Kako oprostiti ljudima?

I opet, po ko zna koji put, sjedim buljeći u jednu tačku u zidu, razmišljajući o svim lošim stvarima koje su mi se ikad desile. Koje su mi oni učinili ili koje sam sama sebi učinila, nije bi bitno. Misli uzrokuju emocije, i u sebi budim one najgore i najprljavije emocije koje mi oduzimaju svaku vrijednost koju kao homo sapiens posjedujem. Ili, barem bih trebala posjedovati.  

Buljeći hladno, ne osjećajući život vrijednim, razmišljam i osjećam petnaest različitih vrsta kiselina koje peku moju kožu. Osjećam vatru i unutrašnjost tijela me boli.

Rane, bile one vanjske ili unutrašnje, koje je mnogo teže zaliječiti, djeluju na sve nas, u svakom pogledu. Rana se pretvara u ožiljak. Ponekad ožiljci bole više nego bilo kakva rana jer su oni podsjetnici na to što nam se dogodilo.

Ne želim se osjećati ovako, ponavljam sama sebi milioniti put kreirajući iluziju milion puta goru od situacije u kojoj zapravo jesam. Bol i sjećanje na sve ružne događaje me ubija, ali ne znam kako si pomoći i vratiti se u život.

Sve navedeno bilo je vezano za mene do prije par mjeseci. Dok nisam shvatila. Shvatanja nas ipak uvode u nove svjetove, a shvatamo kada dođemo do limita svoje izdržljivosti.

Živjela sam zarobljena u prošlosti i iznova proživljavala sve loše stvari koje su mi se ikada desile. Sve bolove sam ponovo osjećala. Tri puta gore. Tada nisam bila svjesna da time oduzimam sebi sreću i zaboravljam na gradnju svoje budućnosti, koja je mnogo važnija od prošlosti.

Odrastajući u morbidnom društvu okružena zlim ljudima, naučila sam živjeti u tihoj patnji prihvatajući okolnosti. Nisam opraštala, ni zaboravljala, ali se od mene oprost nije ni tražio.

Oprost nije stvar drugih ljudi i, naprotiv, nema nikakve veze s drugima. Oprostom mi pomažemo sebi i skidamo ožiljke sa svoje duše.

Još jedna bitna stvar koju sam naučila je ta da kada shvatimo zašto su nas ljudi povrijedili – dok su to obično razlozi bivanja face u društvu, nekog čudnog humora ili slično – lakše će nam biti oprostiti ljudima. Kada dublje zagrebemo ispod površine svake misli, bolje ćemo je shvatiti. Svaki postupak ima svoj korijen. Pronalazeći korijenje naših bolova, mi ih se rješavamo.

Ono što me spasilo u takvim momentima jeste oprost. Oprost kao snaga kojom se mirimo sa situacijom kakva jeste i punim plućima uzmemo vazduh shvatajući da ne moramo ponovo proći kroz ono kroz šta smo prošli.

Mnogi su iskusili patnju zbog prekinutog odnosa za koji su bili uvjereni da će trajati vječno, okusili osjećaj patnje zbog odlaska dragih ljudi… No, mnogi zaboravljaju da je prolaznost sastavni dio života. Sve se mijenja, pa i čovjek sam, a potreba da se zadrži postojeće stanje, ne prilagođavajući se promjenama, pogoduje razvoju i održavanju patnje. Na svakomu je da odluči hoće li dopustiti da ga bol i povrijeđenost izjedaju, truju misli i osjećaje, i odvedu na put mržnje, ili će se odlučiti za teži put, put praštanja, koji dovodi do mira.

Prolazeći kroz sve, naravno da sam često razmišljala o osveti. Željela sam učiniti ljudima ono što su oni učinili meni, misleći da su sitnice. Ali vratila bih se na misao da je mržnja biljka koju hranimo lošim mislima, i ona tako u nama raste kao tumor. I metastazira. Na druge organe, na našu psihu, i tako se ukorijeni u naš cijeli život dok mi nismo ni svjesni da smo joj dali moć da nas potpuno pojede.

Mržnja se hrani našom željom da drugima činimo loše. Kada sam se ja osjećala loše, željela sam da se i oni koji su mi to učinili osjećaju isto. Pucala sam kao led.

Pogrešno je misliti da je put oprosta lagan i jednostavan put. Opraštanjem se čovjek oslobađa ljutnje, bijesa i osvete, što otvara mogućnost novih povreda i razočarenja. Ljutnja i osveta samo prividno štite od novih razočaranja. Tačnije, opterećenost negativnim emocijama proizvodi samo nova razočarenja, a ljutnja i osveta stavljaju maglu na realnost i vode ka putu nezadovoljstva.

Nisam dugo praštala jer sam mislila da time ljudi neće dobiti ono što su zaslužili ili da nećemo izgladiti račune. No, na vrijeme sam shvatila da postoji karma koja će svima vratiti sve ono što su dali. Vjerujem da postoji neki bumerang koji se vraća nama samima, koliko god daleko i jako ga mi bacili. Ali nositi u svom srcu mržnju, bijes, i ljutnju predstavlja otrov koji izjeda vlasnika. Nije uspjelo ni da glumim ravnodušnost, jer je ona samo maksimizirala moje prljave emocije. A tako bih se opet našla u svom osobnom paklu.

Oprost ne znači oprostiti drugima. Oprost znači oprostiti sebi što u datom trenutku možda nismo znali bolje, i shvatiti da taj loši događaj ne opisuje naš život niti nas određuje u cijelosti kao ljude. Oprost ne znači popravljanje i vraćanje odnosa na staro s osobom koja nas je povrijedila, niti opravdavanje tog postupka. Oprost, u krajnjem slučaju, ne znači nanošenje zla sebi u cilju sreće onoga ko nas je povrijedio. Oprost je prihvatanje postupka takvog kakav jeste i shvatanje da to nije uredu, te da nam nikada neće pasti na pamet da takvo nešto uradimo nekome drugome. Ema prije tri godine bi možda nekome nekada i rekla da je glup, debil ili nesposoban, ne bivajući svjesna da je to bolno, i da nikako nije beznačajno.

Slušajući riječ glupačo kroz svoje odrastanje, češće nego vlastito ime, naučilo me je da poštujem druge ljude i radim sve što je u mojoj moći da ih učinim sretnima. Najbolje učimo kada se lekcije urezuju bolno na našoj koži. Pomalo apsurdno, ali s bolom je najčudnija stvar to što zahtijeva da je osjetimo. A onda, valjda, osjećajući bol, ne želimo istu nanijeti drugima jer znamo kako grozan osjećaj donosi.

Kako oprostiti?

Prvi korak pri opraštanju je pronalazak razloga zbog kojeg nas je određena osoba povrijedila uopće. Trebamo se pogledati u ogledalo i dopustiti sebi da se osjećamo povrijeđeno. Ispoljavanjem emocija se ne pravimo slabićima, nego jačima nego što smo prije bili.

Praštanje je protuotrov mržnji. Da je čovjek došao na put praštanja, znat će ako osjeti i najmanju iskru da osobi poželi sreću u životu. Za oproštaj je potrebno mnogo vremena, to ne ide lako. Što je veća povreda, to je više vremena potrebno za oprost. Opraštanjem drugima zapravo se čini pobjeda nad samim sobom jer se ovladava vlastitim emocijama, mislima i postupcima. Opraštanjem se unosi svjetlost u mračne kutke vlastite ličnosti. Opraštanjem se oslobađamo konopca kojim su nam vezali noge, i dopuštamo si koračati k novim stazama života.

Sve dok ne oprosti, čovjek je i dalje povezan s osobom koja ga je povrijedila; misli se stalno vraćaju na bolne trenutke, um je zatrovan potrebom razmišljanja o toj situaciji, proizvodeći negativne emocije i misli. I koliko god se trudili u fizičkom smislu odmaknuti od osobe koja nas je povrijedila, emocionalna povezanost itekako ostaje, rasplinjujući ljutnju, tjeskobu, mržnju. Opraštanjem se čovjek oslobađa te osobe i uzrokovane boli. I tako joj dajemo poruku da smo je izbacili iz svog života, kao što iksiramo obični tab na internetu. Iksirajmo toksične ljude, događaje, situacije iz svog života. Pa čak i po cijenu toga da ostanemo potpuno sami.

Uvriježeno je mišljenje da praštaju samo slabići, što je u potpunosti pogrešno. Katkad ljudi nisu svjesni koliko snage, hrabrosti i volje treba imati da se odustane od vlastitih negativnih osjećaja poput ljutnje, da se odustane i da se otpuste sjećanja na trenutke povrede. Takvo otpuštanje mogu napraviti samo jake i zrele ličnosti.

Oprost nikako nije ignoriranje, mijenjanje i uljepšavanje realnosti. Upravo suprotno, oprost i praštanje uključuju prihvaćanje realnosti upravo takve kakva jest. Oprost svima osigurava rasterećenje i unutarnji mir, zatvaranje poglavlja životne knjige i otvaranje novih stranica, usmjeravanje energije na nešto korisno i vrijedno, i napredak u razvoju vlastite ličnosti. Omogućavamo sebi glasan smijeh i život punim plućima jer ne dozvoljavamo teškim mislima da nas slome.

Oscar Wilde je rekao: „Uvijek praštajte svojim neprijateljima, ništa ih ne može toliko iživcirati.“ Stoga sam mišljenja da je oprost najbolnija osveta koju možemo pružiti ljudima koji su nas povrijedili.

Najčitaniji tekstovi

Oči u oči sa COVID-19: Volonteri Crvenog križa i oni kojima je pomoć najpotrebnija
Kako zaraditi na internetu?
Igra transformacije: Pravnica, vodena vila ili grčka boginja?
Priče i emocije između redova Nemanje Dragaša
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Dnevnik izolacije: Korona virus, sedmica prva
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Nove nade banjalučke rep scene
More Stories
Uvijek isto!