Lektire – iste knjige (ne) čitaju naša djeca kao što (ni)su čitale naše dede i nane

Lektira se najčešće izučava na časovima bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti, a nerijetko i na drugim jezičkim predmetima poput engleskog ili njemačkog. Wikipedijsko pojašnjenje je da lektira služi da se djeca priviknu i nauče čitati, da proširuje znanje, pomaže pri razmišljanju, zaključivanju i potiče kognitivni razvoj djeteta.

Piše: Semra Hodžić

Već gotovo deceniju unazad hodnicima se, između roditeljskih sastanaka i nastavno-naučnih vijeća, šapuće kako djeca danas ne čitaju lektire. Ne vole. Iako se za to sve češće okrivljuju ekrani i društvene mreže kako su djecu odvukle od te mrske školske aktivnosti, činjenica je da zapravo ni generacijama lektira nije bila svima draga u školi. Potvrdit će vam to i nane i dede, ako su imale više od četiri razreda osnovne škole, ali i roditelji, ako budu željeli biti iskreni.

No ono što je sigurno je da su multimedijalni sadržaji koji su danas djeci dostupni od rođenja promijenili način na koji se danas uči, pa i čita – čak i lektira.

Šta je lektira?

Lektira se najčešće izučava na časovima bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti, a nerijetko i na drugim jezičkim predmetima poput engleskog ili njemačkog. Wikipedijsko pojašnjenje je da lektira služi da se djeca priviknu i nauče čitati, da proširuje znanje, pomaže pri razmišljanju, zaključivanju i potiče kognitivni razvoj djeteta.

Kako se navodi u Okvirnom nastavnom planu i programu za devetogodišnju osnovnu školu u FBiH, čitanje je sredstvo i metoda učenja.

„Ako dijete ima problema sa čitanjem – sigurno će se to odraziti na njegova postignuća u svim nastavnim predmetima. A neuspjeh obeshrabruje i rađa nove neuspjehe. Nastavu čitanja i pisanja nužno je posmatrati u kontekstu ukupnog napredovanja učenika i posvećivati joj onoliko pažnje koliko stvarno utiče na osvješćivanje smisla stalnog učenja. Čitanje i učenje su u osnovi komunikacije i sami su komunikacija. Samo pismen čovjek može djelovati efikasno, živjeti sa svrhom, radošću, punoćom i mudrošću“, navodi se u ovom NPP-u.

Čitanje mlade ne zanima

Ispravni su to navodi onih koji su sastavljali ovaj plan i program, no ostaje onda otvoreno pitanje zašto se nisu dovoljno posvetili problemu (ne)čitanja. Naročito nakon što su 2018/2019. godine objavljeni porazni podaci Studije o mladima u BiH Fondacije Friedrich Ebert da 18,6 % mladih osoba tvrde da nikada nisu pročitali knjigu kao i da im intelektualni rad, odnosno čitanje ne kotira visoko na listi prioriteta.

Ista analiza pokazala je da više od 85 % mladih koristi društvene mreže, odnosno modernu tehnologiju. Mogućnost učenja uz pomoć moderne tehnologije uopće nije obuhvaćena ovim nastavnim planom i programom, što je pokazala Analiza nastavnog plana i programa za devetogodišnje obrazovanje koju je sačinila Radna grupa pri Ministarstvu za obrazovanje i nauku Kantona Sarajevo.

„Korištenje raznolikih izvora znanja (osim udžbenika, lektire i drugih propisanih sadržaja) i poučavanje djece kako da ih koriste, ne postoji u aktuelnom NPP-u kao princip ili pravilo. Pojedinih primjera ima, ali zabrinjava nedovoljno naglašavanje potrebe za osposobljavanjem djece da koriste ICT“, navodi se u Analizi.

Generacija Z čita lektire koje su im čitale dede i nane

U lektiri se, kako to obično biva, nalaze većinom kanonska djela, odnosno djela koja su drugim autorima bila uzor u pisanju književnog djela. Tako da većinu djela koju su u školama čitali naši roditelji, pa mi, sada čitaju naša djeca.

„Kad se radi o lektiri, nažalost, sistem nije revidiran od perioda 70-ih, pa slična djela koja je čitao moj otac, čita i ova generacija Z“, ističe Enisa Alajmović, nastavnica bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti, na početku razgovora za „Karike“.

Enisa je do sada najčešće predavala u srednjim školama, kako javnim, tako i internacionalnim, stoga smatra da ima šire statističko iskustvo kod mladih istih godina, ali s različitih dijelova svijeta i kulturoloških pozadina.

U zavisnosti od razreda u kojem se knjige čitaju, njeni učenici i učenice manje-više vole časove lektire. Kroz razgovor s njima saznala je da im je žao što se za nastavu ne čitaju više domaći autori, ili američki koje smatraju omiljenim jer im pričaju nešto o stvarnom životu i daju realne savjete kako da se nose s problemima u odrastanju i životu u zemlji u kojoj žive. Antika im je, navodi Enisa, neshvatljiva, a još manje literatura iz srednjeg vijeka.

Kada su u pitanju drugi pravci u književnosti u lektirama, ruski realizam je učenicima zanimljiv jer se s mračnom literaturom i tim životom mogu poistovjetiti, dok s druge strane romantičari su im patetični, a fantazija i djela izvan klasičnog okvira nezanimljiva. Svaka tema je za njih manje važna ukoliko knjiga ima prevelik broj stranica, za koje redovno pitaju kada se najavi lektira.

Skretanje pažnje s mobitela na lektire

S obzirom na to da je mnogošta ostalo nepromijenjeno još otkako je i sama išla u školu, zanimalo nas je kako Enisa pristupa obradi književnog djela.

„Trudim se dosadnu literaturu aktuelizirati i povezati s njihovim životom. Prije svakog književnog djela koje obrađujemo, a posebno lektire, se trudim da im to predstavim kao nešto wow, bum, cool jer su zbog mobitela dopaminski ovisnici, pa je potrebno uvući ih u neki film, predstaviti im to kao supkulturu, otpor“, pojašnjava nam Enisa, dodajući kako je kroz rad u više škola imala priliku upoznati divne profesore i profesorice koji se zaista trude da motiviraju učenike, da mijenjaju metodu obrade lektire na času i da objasne suštinu, a da je formalista u nastavi uvijek bilo i bit će.

Samom promjenom pristupa prema učenicima, koja dođu od nezainteresiranih nastavnika, dobila je njihovu pažnju, navodeći kako oni traže da se animiraju ili neće ni pratiti šta im se govori. Kroz takav rad nadograđuje i sebe, jer sa svakom novom lektirom doživi i novo čitanje prilikom analize.

Jako joj je važno da njeni učenici razumiju djelo i da imaju pravo da im se ne sviđa, ali da od njih traže da obrazlože zbog čega.

Primijetila je i da iz osnovnih škola, uz rijetke izuzetke, učenici na nastavu dođu nenaviknuti na samostalan rad i kritičko promišljanje.

Zastarjeli program lektira smatra da se pod hitno mora revidirati, ali je ključno da ona i njene kolege i kolegice nauče djecu zašto i kako čitati književnost.

Reforme možda dolaze

Nepoznato je da se glas učenika izvan školskih učionica čuje za problem sa zastarjelim lektirama u nastavnim planovima i programima, a roditeljski se uglavnom veže za aktuelne spinove na društvenim mrežama, kao nedavno zbog toga što su povjerovali da će se naziv predmeta Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost promijeniti. Naravno, do toga nije došlo niti je poznata logika koja je dovela do toga da se pomisli da će jedan predmet biti npr. bosanski i engleski jezik, te kako su zamislili da se to ocjenjuje. To što im djeca uče iz loših udžbenika, čitaju zastarjele lektire, mijenjaju po nekoliko nastavnika tokom ili svake školske godine, roditeljima kao da ne smeta. Ili nedovoljno.

S druge strane, 2019. godine u Hrvatskoj se podigla prava bura oko izmjene popisa lektira, na kojem više nema mjesta za djela poput Malog princa, Ježeve kućice ili recimo Dnevnik Ane Frank. Izmjene popisa lektira za srednje škole u našoj zemlji nije bilo od 1999. godine, a za osnovne škole je rađeno s izmjenom za devetogodišnji nastavni plan i program 2008. godine.

Vlasti posljednjih godina nije da ne čine ništa. Proteklih godina mladima se nudi besplatno članstvo za gradske biblioteke, a ove godine u Kantonu Sarajevo školska godina započela je obrazovnim reformama za koje tek ostaje da vidimo koliko će dobra donijeti, a uz reformu, aktuelna ministrica za odgoj i obrazovanje u Vladi Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminović najavila je novi Zakon o udžbenicima i revidiranje udžbenika i spisak lektira, najavljujući kako novi spisak mora proći javne rasprave i stručno mišljenje kako bi ga odobrili.

Ostaje nada da će vlasti, struka i roditelji pravovremeno reagirati, doprinijeti i dočekati raširenih ruku najavljene reforme, jer samo poboljšanjem kvalitete obrazovanja možemo donijeti dobro našoj djeci, a onda i očekivati promjene u društvu nabolje.

Najčitaniji tekstovi

Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – arapsko-izraelska normalizacija odnosa i eskalacija palestinsko-izraelskog sukoba jačanjem postojećih i formiranjem novih frakcija otpora
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
Bošnjak i Srpkinja, Hrvatica i Rom... Kako izgledaju mješovite veze u BiH?
More Stories
Ljudska prava nisu šuplja priča