Matej Skenderović u humanitarnom radu po svijetu

Matej Skenderović je još kao dijete odlučio da će pomagati ljudima širom svijeta i život posvetiti humanitarnom radu. Školovao se za fizioterapeuta i usmjerio svoje znanje ka zdravstvenom sektoru za zaštitu djece. Osim na našim prostorima, radio je u Tanzaniji, Etiopiji, Siriji, Turskoj, Keniji, Kini i Sudanu. Suočavao se s različitim izazovima, preležao malariju desetak puta, obnavljao sa svojim timom dječije vrtiće i bolnice, pomagao povrijeđenima, a ljubav prema onome što radi ga je uvijek držala vitalnim.

Nikada nije mogao zamisliti sebe kako će raditi stalan posao na istom mjestu, biti okružen istim ljudima, otplaćivati kredit za stan i ne iskakati iz kalupa. Želio je živjeti drugačije, slijediti snove i vjerovati u čuda.

„Moja želja za odlaskom u Afriku javila se rano, još negdje oko desete godine. Ne znam zašto, ali sa svakim pogledanim dokumentarcem ili vijesti da tamo nekim ljudima treba pomoć, moja želja je rasla. Nakon završene srednje Medicinske škole u Subotici i završenog studija fizioterapije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, konačno mi se 2008. godine ukazala prilika otići u Afriku, konkretno u Tanzaniju. Moj posao bio je vezan za projekat izgradnje sirotišta u gradu Songea. To su mjesta gdje sam stekao prijatelje, otkinuo se od našeg svijeta i spoznao neki novi, kojem ću se uvijek vraćati“, priča Matej za naš magazin.

 

Preobražaj na crnom kontinentu

Prvi put je volontirao u Crvenom Krstu u Subotici kao srednjoškolac, a nekoliko godina kasnije ukazala mu se šansa za odlazak na afrički kontinent preko udruženja „Kolajna Ljubavi“. Od 2013. godine se profesionalno bavi humanitarnim radom i predsjednik je udruženja „Africana“ koje sarađuje s brojnim svjetskim organizacijama.

„Boravak u Africi je bio veliki kulturološki šok i morao sam se navići na radne navike lokalnih ljudi i drugačiji mentalitet (najbolje ga opisuje tanzanijska izreka „pole pole“ što na svahiliju znači „polako, polako“ i dočarava način na koji se većina ljudi odnosi prema svemu). Na kraju sam zaključio da bismo i mi trebali malo zastati i uživati u trenutku, a ne vječno juriti za tamo nečim“, govori on.

U bavljenju humanitarnim radom postoji doza avanturizma, istovremeno zastrašujućeg i lijepog, ali čovjek mora biti psihički i fizički spreman jer rizici, opasnosti i bolesti vrebaju sa strane. Postoje i neke niti koje vežu ljudsko biće s drugim bićima, a spašavanje nečijeg života nije mala stvar.

„Uglavnom nije bilo onako kako sam očekivao i kako sam vidio na TV-u i dokumentarcima. Nisam imao problema s navikavanjem na klimu jer volim toplije krajeve; a što se tiče hrane, svako može naći nešto što će mu se svidjeti. Malarija je jedan od problema s kojim sam se suočavao nekoliko puta, ali uz pravovremenu terapiju prolazi za nekoliko dana. Vakcina protiv malarije za sad ne postoji, liječi se tabletama ili kininom, čisto da razbijemo i taj mit. Od vitalne je važnosti voljeti to što radite, jer u teškim trenucima jedino to pomaže ostati jak. Moje uvjerenje da radim nešto ispravno, vrijedno truda i nečijeg života jače je od prepreka“, navodi Matej.

 

Ponekad je vrlo teško pridržavati se svih protokola

Svjedočio je ratu, migrantskoj krizi sirijskih izbjeglica i njihovim teškoćama. Boravio je na turskoj granici sa Sirijom radeći za  humanitarnu organizaciju „Handicap International“ i pružao medicinsku zaštitu povrijeđenima i osobama s invaliditetom kao posljedicama rata. Kako navodi, skoro četvrtina pacijenata bila su djeca.  

„Vjerujem da se svaki humanitarni radnik nađe u situaciji na koju je posebno osjetljiv i želi napraviti nešto više za pojedinca, dijete, ženu, osobu s invaliditetom ili nekog drugog. Ponekad je vrlo teško pridržavati se svih protokola i procedura kako pomoći nekome, ali kada pomažete desetinama hiljada ljudi, vrlo je neophodno održati nekakav red u svom tom haosu koji nas okružuje. Ako uzmemo u obzir da rat traje godinama, možemo se upitati koliko se nas stvarno zapitalo šta se to tamo događa dok nisu pokucali na naša vrata. Činjenica je da se ovakav razvitak događaja mogao naslutiti, te da su se Balkan i Europa mogli bolje pripremiti za rješavanje izbjegličke krize“, govori Skenderović.

Dosta vremena je proveo na jugu Kine u provinciji Yunnan, gdje je radio s pacijentima nakon velikog potresa 2014. godine i pomagao da se pokrenu odjeli fizioterapije u nekoliko bolnica. Od druge polovine 2015. godine pa do danas radi u južnom Sudanu i Etiopiji na  nutricionističkim projektima (za djecu mlađu od 5 godina starosti, njihove majke i višečlane porodice) u sklopu „Action Against Hunger“.

„Treba dobro promisliti jer ovaj posao nije za svakoga. Uslovi života mogu biti prilično oskudni, razne bolesti, teškoće u radu s lokalnim vlastima, sigurnosni rizici, konstantno 12-satno radno vrijeme, odvojenost od porodice i možda njihovo nerazumijevanje vašeg odabira, te mnoge druge žrtve ovakav način života zahtjeva od vas. Budite strpljivi, istrajni, posvećeni svom cilju i borite se za ono sto želite“, poručuje Matej.

 

Sva djeca imaju pravo na srećno djetinjstvo

Djeca koja žive u teškim uslovima zaslužuju bolji život i to im garantuje Konvencija o pravima djeteta koja bi se trebala više poštovati. Različite sudbine motivisale su Mateja da radi na projektima vezanim za zdravstvenu zaštitu djece, inkluziju djece s invaliditetom i borbu protiv siromaštva.

„Interes za humanitarni rad je puno veći nego što mislimo, međutim, mogućnosti su ograničene. Nije lako doći do toga. Prvi korak je odlučiti da to stvarno želite i poslije donositi odluke koje će vas voditi u tom pravcu. Iznenadit ćete se koliko vrata će se otvoriti ukoliko ostanete istrajni. Dobar savjet, upornost, strpljenje, borba, velika želja, znanje i iskustvo drugih ljudi će vam biti najbolji saveznici na tom putu“, poručuje Matej.

Uz već realizovane projekte njegovog udruženja „Africana“ koji su završeni u Tanzaniji (podupiranje rada centara za fizioterapiju i dječijih vrtića), u planu je pomoć bolnicama u renoviranju njihovih odjela fizioterapije, donaciji medicinskih pomagala, te organizaciji treninga za lokalno medicinsko osoblje. U Keniji počinju saradnju s fra Mirom Babićem i humanitarnim udruženjem „Mali Dom“ polovinom sljedeće godine, dok će projekat podrške poliklinici u Malaviju pričekati kraj sljedeće godine.

Ipak, ako hoćemo pomoći, za početak možemo krenuti od poznatih ulica i komšiluka kao što je i Matej učinio prije nego što se otisnuo u svijet. Dovoljno je pogledati i vidjeti kako oko nas ima puno ljudi koji vape za pomoć. Ali, prije svega, možemo jednostavno biti dobri jedni prema drugima, bez toga da od lijepe riječi očekujemo neku nagradu. Kada bacimo jedan kamičak u vodu, on će napraviti veliki krug oko sebe; tako i pojedinac treba da krene sa svojom okolinom i onda će njegova misija vremenom poprimiti i svjetske dimenzije.

Spread the love
  • 24
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Comments are closed here.