Kako razbiti društveni kalup?

Živjela sam dugi niz godina ubijeđena da ne trebam imati crvenu kosu. Dugo sam bila uvjerena da ne trebam izlaziti subotom navečer, oblačiti se onako kako želim ili, pak, družiti se s djevojčicom koja sama sjedi na klupici tokom velikog odmora. Dugo sam vjerovala da ono što ja mislim nije bitno, zbog toga što društvo tako kaže.

Svaki put kada bih uradila nešto što bi me izdvojilo iz bezlične mase, od društva bih dobila podsmijeh ili prozivku. Nikad me nije ponizio neko ko je postigao nešto u životu ili ko je ostvarena ličnost. Uvijek su to bile osobe kojima je glavni trofej suza na licu druge osobe. Osjećali su se tako moćno svaki put kada bi mi uputili riječ ili gest poslije kojeg bih ja pokazala da me je tangirao ili zabolio, što ih je dodatno guralo i predstavljalo im gorivo za daljnje udarce.

Nisam znala koji je izvor tih priča niti putevi prijenosa. Ali znala sam da o meni uveliko pričaju jako ružne stvari. Odrastala sam uz te priče te su srasle sa mnom kao moji nokti, i bilo je nemoguće odvojiti se od njih. Gotovo nemoguće je bilo izgovoriti moje ime i prezime, a da osoba kojoj je izgovoreno ne nacrta dodatni dio crteža koji je mene pratio u stopu iako veze sa mnom nije imao. Taj crtež koji je opisivao mene, brisan je, kidan, šaran neumorno tamnom crnom bojicom – od bilo koga.

Kalup sredine

Još kao dijete, shvatila sam da ljudi obožavaju biti najbolji. Kada se ne mogu, ni na kojem osnovu, suprotstaviti osobi koja je iznad njih i koja je pobjednik, suprotstavit će joj se na najprljavije načine. Kaljajući njezino ime i brišući sve uspjehe te osobe. Ili, makar, pokušavajući.

Okruženje u kojem živimo je kao karika našeg života iz koje ne možemo pobjeći. To nije hrana koju jedemo, odjeća koju oblačimo ili sveska u koju pišemo. Društvo nisu naši prijatelji i bliske osobe, društvo predstavlja sve ljude koji žive u našoj okolini. Koliko god to bilo kompleksno, ne možemo pobjeći od sredine. Selidba bi možda riješila dio problema, ali zlih ljudi, u svakom slučaju, ima svugdje. Tako da je jedino rješenje shvatiti svoju vrijednost i ne dopustiti nikome da je umanji.

Uporno, generacijama unazad, rastemo u kalupu koji nam je okolina nametnula, iako imamo toliko slučajeva razbijanja tog kalupa – glasnim vikanjem da zaslužujemo više. U različitostima je bit, one nas čine baš takvima kakvi jesmo. Zar bi uopće bilo zanimljivo da smo svi isti?

Dugo sam pokušavala rasti oslobađajući se okova koji su me stezali kao lisice na zglobovima svaki put kada bih željela učiniti nešto drugačije, što nije viđeno, što društvo neće prihvatiti. I nije prihvatalo uglavnom, ugnjetavana sam puno puta jer nisu željeli priznati da u nečemu moraju izgubiti, a ja, ipak, pobijediti.

Insomnične noći

Priznajem, put je bio jako dug i težak. Dugo vremena sam provela gledajući u pod izbezumljena zbog komentara koje su mi na hodniku uputili učenici moje škole. Dugo noći sam ležala, insomnično, gledajući bizarno u mrak prestravljena zbog komentara ostavljenih na mojim Facebook ili Instagram objavama.  Dugo vremena sam sebi govorila da mi to ne treba biti bitno, ali sve dok nisam istinski shvatila svojim srcem da zaista nije, džaba su moje usne izgovarale isto milijardama puta.

Kao što Rupi Kaur kaže: „Leptir ne postajemo odjednom, to je proces.“ Rečenica u kojoj se svako od nas može pronaći.

Razvijanje i rast su procesi koji dugo traju. Nije lako. To nije samo jutro u kojem se probudimo nasmijani, čistih misli koje nam govore da nas zaboli za mišljenje drugih ljudi. To nije momenat u kojem smo odjednom nasmijani i puni pozitivne energije.

To je put kojim kročimo cijeli život. I kada shvatimo da naša sreća zavisi samo od nas, i da joj ne treba odobrenje društva da živi, ni tada se taj put neće završiti. Učimo dok smo živi, a kada naučimo da tuđa mišljenja nisu bitna ukoliko smo istinski sretni, I UKOLIKO NE POVRIJEĐUJEMO DRUGE LJUDE, prihvatili smo samo još jednu kariku u nizu njih koje čine beskonačnost.

Zašto u školi nemamo predmet koji nas uči kako voljeti sebe

Naučiti voljeti sebe je jedna od najtežih stvari. Tolike godine učimo razne stvari ali ne učimo kako voljeti sebe. Ljubav prema sebi je jedini predmet koji predajemo, učimo i iz kojeg polažemo ispite, potpuno sami. Na nama je koliko puta ćemo pasti ispit ljubavi prema sebi, ali na nama je i kada ćemo ga položiti.

Da izvedem tezu na čisto tlo, postoji granica između ljubavi prema sebi i egocentrizma. Egocentrizam je samo osobina našeg ega, koji utiče na sve one taktične, grube i teške stvari koje radimo dok egzistiramo kao ličnosti uzdižući sebe.

Ne treba nam niko da budemo sretni, osim nas samih. Teško je povjerovati u to, ali kada povjerujemo, otvaramo vrata koja nam pokazuju bolje strane života.

Zastani na momenat i razmisli o svim momentima kada si nekome uputio ružnu riječ, psovku, gest ili udarac. Da li te je to učinilo boljom i sretnijom osobom? Ja odgovor već znam, ali moraš ga i ti sebi urezati u misli. Nikada te neće učiniti boljom ili sretnijom osobom. Samo će tebe uniziti, iako ti je bio cilj uniziti nekog drugog.

Iskaži sebe onakav kakav jesi, i ne daj nikome da ti oduzme ono što tebe čini tobom.

Razbijanje kalupa

Uredu je i gubiti. Moramo prihvatiti da često ima boljih od nas, u mnogo stvari. Meni nikada nije bio problem čestitati nekome za uspjeh, uputiti mu riječi ohrabrenja i glasno reći da mi je iz dubine srca drago zato što je on pobjednik. Iako sam ja veoma rijetko dobijala isto. Nije me to promijenilo, ponosna sam na sebe u tom pogledu.

Nisam se u jednom momentu oslobodila kalupa. Boljelo je. To nije bio fizički bol, već osjećaj slabosti i otkrivanja nečega što je novo. Kada sam shvatila da ničija riječ koja je upućena meni nije bitna, da ničije mišljenje o meni nije bitno, i da mi ne treba ničije odobrenje za osmijeh na licu, tada sam razbila kalup u koji me društvo nasilno guralo. Tog momenta sam shvatila da moja zelena kosa ne vrijeđa nikoga, da moj izlazak subotom nije šamar kojim ću nekoga udariti po licu, i da imam pravo da se družim s bilo kim, pa i tom djevojčicom koja je sama na klupi, koliko god se pričalo da je ona čudna. Nije ona čudna, čudni su oni koji to kažu za nju, jer ona svoje riječi nije uplela ni u čiji život komentarišući ga bez ikakvog prava.

I priča se o meni i dan-danas, ali meni to sada ne smeta. Danas mi to ne može probuditi suzu ili nemir u duši. Na kraju, ja o drugim ljudima ne pričam, i tuđa tuga mi nikad nije rodila moju sreću. Društvo nam ne treba za sreću, i suludo mu je ugađati. Suludo. Zato razbijmo kalup u koji nas je društvo silom gurnulo, kazavši nam da nemamo izbora. Koliko god se o nama pričale ružne priče i laži.

Ja sam svoj kalup davno razbila, koliko god je to bilo bolno. Šta ti čekaš?!

Najčitaniji tekstovi

Sve će to narod provariti - stvari koje nam nisu bile od koristi u borbi protiv koronavirusa
Poziv mladim blogerima, aktivistima i kritičarima
Hrvoje Hitrec: Medijski senzacionalizam je civilizacijsko posrnuće
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Igra transformacije: Pravnica, vodena vila ili grčka boginja?
Etika s invaliditetom se ignoriše, a ne osobe – Specijalna plaketa „Srđan Aleksić“ za Tadićkin pristup u nepristupačnim vremenima
RSexit vs. korona virus – ko prijeti BiH?
More Stories
Tanja Šljivar: Život u Banjaluci bi bio lakši, ali manje uzbudljiv