Književni četvrtak: Sve je isto u mom kraju, samo mene više nema

Prikaz knjige „Proleće se na put sprema“, RED BOX/Buybook , 2017.

Literarno putovanje praćeno poniranjem u hodnike sjećanja obično počinje pitanjima „ko sam, što sam“. Hrabrost je odvažiti se i istražiti. Izroniti iz bezindentiteskog haosa. I otkriti ljepotu svijeta u prolaznosti i nestajanju, ljepotu pogašene lampe kako je naziva Vladan Desnica.

Proleće se na put sprema je roman prvenac Bojana Krivokapića, kreiran tokom njegovih dugogodišnjih putovanja po književnim rezidencijama, kopanju po uspomenama iz djetinjstva u bivšoj Jugoslaviji i traženju onih koje više nema.

Cveta trešnja u planini,

proleće se na put sprema,

sve je isto u mom kraju,

samo mene više nema…

Babe i turbo folk su “gregorijanstvo” glavnog junaka

Kada je njegov roman preveden u Albaniji, Bojana je ondašnja publika prepoznala kao autora koji piše inspirisan babama. To je zapravo izuzetnost jer su su babe oličenje drugačijeg svijeta, vijesnici prošlosti, rizničari porodičnih tračeva i memoara. Mnoge od njegovih baba su proživjele živote oko ognjišta, bez struje i vode, neke su pušile, neke psovale i snebivale se, ali su sačuvale autentičnost duše daleko od sterilnih smajlija na Fejsbuku i nekontrolisane tehnologije današnjice koja mrvi sve pred sobom.

Autobiografsko u tekstu se na neki način očekuje, ali autobiografsko je sve ono o čemu autor odluči da piše, potpuno je nebitno da li je on to lično proživio ili ne. Na nekom podsvjesnom nivou autora određene teme tište i pisanje o tome dođe kao terapija, kao potreba. I samom autoru je bilo izazovno pomno analizirati međuljudske oodnose.

Što se tiče porodice, ona je uvijek ambijent koji ima elemente pakla i raja. Ja sam kao dijete jako volio babu, i imao sam još baba koje su bile Crnogorke, neke su „šljegle“ u Vojvodinu, neke su ostale tamo. One su sve motale duvan, nosile crne marame na glavi i bile u stanju da pričaju satima. Neke su se tukle s volovima, neke su sahranile vlastite potomke, a meni je to kao djetetu bilo fascinantno slušati.

Za jednog jugonostalgičara poput Bojana, roman je morao odisati razigranom polifonijom što mu je omogućila fragmentarna struktura. Iako je glavni junak starmali dječak Gregor, zapravo kroz njegovo pripovijedanje uvijek osjećamo višeglasje jer babe, porodica i prijatelji pričaju kroz Gregora. Likovi, iako identitetski različiti, slični su u svojoj rastrzanosti i osiromašenosti, a gladni boljeg života i opčinjeni gledanjem Boljeg života.

Naratorovo odrastanje je obilježeno jutrima gdje “piče narodnjaci” i dopiru mirisi masne hrane iz babine kuhinje ili se iščekuju pokloni od rodbine iz Njemačke. Turbo folk je obilježio devedesete na našim prostorima i postepeno se kao začin uvukao u prijemčive pore književnosti, pa je tako i u ovom romanu ispratio mnoge životne situacije i najiskrenije dočarao duh narodnog života.

Tik do neba – pa u blato

U pozadini djela neke važne teme ostaju pomalo nedorečene dajući nam slobodu domaštavanja o njima. To su teme o ratu, homoseksualnosti, suicidu, incestu… Upravo o tim temama se u Gregorovom okruženju govori kao o nečem “stidnom” što treba da se prećutkuje i biva zatrpano patrijarhalnim “pušti to” ili “budi Bog s nama”, ali priči je jednostavno dato da ispriča sebe diskretno ili indiskretno.

Čitaocu je nenapadno predočena situacija o ratu koji bjesni “tamo negdje” na stotinjak kilometara od kuće u kojoj se kuva ručak i gledaju crtani filmovi. Tek kada dječak Gregor bude izbezumljen prisustvom rodbine koja je izbjegla iz rata, njihovim pojavama i narječjima, on sazrijeva i prolazi kroz određenu metamorfozu surove spoznaje svijeta.

Dječak preživljava i svoju tešku fizičku bolest, krah porodice kroz patnje i samoubistva, krah jedne države, pri čemu pad sa ljuljaške u blato djeluje simbolično. Sve nakupljeno se manifestuje duševnim porazima i bijegovima u druge krajeve tokom zrelijih godina. Nameće se asocijacija na Gregora Samsu Kafkinog koji je bio marljiv i pasivan što bismo mogli i glavnom junaku pripisati, ali ipak ovaj Gregor izmiče očekivanom, optimista je bez igdje ičega, “skakuće” kroz knjigu, išao je i na Azurnu obalu i do Tirane, ima babe s kojima uživa da plete i ne ustručava se svojih stavova.

Čupanje korova prećutkivanja

Složeno pitanje ljubavi nadrasta okvire tradicionalnog, seksualnog i političkog. Motiv queera samo površno podsjeća na mainstream, odražavajući diskretno i efektno scene nježnosti, ali zapravo iznosi suštinsku priču o različitim generacijama, kolonistima i Jugoslovenima, uz ozbiljno propitivanje hijerarhije i traženje “pukotina“ u sistemima zato što je odgovornost pisca da čupa korove prećutkivanja i stavlja u tekst ono što društvo izbjegava pominjati.

Umjetnost mora naći način da komunicira sa što više ljudi, da ne mistifikuje dodatno procese i ne zatvara se u sebe. Da izgovoriš, napišeš i kažeš. Umjetnost može da bude mali magnet da se sretnu ljudi, pa tu gdje se ljudi sretnu tu je priča i tu je razmjena, mogućnost da se dogodi nešto.

Zanimljivo je to da je ranije objavljena Bojanova knjiga proze Trči Lilit, zapinju demoni napisana jezički naizmjenično na ekavici i ijekavici, kao vid otpora nacionalizmu i šovinizmu na našim prostorima, isto kao i roman Proleće se na put sprema koji je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu. Bili jugonostalgičari ili ne, nijedno od ovih djela čitalačku svijest ne ostavlja ravnodušnom, a to je ono najvažnije. Vaše književno putovanje može početi, ne čekajte proljeće.

Comments are closed here.