Književnost mladih: Faris Begović

Slijepo crijevo

Još pet minuta je do kraja kursa engleskog jezika, u školi stranih jezika u Mostaru. Četvrtastom malom prostorijom odjekuje engleski jezik. U polukrugu sjede polaznici kursa, s profesoricom na čelu. Zadnje minute časa posvetila je razgovoru, besciljnom, slobodnom, besmislenom. Cilj je pričati, pričati i samo pričati. Nikada to nije bio problem za 18-godišnjeg srednjoškolca, jednog od polaznika. Uvijek će razvezati jezik, makar to bila i najbesmislenija stvar, koju ijedno ljudsko biće može izgovoriti. To predstavlja jednu vrstu intelektualne nužde: čovjek iz sebe izbacuje glupost i besmislice. Ovoga puta, nijemo je posmatrao kolege oko sebe. Šutio je. Držao se za desni džep i istovremeno, zalijepljenim pogledom, buljio u bočicu mirisa na polici za ukrase. Mala, bež boje, služila je svojoj svrsi ukrašavanja i širenja ugodnog mirisa. Ili je bilo nešto u njoj, šta ga je nagnalo da se pogledom prilijepi za nju, ili je jednostavno bio u očajničkoj potrazi za bilo kakvim bijegom iz stvarnosti – to ni sam ne zna.

Pogledao je na sat: još minut do kraja. Sada se stisnuo za desni džep još jače.

,,To je to za danas, vidimo se u četvrtak! Ne zaboravite konjugirati tri glagola napisana na tabli!“, reče dvadesetpetogodišnja profesorica.

Potpuno zaboravivši prepisati ih, ali i uopće baciti pogled na njih, pozdravio se s kolegama i profesoricom, munjevito izašavši. Zatvorio je za sobom teška staklena vrata i osjetio  olakšanje. Sada će izvršiti svoj, njemu drag ,,poduhvat“. Izašao je iz zgrade velikog tržnog centra, gdje se nalazila škola. Majska večer obasipala ga je svojim čarima. Škola se nalazila u ulici visokih hrastova, s kojih je još uvijek kapala voda. Osjetio je toplinu noći, osvježenu blagim povjetarcem. Bilo je vedro, ali se vlaga od popodnevne kiše još uvijek osjetila. Dopirao je miris kafe iz obližnjeg kafića. Prolazi pored njega. Trenutak premišljanja je nastupio. Bacio je pogled na kafić, pa na malu zelenu površinu preko puta. Izabrao je nju. Ova zelena površina, ispresijecana pločastom stazom, je park u Mostaru, poznat pod nazivom ,,Narko-park“. Stazom je vladao polumrak, uprkos svjetlu malih crnih stubova. Ukazala mu se prva klupa. Bila je zauzeta. Zbog polumraka, nije uspio razaznati lica, ali je uspio vidjeti dvije spojene ruke i glavu naslonjenu na drugo rame. Automatski je okrenuo glavu. Mrzio je prolaziti pored ovakvih prizora, da li zbog pristojnosti kako ne bi ugrozio romantičnu idilu, ili zbog ljubomore – s tim nije bio načisto. Tu dilemu nije u stanju već duže vrijeme riješiti, mada je znao da je ljubomora glavni faktor. Prezirao je taj osjećaj i smatrao ga sramotnim, toliko sramotnim da ni sam sebi ne bi mogao to priznati, iako je to priznanje duboko zakopano u njemu. Međutim, i sam se, tog trena, toliko duboko zario u svoje osjećaje, te je izvukao priznanje samom sebi – da mu nedostaje jedan takav odnos u životu. Ostavio ih je iza sebe. Osim njih, u parku ne bijaše nikoga. Još jedna prazna klupa se prikazala. Osvrnuo se. Na susjednoj, ni na onoj prekoputa, nije bilo nikoga. Našao je mjesto, s ključnim sastojkom: osamljenošću. Sada se rješava misterija desnog džepa. Zaronio je ruku u džep. U njegovoj ruci, izašla je bijela kutija cigara, u obliku kvadra, s imenom jedne duhanske kompanije. Već je bila poluprazna. Zapalio je jednu. Jaki miris duhana se počeo širiti parkom. Gledao je u cigaru i iz nje izlazeći vijugavi dim. Savio se i gledao u zemlju, zaronivši lice u lijevu ruku. Turobno je izdahnuo. Povukao je dim. Ponovo je izdahnuo. Posmatrao ga je. U sebi je zamišljao kako se u njegovim talasima gube svi njegovi problemi, brige, tuge, jadi, sve loše. Zato je vukao dim za dimom, u vrlo malim vremenskim razmacima. Osluškivao je blagi povjetarac i pjev zrikavaca. Park je velik, njegove staze su vijugave i duge. Za manje od minute, cigari je došao kraj. Ugasio ju je o kantu pored sebe i bacio, ugašenu, istrošenu i odbačenu. U mislima, počeo je graditi most između sebe i te obične cigare na dnu limene kante. Jezik se još ne pomiče. Misli divljaju. Pao je u njihov vir. Vukao ga je snažno, ščepavši mu udove, bez ikakve šanse da se izmigolji. Taj vir je nadolazeće svježe sjećanje. Od toga, prošlo je sedam dana.

Neprijatna atmosfera, zadnjeg testa iz matematike u srednjoj školi, uvukla se svima pod kožu. Profesor je imao taj vojnički, strogi izraz lica. Na najmanji pokret ili šapat, zaigrale bi njegove glasnice, proizvodeći prodoran hrapavi krik.

,,Ti ćeš ovdje sjesti, ispred mene!“, naredio mu je, pokazujući svojim dugim, tamnoputim prstom na klupu ispred sebe.

Dogovor o došaptavanju i sjedenju na testu je propao. Sada nije mogao pomoći dvojici svojih najboljih školskih drugova. Od ovog testa, zavisila im je zaključna ocjena.

Hrapavi profesorov glas se čuo: ,,Možete početi raditi!“

Brojevi, znakovi, formule, letjeli su na papir. Odjednom, niotkuda, začuli su se njihovi šapati, s drugog kraja učionice. Digao je glavu s papira. Velike, crne oči profesora su još uvijek bile zalijepljene za njega. Bile su to dvije vatre, njegove oči i njihovi šapati.

,,Ks, ks!“, čulo se s druge strane učionice, kao znak dozivanja za prvi i najlakši zadatak, dovoljan za dvice. Šta da radi? Bilo je nemoguće okrenuti se, a ostati neprimjećen.

Odjednom, profesor se ustao, okrenuvši leđa na tren! Prilika se ukazala! Okrenuo se, napravivši par pokreta usnama, koji su označavali korake potrebne za izračunavanje zadatka. Nije bio svjestan da je sve to uspio izgovoriti u pet sekundi. Vratio se svom papiru. Profesor ga je uhvatio zlokobnim pogledom.

,,Ocjena manje!“, izgovorio je brzo i oštro. Ton je govorio da o tome nema dalje priče, i on je to znao. Nastupilo je okrutno dvoumlje retrospekcije. Šta da se nije okrenuo? Tada ne bi zaradio ovu kaznu, ali ne bi dokazao svoju požrtvovanost svojim prijateljima. Mada, sada će i on imati problema zbog smanjene ocjene. Dvoumlje mu se u mislima prikazalo kao neki bezdan. S jedne strane bila je zahvalnost njegovih prijatelja, a s druge uspjeh na testu. Ni jednog ni drugog nije bilo. Padao je ravno u dubinu bezdana.

Zazvonilo je. Test je završio na vrijeme. Prijateljima nije uspio pomoći mnogo. Sreo se s njima na hodniku.

,,Koja si ti izrada! Zbog tebe sad nećemo proći matmematiku! Mogo’ si se vala okrenuti koji put!“, govorio je ozbiljni, ljuti drugar.

,,Molim? Pa okrenuo sam se, smanjio mi je ocjenu zbog toga! Šta sam mogao?!“

,,Šta si mogao?! Pa tebi ne zavisi svakako ocjena! Bježi od nas, izrado!“, odjeknulo je snažno visokim hodnicima škole, u tom trenutku, ispunjenim osuđivačkim pogledima svih prisutnih.

,,Kako ne zavisi? Sad ću i ja morati još jednom odgovarati, a i sam znaš koliko mi je bitna matematika!“

,,Ti barem ne odgovaraš za dva!“

,,Pa ne bi vas ni ubilo da i vi učite nešto!“, odbrusio je, ljutit i iznerviran nezahvalnošću.

U tom trenu, nalazio se pred streljačkim vodom od tri vojnika. Jedan je bio nerazumijevanje, drugi iskorištavanje, a treći okrutna istina. Sva trojica su opalila metak u isto vrijeme. Pao je pokošen i ostavljen na tlu, s otvorenim ranama. Pomogao mu je vojnik ponosa. Nije mu dao da otvoreno nosi breme povrijeđenosti na svom licu. Nijemo je prošao pored njih. Mislio je da je ovo jedna od uobičajenih svađa, koja će proći i biti zaboravljena. Ušavši u kuću, na kauč je ljutito bacio svoj mobitel, koji je ubrzo zazvonio. Bila je to obavijest od Facebooka.

,,Izbačeni ste iz grupe ‘Fantastična četvorka’!“

,,Fantastična četvorka“ je bio naziv za njihovo ,,društvo“, koje se uistinu često sastajalo i bez njega, i u kojemu je, po nekoj tragikomičnoj ,,slučajnosti“, bio prisutan samo tokom školskih obaveza.

Nakon petominutnog zurenja u zemlju ispod klupe, iz kutije je izvadio još jednu cigaru.

,,Aah! Da, zaista sam glupan! Ha, pa ja, ko će se sa mnom družiti tek onako. Ko će se sa mnom družiti, ovakvim stidnim i povučenim, još štreberom?! Hah, dobro su odglumili ono njihovo zauzimanje za mene!“

Od tog trena u hodniku, više nije bio jedan povučeni i stidni ,,štreber“. Mrzio je taj naziv. On mu je stvorio socijalnu samicu, kojom je bio izoliran. Kako god, nije ga više bilo. Zidovi samice su pali. Srušio ih je, ponukan ljudskim bezobrazlukom i osjećajem iskorištenosti. Jedini saputnici su mu samoća i cigara u ruci. Svaki uvučeni dim, bio je zahvat ruke, kojom se pokušava spasiti od bezdana.

Ponovo je digao glavu. Konačno se iščupao iz vira. Sada je osjećao nešto drugo. Samoća ga izdaje. Postaje mu neprijatelj. Razara ga tim ružnim saznanjem da se u ovom teškom trenutku pored njega ne nalazi još jedan par ušiju koje će ga saslušati, i još jedan par usana, koje će izgovoriti makar najbezazlenije moguće riječi utjehe.

Navala topline ga je trznula. Na desnom ramenu osjetio je dodir ljudske ruke. Nije to bila ona fiktivna toplina, opisana u romantičarskim ljubavnim pjesmama o prijateljima, parovima i drugim međuljudskim odnosima. U takve stvari nije vjerovao. Previše je bilo gorčine u njemu, u tom trenutku. Jednostavno je to bila fizička toplina nečije ruke. Tajanstvena osoba je sjela pored njega. Spustila je ruku. Konačno se okrenuo.

Anarhija njegovog duha se smirila, a to je izazvao trenutak blagog šoka i zapanjenosti.

Pored njega je sjedio visoki mladić, crne kratke kose, bubuljičastog lica, koje je odavalo znakove fizičkog sazrijevanja još nenastalom bradom. Ispod gustih debelih obrva, crne oči su uprle pogled u njegovo lice, oskrnavljeno prijašnjom emocionalnom anarhijom. Par trenutaka su dva para očiju bila svezana pogledom jedan s drugim. Nije ga bio u stanju odmah prepoznati.

Tajanstveni mladić bio je njegov kolega iz drugog razreda. To je lice sretao svakodnevno, ali se nije obazirao na njega. Inače je bio šutljiva i povučena ličnost, koja o sebi nije mnogo govorila ni ponašanjem ni riječima. Progovarao je samo onda kada je bilo potrebno: pri odgovaranju. Njegov život van škole bio je opća nepoznanica, enigma, koju, uprkos svojoj znatiželji, njegovi vršnjaci nisu mogli riješiti, zbog odbojnosti kojom je zračio svojom šutljivošću i povučenošću.

,,Bio sam danas, kada se ono desilo“, počeo je, svojim dubokim glasom.

Unutrašnja anarhija je ponovo nastupila. Šta želi on od njega i čemu sve ovo? Nikada ga nije ni upitao, nikada mu nije ni pomogao. Ništa mu ne duguje, pa zašto sada on ovo radi? Hvatala ga je jeza, uslijed jedne velike enigme koja sjedi pored njega. Sam njegov pogled je bio zastrašujući, baš kao i sve, njemu novo i nepoznato. Bio je to požar, u čijoj se blizini gušio.

I dalje nije znao šta da kaže. Usne su mu bile nepomične.

,,Ja sam slijepo crijevo svog razreda. Dio sam njega, prisutan sam, ali niko ne mari. Najradije bi ga uklonili da ne smeta i da ne zaboli kada kaže istinu, kada kaže da mu nešto smeta, ili kada ga nešto zaista zaboli. Već prvih dana škole bio sam odbačen. Zbog svoje socijalne anksioznosti i povučenosti postao sam slijepo crijevo i evo, već dvije godine, trude se da ga namjerno uklone. Znam kako ti je sada.“

Cigara je izgorjela. U međuvremenu, unutrašnji nered se smirio.

Već sedam dana pokušavao je da pobjegne od svega – obaveza, roditeljevih zabrinutih pogleda, svoje situacije. Već sedam dana dolazi u park i tu bježi kroz dim cigara. A tog trena, shvatio je da je to bila samo raskrsnica kojom je samo nakratko zaobišao svoj problem, opet išao prema njemu, pa ga u krug zaobilazio.

Saslušavši mladića, enigma je nestala i obuhvatio ga je osjećaj olakšanja. Ustao je.

,,Hajmo prohodati. Hvala ti!“, radosno je izgovorio, stisnuvši mu ruku.

Comments are closed here.