samo smo pred kraj ostajali malo duže zbog usavršavanja i sl.
Da li je ono što ste naučili u vašem školovanju dovoljno za neke samostalne projekte, realizaciju nekih vaših osobnih ideja ili ipak je potrebno još mnogo toga naučiti na fakultetu? Koliko slobode da kreirate nešto, ispoljite svoje ideje, imate u redovnoj nastavi?
Bakir: Na redovnoj nastavi se uče principi rada određenih senzora, analize električnih i elektronskih kola, ali mislim da je vannastavni angažman po pitanju ove struke ključan jer se tu uči kako upravljati svim ovim uređajima, odnosno elementima.
Mirza: Imamo osnovu za rad ali nije baš dovoljna; za daljnji nastavak i bolji rad je potreban naravno fakultet. Koliko god želimo i kako god želimo imamo slobodu da kreiramo rad u skladu s mogućnostima (škole i nastave).
Koliko se ostale kolege/ice u generaciji zanimaju za automatiku/elektroniku?
Stela: U zadnje vrijeme je dosta poraslo interesiranje općenito za ovaj smjer ne samo u našoj generaciji.
Da li mislite da je moguće naći posao / kreirati sebi posao s ovom strukom?
Mirza: S ovom strukom je naravno moguće nešto kreirati ali najveće su šanse za znanjem steknutim na fakultetu.
Bakir: Uz prethodno zalaganje je moguće mnogo toga ostvariti u životu i bez fakulteta, ali je kreativnost nešto što se danas posebno cijeni (čak i od rada u firmi za koji je potrebna diploma fakulteta).
Koji su vaši planovi i želje za budućnost?
Mirza: Ja bih želio da se držim ove struke ili nečeg bliskog ovoj struci.
Stela: Najvažnije je da volimo ono što radimo.
Bakir: Želio bih napraviti neku mašinu koja će biti od koristi mnogima, prvenstveno onima u mojoj okolini, a koju mogu dobro unovčiti (što je u BiH skoro nemoguća misija). Naravno, i pohađanje fakulteta je od krucijalnog značaja za prosperitetnu budućnost koju treba graditi temeljito, korak po korak.
Fotografije: facebook.com/BosnaBotTeam
